Nihad Filipović
(Iz romana N. Filipovića Duša i tijelo, Lijepa riiječ, Tuzla, 2021. ISBN 978-9926-483-40-1)
Postoje životni fenomeni i pojave neuhvatljivi krhkim znanjem, koji ipak, neznano od nas, proizvode učinak, kao što postoji neukrotiva kosmička svjetlost, koja ipak, na kraju završava u crnim rupama vaseljenskim, o kojima ne znamo ništa, sem da postoje. Isti onaj dan kada je Nenad u Engleskoj osjetio odvratnost gledajući tv. dokumentarni zapis o uzgoju i klanju pilića i kokošiju, neznano od njega, u Bosni, u zatvorskoj ćeliji u kojoj je izdržavao dvadeset-sedmogodišnju kaznu zatvora zbog zločina počinjenih u toku rata u Bosni 1990-ih, Ratko je osjetio grčeve u stomaku; istog momenta kada je u Engleskoj Nenad nad klozetskom šoljom iztresao čemer stomaka i duše, u Bosni je, u zatvorskoj ćeliji, njegov otac Ratko povraćao nad čučavcem u uglu ćelije istresajući odvratnost onih preostalih djelića zdrave duše nad samom sobom. I istog onog trenutka u kojem je Boska Nenadu saopćavala istinu o njenom bivšem mužu i Nenadovom ocu, nakon samoubistvau samici u kojoj je provodio preostalo vrijeme življenja, razmišljajući nad krhkim ostatcima sopstvenog života, Ratko je spušćan u grobno mjesto.
Suočen sa četiri bijela zida, što su pod zaslijepljujućom svjetlošću jake ćelijske sijalice, izgledala bjelja nego su bila, upravo prokleto, nepodnošljivo-izluđujuće prikazivalo mu se čista i bijela, osuđen na čemeran život od jednog obroko do drugog, bez komunikacije sa vanjskim svijetom i ostalim zatvorenicima, Ratko nije više imao izlaza; kuda god krenuo mislima, vraćao se k sebi, kao što je hodajući i brojeći korake od jednog do drugog zida, uvijek se vraćao zidu. Visoko gore, u vrhu zida, na jednoj strani je bio mali prozor kroz koji se, umjesto neba, vidjela siva fasada zatvorske zgrade preko puta.
Ćelija je bila izpražnjena od stvari. Samo je na jednoj strani uz zid bio ležaj, bez jastuka, čaršafa i pokrivača, samo golo drvo na koje se mogao ispružiti i iz tog položaja, umjesto u nebo, posmatrati blistavu sijalicu što je svijetlila 24 sahata blišćavilom istine, pomućujući mu pamet.
Slike su bile košmarne i zaslijepljujuće, kao ta nepodnošljivao blistava sijalica u plafonu: djevojka se otimala, ali, ne izustivši ni riječi, stegao joj je rukom tanki vrat tako snažno da je ostala bez daha. Na smrt prepadnuta, smirlila se, a on je završio započeti posao uzimanja silom odrvenjelog tijela pod njim… U krvi okupano djete je ustalo iz gomile leševa, i kao duh izašao iz tijela mrtvih, zanijemio, samo širom otvorenih očiju koje su govorile više nego sve riječi svijeta ikada izgovorene, prišao Ratku i uzeo ga za ruku, tako snažno stežući da je Ratko osjetio lagahnu bol u šaci. Kazao je dječaku: – Idi, i pokazao pravac u kome treba ići, ali dječak nije ispuštao njegovu ruku. Iščupao je ruku, osobodio se dječakovog stiska i ponovo mu kazao: – Idi, pokazujući pravac u kojem ga upućuje. Djete je krenulo niz put, udaljavajući se od gomile leševa. … Djevojka se digla i počela bježati. Nije odmakla desetak metara, a Ratko je podigao automat i u nju ispalio cijeli šaržer. … Svitalo je, novi dan se rađao. Iz gomile pobijenih isparavala je tjelesna toplota i ostajala lebdjeti kao izmaglica nad njima. … Komandant je rekao: – Idemo vojsko u lov na jelene. … I onda su ih od ponoći izvodili, deset po deset i ubijali, i sada su, umorni od ubijanja, opuštenih udova samo sjedili sa jedne i druge strane puta očekujući kamion koji će ih vratiti u bazu. … Dijete je hodalo ne osvrćući se. Ratko je podigao automat, ali nije imao snage povući obarač.
– Šta je, kazao je komandant? Pucaj, ne trebaju nam svjedoci.
– Ne mogu, kazao je Ratko. – Eto tebe. Ti pucaj.
– Eh, teško uzdahnu komandir, kao čovjek koji je sa šlampavim saradnicima obavio neki zahtjevan posao, pa mu sada ostaje samo još i da lično zakuca posljednji ekser i dovrši započeto. Komandant izvuče pištolj iz futrole i ispali metak u pravcu djeteta. Djete padne pogođeno u glavu. … Čovjek se previjao od bolova, ali Ratko nije prestajao udarati ga, sve dok se nije smirio mrtav. … Kuća je bila trospratnica, sa velikim podrumom. U podrumu su bili starci, žene i djeca. Na smrt preplašeni, šćućureni, kao sardine sabijeni, ćutke su izčekivali u mraku podruma. Majke su djecu šakom na ustima stišavala plač. Iz vana su dopirali glasovi: – Drži ga. Ne daj. Ubij skota. Ratko je prišao do podrumskog prozorčića, razbio automatom staklo i ubacio bombu. Iza eksplozije ostali su samo leševi, krikovi, jauci i zapomaganja ranjenih. Ratko ubaci još jednu bombu, pritrča još jedan vojnik i on ubaci bombu i sada se odozdo, iz podruma više ništa nije čulo…
Ratko kleči u uglu ćelije i skrušeno se obraća Bogu. Vjera u Svevišnjeg je onaj izlaz koji je odkrio kao put spasenja od kaišanja duše koja ga progonila. Ipak i dok kleči i moli, duša ga progoni, pa iako se u momentu osjeti zaštićen božijom milošću, već slijedećeg momenta stigne ga prokleta duša, ščepa mu tijelo i ne da mu disati. Zato je tako oslabio, kost i koža, upali obrazli, košćate ruke, drhtave noge i povrh svega oči: u duplje uvučene, negdje iz dubine, iz mraka, posmatrale su ga te oči, divlje, vučije oči, koje više nisu bile njegove, koje nije prepoznavao i kojih se bojao. Jednom kada je otkrio istinu tih očiju, za kupanja koje je tjedno obavljao pod nadzorom zatvorske straže, više nije imao kuraži pogledati ih u ogledalu. U tim očima bila je njegova duša što ga je progonila, u njima je počivalo sve ono što nije trebalo biti u njegovom životu, a bilo je; u njima je bila kuća puna žena i djece koju je zapalio, bio je onaj podrum u koji je ubacivao bombe, bio je onaj zatvorenik koga je tukao dok nije pod udarcima izdahnuo, bio je onaj dječak koga je ubijao i ona djevojka koju je silovao… U ušima mu je šumilo, u očima je bio mrak u kome su se, poput blještanja munja u mrkloj noći nizale košmarne slike ubijanja, paljenja, silovanja. Vidio je Bosku koju davi, vidio je Almu koju tuče, a ona mu zahvaljuje, vidio je majku gdje pali svijeću na očevom grobu, vidio je oca kojeg ne pamti, lice je imao pokriveno crnom maskom samo s prorezima za oči,umakao je kocku šećera u lokvu krvi pored puta i na sav glas pjevao:
– S krvi ručak, a s krvi večera, svak krvav žvače zalogaje.
Bio je na crnom konju, u crnoj uniformi,sa crnim pištoljem u ruci, vranac se propinjao, a otac je pucao u zrak kao da je na teferiču i vrištio:
– Ohooojjj, turci, s krvi ručak, a s krvi večera, svak krvav žvače zalogaje. …
Vidio je brata iz majčine priče, gdje mu mati daje u krv natopljenu kocku šećera, i vidio je sebe, dijete, gdje u u plaču kazuje materi: – To je moje, to je moje, mati. …Vidio je brat gdje staji na kamenu, kao kuća velikom, okliznuo se, pao, i više se nije digao. Vidio je sina sa suzama u očima, posmatrao ga je negdje sa visine, kao anđeo, imao je blag izraz lica, iza njegove glave blistalo je svjetlo… Vidio je sebe u školskoj klupi, gdje ustaje i prolazi kroz zid, samo da bi iza, naišao na novi zid. … I prolazio je kroz zidove, uvijek nove zidove, kojima kao da nije bilo kraja… U glavi mu je zvonilo. Na molitvu sklopljene ruke su se tresle. Odjednom, prodrhta cijelim tijelom, spusti ruke na hladan ćelijski beton i iz tog klečećeg položaja krene glavom udarati u zid. Sa svakim udarcem probijao je zid, samo da bi se iza probijenog ukazivao novi, a košmar postajao još intenzivniji, dok se na kraju sve nije završilo u vrtoglavom kolopletu njegovog života, što mu se, sa svakim udarcem glave o zid, kao slika i bljesak u mozgu, ukazivalo iza zatvorenih kapaka očiju. Kada je posljednji put udario glavom o zid svjetlo se ugasilo, slike su u nizu vrtoglavo popadale u taj mrak, kao što se kosmička svjetlost gubi u mraku crnih rupa. I nakon toga sve je bilo ništa….Izdahnuo je dva dana nakon ležanja u komi i bezuspješnih pokušaja ljekara da ga vrate k svijesti.
…
Nenad je pamtio oca samo, kao kroz maglu. Imao je neku predstavu o njemu, neke mutne slike podsvijesti za koje nije mogao znati da su tamo pohranjene. Tek povremeni bljesak podsvijesti, neka riječ, neka slika, ni u kakvoj vezi s njegovim ocem, budili bi mehanizme podsvijesti njegove duše i stvarali iluziju predstave o ocu. Dok je bio manji nedostatak oca u njegovom životu nije osjećao kao teret. Imao je majku i imao je majčinog brata Šerifa, čovjeka dobrodušnog i mehkog srca s kojim se zbližio, kojeg je volio i koji je njega volio. Kada je poslije o tome razmišljao, shvatio je da mu je Šerif bio zamjena za oca i da je on taj koji je, uz majku, na njega presudno emotivno uticao. Bio je to tip veze između oca i sine, a ne daidže i sestrića.
Šerif je umro ovamo u progonstvu, u Engleskoj. Nenad je tada bio u pubertetskim godinama i osjećao se kao da je prekoračio stepenik sa kojim se iz svijeta rađanja i otkrivanja u kome je do tada živio, ulazi u drugi svijet – svijet trošenja i umiranja.
Bila je to prva smrt u njegovom životu koju je oplakao i prva čašica alkohola koju je popio. Osjećao je, nakon te smrti, više ništa nije isto. Bila je to smrt koja je Nenadu otvorila vrata spoznaje: život je neumitno put umiranja, i ja sam sam na tom putu. Poslije toga, bilo je još suza na ispraćajima dragih osoba, ali nikada ga nije pratio taj osjećaj odkrovenja bitka, kroz gubitak drage osobe, kao kada je prvi put zaplakao za majčinim bratom Šerifom.
A sada, nakon što je odkrio punu istinu o rođenom ocu, imao je očajnu potrebu da plače. Osjećanje praznine koje ga je pratilo na dan smrti daidže Šerifa, opet je bilo tu.
Nije želio plakati pred majkom. Znao je, na njegovo plakanje, zaplakala bi i ona i onda bi to bila, kako već s majkama biva, nezaustavljiva bujica suza, i tim za oboje još teže; svoje suze je još i mogao podnijeti, ali majčine su za njega uvijek bile teže od njegovih. No nagon plača je bio jači i on zaplače; naglo, kao kada prevrnete posudu s vodom, iz njega je krenula nezaustavljiva bujica suza.
Nije to znao, ali bio je to isti onaj plač s kojim je Boska popratila konačnu spoznaju o Ratkovim zločinima: grčevit, nezaustavljiv, kao u groznici, plač do posljednje suze koju ima potrošiti njegova duša i srce, e da više nikada ne zaplače tim povodom.
Očekivano, i Boska je zaplakala. Međutim, ovaj put, njene suze nisu bile suze njene ranjene duše. Bile su to suze njenog ranjenog srca. Škrte suze, koje nije želila već iz razloga što je htjela biti jaka pred sinom i pokazati mu da nema za čim plakati.
Plakala je da olakša sinu, zato što ga voli i zato što ne voli i nikada voljela nije njegovog oca. Plakala je i tješila ga, kao kada je bio mali, pa ga je na grudima smirivala:
– Neka, neka, sine. Proće, proće. Nemoj majci plakati.
Nenad ju je čuo, ali kao iz daljine kada do uha dopire neki nejasan zvuk za koji ne razbiramo precizno, tek naslućujemo, šta bi mogao značiti. I samo je, nemoćan riječ izustiti, plakao, plakao i plakao.
Dugo je plakao, a ako bi ga poslije upitali koliko dugo, ne bih znao kazati; tek, toliko dugo, koliko je ranjenom srcu i duši trebalo da potroši i posljednju suzu. Bio je to prvi i posljednji put da je zaplakao za ocem.