Trogir, izvor – https://tragurium.blogspot.com/2015/03/kula-kamerlengo.html
Suad Haznadarević
Riječi hvale – djela poriču.
Zašto se na poveljama i dokumentima bosanskih vladara
pojavljuje invokacija Svetog Trojstva?
Ranokršćanski monoteizam na prostoru Ilirije, s početka nove ere, povezuje se sa svjedočenjem pape Kalista I (papa od 217. do 222.), koji podržava ilirske biskupe u njihovom monoteističkom pristupu i osuđuje modeliste — zagovornike dvoboštva i trinitarne božanske prirode. [1]
Arijanizam, koji se u isto vrijeme razvijao na Bliskom istoku, predstavlja ranokršćansku teološku struju koja je Isusa razumijevala kao stvoreno, ali ne i božansko biće. On je bio prisutan i na prostoru Ilirije, gdje je ostavio vidljive tragove u kasnijoj duhovnosti srednjovjekovne Bosne. [2] Budući da se arijansko tumačenje prirode Isusa zasniva na starozavjetnom monoteističkom principu, arijanci Isusa ne doživljavaju istovjetnim Ocu. Iako koriste termin „Sin“, značenjem ga ne poistovjećuju s razumijevanjem koje nalaže Nikejska trinitarna dogma. [3]
Bosanski krstjani, kao i njihova banska vlast, za Rimsku crkvu bili su heretici, premda se u njihovim dokumentima pojavljuje invokacija Trojstva. [4] Ta se invokacija može naći u brojnim historijskim izvorima, ali se ipak razlikuje od katoličke dogme koja Sina izjednačava i postavlja u istu ravan s vječnim Bogom.
Postoji mogućnost da je Crkva bosanska, po sličnom obrascu arijanskih zajednica kasne antike, zadržala vjersku jezgru u kojoj je Isus bio djelotvoran posrednik, ali ne i istovjetan Bogu, te stoga nije mogao razumjeti božansku suštinu. Komparativna sličnost kristologije arijanizma i Crkve bosanske posebno naglašava posredničku Isusovu ulogu.
Crkva bosanska se u historiografiji ne smatra klasičnom „herezom“, već autonomnim i atipičnim kršćanskim fenomenom. Njen nauk je slabo dokumentiran, pa nije moguće apsolutno dokazati potpunu dogmatsku neovisnost, ali dostupni izvori idu u prilog takvoj interpretaciji. Na to ukazuju i uvjeti iz Abjuracije na Bilinom polju, dokumenta sastavljenog pod diktatom i kontrolom Rimske crkve, koji svjedoči o teološkoj razlici između Rima i Bosne.
Početak abjuracije glasi: In nomine Dei creatoris omnium et humani generis redemptoris, u prijevodu: U ime vječnog Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda. Godine od njegovog utjelovljenja 1203, šeste godine pontifikata gospodina pape Inoćenta III. [5]
Iako je tekst sastavljen pod nadzorom rimskih predstavnika, njegova formulacija samo prividno približava prihvatanje „istovjetnosti i utjelovljenja“ Oca i Sina. On ne koristi standardnu, Rimokatoličkoj crkvi ključnu, invokaciju Svetog Trojstva. Uvodni odlomak, koji spominje „stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda, utjelovljenog vječnog Boga“, pojašnjava smisao invokacije, ali ne dokazuje stvarno prihvatanje katoličke dogme.
Za bosanske krstjane Bog je jedini vječni Stvoritelj, a Isus stvoreno biće kroz koje se očituje spasenje.
Zanimljiva je i razotkrivajuća činjenica da se u Povelji Kulina bana od 29. augusta 1189. godine, datoj Dubrovčanima, nalazi invokacija Svetog Trojstva. [6] Povelja počinje riječima: „U ime Oca i Sina i Svetog Duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanimada ću vam pravi prijatelj biti od sada i dovijeka.”
Ako je ta invokacija zaista trinitarna i pravovjerna, onda bi proizlazilo da je ban Kulin, sa didovima i bosanskom državom, još prije Abjuracije ispovijedao vjeru identičnu rimskoj — vjeru u Oca, Sina i Duha Svetoga kao jednu božansku prirodu.
AI kreacija: Bosanski ban Kulin, Abjuracija 1203. g.
S druge strane, ako bi „stara vira bosanska“ [7] imala bilo kakve veze s denominacijama nastalim nakon crkvenog raskola 1054. godine, teško bi se mogla opravdati, Abjuracija kao čin odricanja od hereze i prihvatanja katoličke vjere. Upravo zbog toga Abjuracija iz 1203. obavezuje bosanske krstjane da prihvate rimsko-katoličko učenje o Isusu i Trojstvu. Crkva bosanska nije imala identično razumijevanje Isusa i Trojstva kao Rimokatolička crkva, što je predstavljalo osnovni problem. Ona nije naslijedila ključna učenja ni rimskog ni bizantskog crkvenog kruga. Bila je šizmatična, ali u smislu vlastitih posebnosti, a ne kao ogranak dvaju velikih crkvenih tradicija.
Zbog doktrinarnih razlika razumljiva je namjera papinskih inkvizitora u Bosni: nastojali su bosansku religiju uskladiti sa službenom rimskom dogmom. Premda je formula „U ime Oca, Sina i Duha Svetoga“ ista, bosanska i katolička denominacija su različito vjerovale njen sadržaj. Ta formula u bosanskim dokumentima nije bogumilska-dualistička, nego arijanska. Zato se invokacija na dokumentima bosanskog dvora može razumjeti kao diplomatski standard i kancelarijska praksa, a ne kao dokaz dogmatskog jedinstva sa rimokatoličkom crkvom. Takve primjere nalazimo i drugdje, npr. kod pravoslavnih vladara koji u kontaktu sa Zapadom koriste latinske formule.
U historiji su činovi ponovnog krštenja, krštenja krštenih — kakav je bio cilj Abjuracije — dokumentirani samo kada su pripadnici arijanske denominacije bili pokrštavani prema nikejskoj dogmi, kao u južnoj Francuskoj, Italiji ili Španiji. Arijansko neprihvatanje Isusa kao utjelovljenog Boga smatrano je teškom herezom u Rimokatoličkoj crkvi.
Pitanje križa
Zanimljivo je i da se u srednjovjekovnoj Bosni gotovo i ne pronalaze raspela, za razliku od ostatka Evrope. Ta odsutnost odražava drukčiju kristologiju: Isus nije posmatran prvenstveno kao raspeti Bog i simbol otkupljenja grijeha, već kao učitelj i moralni uzor. Raspelo je zamijenjeno jednostavnijim križem, koji možda nije imao čisto vjersku funkciju i može se povezati s ranohrišćanskim, ilirsko-monoteističkim ili arijanskim razumijevanjem. Križ je antički simbol cikličnosti i nebeskih sfera.
Na to ukazuje i fragment Abjuracije: In omnibus autem ecclesiis habebimus altaria et cruces — „U svim crkvama imat ćemo oltare i križeve.“
Crkva bosanska koristila je bosanski jezik i pismo bosančicu
Pored toga, u nastavku inkvizitorske zapovijedi se vidi još jedna posebnost Crkve bosanske – pitanje jezika na kojem se odvija molitva.
In omnibus autem ecclesiis habebimus altaria et cruces: libros vero tam Novi quam Veteris Testamenti, sicut facit ecclesia Romana, legemus; Knjige Novog i Starog zavjeta čitat ćemo kao što to čini Rimska crkva.
U ranim stoljećima hrišćanstva postojalo je nekoliko liturgijskih jezika: aramejski (jezik Isusa), grčki i latinski. Dolaskom Gota u Panoniju, oni prihvataju arijansko vjerovanje. Gotski biskup Wulfila stvara gotsko pismo, gotovo identično bosančici [8], i prevodi Bibliju na gotski jezik (oko 350 – 383). Goti su se u liturgiji služili maternjim jezikom, što je smetalo rimskoj crkvi, koja je zahtijevala latinski.
Prema nekim mišljenjima, avarska navala od 602. do 800. godine uništila je gotovo sve tragove starog stanovništva na prostoru današnje Bosne, uključujući i ranohrišćanske i arijanske ostatke. Iako su uništeni gradovi i preko 70 arijanskih bazilika, duhovno naslijeđe naroda nije nestalo. Avarsko prisustvo usporilo je širenje kršćanstva: Mađari su pokršteni tek krajem 10. vijeka sa kraljem Stjepanom, a Bavarska sredinom 8. vijeka, nakon pada Avara.
Zanimljivo je da Neretvanska banovina ili Paganija nije prihvatila kršćanstvo sve do srednjeg vijeka: gusarili su i pljačkali trgovačke brodove, a kao pagani pominju se u 9. i 10. vijeku u mletačkim izvorima. Tek početkom 13. vijeka, nakon slabljenja dinastije Kačića, područje dolazi pod splitsku nadbiskupiju i ugarsku vlast. Centri hereze u Dalmaciji s kraja 11. vijeka su gradovi Trogir (Trogkir, Trau) i Zadar koji su zbog svojih aktivnih trgovačkih odnosa s Italijom glavni posrednici u širenju nauka u ovoj zemlji. Kroz ove gradove prošli su i oni koji su zbog progona ili iz želje za izučavanjem bosanske hereze, na putu prema Bosni prolazili ovim lučkim gradovima na Jadranu. [9]
Budući da ne postoje definitivni historijski podaci o njenim počecima, staru viru bosansku nije moguće pouzdano vezati ni za Katoličku crkvu, ni za Pravoslavnu crkvu, niti za dualističku tradiciju bogumilstva. Njeni temeljni elementi, prema određenim interpretacijama, pokazuju veću srodnost s učenjem Arianizama iz kasne antike.
Godine 863, nakon sloma Avarskog kaganata, vizantijski car Mihailo III. na molbu kneza Rastislava šalje Ćirila i Metodija u Veliku Moravsku. [10] Njihov cilj bio je pokrštavanje Slavena, širenje kršćanstva i stvaranje liturgije na narodnom jeziku. Ćirilo razvija glagoljicu, prvo pismo prilagođeno slavenskom jeziku, čime nastaje slavenska liturgijska tradicija, zapisuju se i prevode vjerski tekstovi: glagoljaška kod Hrvata, bizantsko-slavenska kod ostalih Slavena. Uvođenje narodnog jezika umjesto latinskog ili grčkog omogućilo je široko razumijevanje vjerskih knjiga.
Moderna historiografija smatra da je ćirilica nastala iz glagoljice. No, prema studiji Goti u Bosni Bisere S. Boškailo, pismo gotovo identično bosančici postojalo je ranije među arijanskim Gotima [12], a prije njih i kod ilirskog plemena Mezapa, koji su živjeli na jugu Italije. To svjedoči kontinuitet pismenosti ilirskih plemena. Iako se ti arheološki dokazi nalaze samo u Italiji, to ne znači da pismo nije postojalo i na našem prostoru.
U ovoj studiji važno je da su arijanski Goti, koji su živjeli i na prostoru Bosne, imali svoje pismo i bogosluženje na maternjem jeziku. Upotreba bosanskog jezika u Crkvi bosanskoj u srednjem vijeku ima korijene u arijansko-gotskom periodu (4 – 8 vijek), završno s Langobardima, a dodatno se potvrđuje u 9. vijeku slavenskom školom Ćirila i Metodija. Pored toga, brojni crkveni rukopisi u Bosni pisani su bosančicom, poput Divoševog evanđelja, Belićevog evanđelja, Čajničkog evanđelja i Vrutočkog evanđelja. Divoševo evanđelje, usred ćiriličnog teksta, sadrži umetnutu glagoljicu. Postoje i evanđelja u Bosni koja su u ranim fazama pisana glagoljicom, poput Grškovićevog apostola.
Dakle, neoboriva je činjenica da je jezik molitve koji su koristili bosanski krstjani bio maternji jezik. U nauci se naziva staroslavenskim, ali ako uzmemo u obzir da su bosanske vjerske knjige pisane u bosanskoj redakciji staroslavenskog jezika, onda se s pravom može reći da je riječ o bosanskom jeziku.
Liturgijska praksa[12] na narodnom jeziku još je jedna potvrda teološke samosvojnosti Crkve bosanske.
Stavka iz Abjuracije „Knjige Novog i Starog zavjeta čitat ćemo kao što to čini Rimska crkva“ indirektno ukazuje na snažnu distancu Crkve bosanske prema dogmatskom i institucionalnom utjecaju Rima. Poput arijanskih zajednica, ona njeguje molitvu na materinjem jeziku, što izražava neposredan i autentičan odnos s Bogom, izvan latinskog i grčkog posredovanja.
Na bosanskom dvoru, uz domaće dijake (pisare), djelovali su i franjevci iz Kraljeve Sutjeske, koji su pisali latinske dokumente. Iako su državni spisi nastajali u unutarnjem bosanskom okviru, pokazuju usklađenost s latinskim formulama u odnosima s Dubrovnikom. Premda formalno počinju invokacijom Trojstva, sadržajno odražavaju lokalno heretičko shvatanje. Sve do Stjepana Tomaševića 1461. nijedan bosanski vladar suštinski nije vladao kao katolički monarh. Crkva bosanska ostaje izvan većeg utjecaja katoličanstva i pravoslavlja, te velikog crkvenog raskola — specifična po vanjskim običajima, ali s vlastitim učenjem o Bogu i Kristu.
Sepulkralna kultura Bosne
Sljedeća stavka Abjuracije, iako prisilan papinski akt, osvjetljava ono što Crkva bosanska nije, te nas upućuje na traganje šta bi mogla biti. Iz nje je jasno da Crkva bosanska, ili „stara vira bosanska“, iako je gradila svoje crkve, hiže i bogomolje, nije pridavala važnost instituciji koja posreduje pred Bogom. Vjera je bila lični i subjektivni odnos: svaki vjernik je imao svoj stupanj i oblik religioznosti.
Cemeteria habebimus iuxta oratoria, in quibus fratres sepeliantur, et adventantes, si casu ibi obierint. (Groblja ćemo imati pored oratorija, u koja će biti sahranjivana braća, kao i putnici koji bi se tu zatekli ako bi slučajno umrli. Ova stavka donosi pitanje spulkralne prakse.)
U ranim fazama hrišćanstva, pa sve kroz srednji vijek, bio je običaj da se pokojni sahranjuju što bliže crkvi, pa čak i unutar same crkvene građevine, ukoliko su bili posebno istaknute ličnosti (npr. sveštenici, donatori). To je imalo duboku teološku osnovu: crkveno zemljište smatrano je posvećenim, pa je ukop blizu crkve označavao pripadanje zajednici i vjeru u uskrsnuće. Za običan narod bio je poželjan, ali ne apsolutno obavezan ukop unutar crkvenog dvorišta (tzv. crkveno groblje). Katolička crkva je oduvijek smatrala crkveno zemljište posvećenim prostorom(consacratus). Ona ga je posvećivala po nikejskoj formuli, zbog čega se smatralo naročito blagoslovljenim da vjernici budu sahranjeni što bliže crkvi, tj. tijelu Krista i svetim obredima.
Oratoriji su male kapele koje služe malim grupama ljudi, s ukupnom oltarnom ornamentikom, raspelom i ukrasima.
Ukopavanje pored crkve simbolizuje zajedništvo pokojnika sa živom crkvenom zajednicom, čak i nakon smrti – znak vjere u uskrsenje mrtvih i vječni život. Smatralo se i da molitve koje se
svakodnevno izgovaraju u crkvi i na misama pomažu spasenju duša preminulih, koji su sahranjeni u blizini crkve.
Ako pogledamo arijansko-gotsku denominaciju, vidi se da grobnice Istočnih Gota prvenstveno nisu bile u neposrednoj blizini arijanskih bazilika. Mauzolej Teodorika Velikog u Ravenni nalazi se nekoliko kilometara udaljen od bazilike St. Apolinare Nuovo. Pored mauzoleja nalazilo se groblje njegovih bliskih pratilaca i arijanskih sveštenika. Isti slučaj bio je i u drugim krajevima gdje su živjeli Goti. Njihova groblja nisu bila pored arijanskih bazilika. Iako je bio arijanac, kralj Vizigota Alarich je sahranjen po gotskoj višebožačkoj tradiciji, u koritu rijeke Busento u južnoj Italiji.
Njihova groblja u kasnijim periodima mogla su biti pored crkvi, ali to nije bila nužnost. Često su njihovi grobovi razbacani, a ako su na jednom groblju onda su poredani u redove. To je specifičnost sepulkralne kulture heretičkih Gota. Kasna antika je vrijeme razvoja kršćanstva, i ovo pitanje nije bilo ključno za definisanje religioznosti.
I na prostoru Bosne, gdje je Crkva bosanska imala utjecaj, vidi se slična situacija. Stećci (kami, biljezi) često se nalaze na uzvišenjima ili uz puteve, a rjeđe uz crkve.
Specifično je da se u periodu ranog i srednjeg vijeka bosanski kami (stećci, biljezi) nalaze na uzvišenjima ili pored puteva. Ima nekih nekropola koje su pored crkvi, ali je najviše onih udaljenih. Kod pripadnika Crkve bosanske nema decidnih pravila po kojima bi se moglo suditi. Također, javljaju se grobne crkve bosanskih velikaša. Natpis na ploči sudije Gradeše svjedoči o tome. Njegova ploča je pronađena u selu Podbrežje kod Zenice. Na njoj je ispisan sljedeći tekst: „U vrijeme velikog bana Kulina bio je Gradeša, veliki sudija na njegovom dvoru i sazidao je crkvu svetog Jurja i tu leži sa suprugom!“
Na osnovu natpisa ne može se odrediti tačna godina u kojoj je zidana crkva. Ne može se donijeti zaključak da li je sudija Gradeša podigao grobnu crkvu za sebe i ženu prije ili poslije Abjuracije iz 1203. godine. Ako uzmemo u obzir da je ban Kulin vladao do 1204. godine, slobodno se može pretpostaviti da je grobna crkva Gradeše zidana prije i van utjecaja Abjuracije na Bilinom polju. Time se vidi da ukop u crkvi ili uz crkvu nije bio stran bosanskoj praksi. To potvrđuje i krunidbena crkva u Milama, koja je ujedno bila i grobna crkva bosanskih vladara, a nalazila se na temeljima bazilike građene u perioda vlasti Istočnih Gota. U ovaj spomen možemo uvrstiti i mauzolej vladara Bosne na Bobovcu, koji se nekada naziva i prvobitnom grobnom crkvom. Može se zaključiti da pripadnici stare vire bosanske nisu imali strogo razvijenu teologiju o svetosti crkvenog prostora, ali su vladari, željeli biti sahranjeni blizu mjesta molitve i naroda. Naspram ovog i svoju vjeru, denominaciju nisu nazivali kršćanskom ili nekim drugim imenom što se vidi kod kralja Tvrtka I Kotromanića koji u kontekstu srednjovjekovnih povelja pominje “staru viru” starinsku vjeru ili obred bosanski.
Obični ljudi, vjernici, plemstvo, vitezovi, pripadnici stare vire bosanske, imali su svoje kame u udaljenim nekropolama. Mnoge od njih nalaze se na tumulima starijih, ilirskih generacija, što potvrđuje kontinuitet tradicije.
Zaključak
Crkva bosanska predstavlja jednu od najzagonetnijih i najautentičnijih religijskih pojava srednjovjekovne Evrope. Njezin položaj između arijanske teološke baštine i formalnih obrazaca klasične crkvene tradicije stvorio je posebnu, ali stabilnu vjersku zajednicu, koja se ne uklapala u dogmatske okvire Rima niti Istočne crkve. Iako su se u bosanskim poveljama koristile invokacije koje oblikom podsjećaju na katoličke obrasce, njihov sadržaj i značenje bili su prilagođeni domaćoj teološkoj tradiciji – tradiciji koja je Isusa razumijevala više kao učitelja, posrednika i djelotvorno, ali stvoreno biće, nego kao utjelovljenog Boga jednosuštnog s Ocem.
Ova analiza Abjuracije na Bilinom Polju potvrđuje da je Crkva bosanska imala dovoljno specifičnosti da bude doživljena kao odstupanje od nikejskog pravovjerja. Istovremeno, njen jezik bogoslužja, pismo i kulturni kontinuitet povezuju je s dubljom starinom – arijanskim Gotima, ilirskom tradicijom i slavenskim liturgijskim razvojem. Uporaba maternjeg jezika, izostanak raspela, drukčiji odnos prema instituciji Crkve i specifične sepulkralne prakse jasno ukazuju da je riječ o samosvojnome modelu kršćanske duhovnosti, koji nije nastao kao kopija, nego kao organski razvoj lokalne tradicije.
Uprkos pritiscima Rima i političkim potrebama bosanskih vladara, Crkva bosanska ostala je izvan prihvatanja katoličke dogme sve do samog kraja bosanske države. Njeno učenje i praksa svjedoče o dugotrajnom kontinuitetu vjerovanja na ovim prostorima – kontinuitetu koji je preživio seobe, Gota, Avara i drugih naroda, uništavanja, crkvene raskole i političke promjene. Zbog toga se Crkva bosanska ne može posmatrati kao obična „hereza“, nego kao originalan duhovno-kulturni fenomen, koji je obilježio identitet srednjovjekovne Bosne i ostavio duboke tragove u njenoj historijskoj i religijskoj samosvijesti. Crkva bosanska ostaje složen i jedinstven fenomen srednjovjekovne religijske historije Bosne, čije se porijeklo i doktrina mogu sagledavati samo kroz opreznu interpretaciju ograničenih i često polemičkih izvora.
————————————————————————————————
[1] Henry Chadwick, The Early Church (London: Penguin Books, 1993), str. 63–65.
[2] Lewis Ayres, Nicaea and Its Legacy: An Approach to Fourth-Century Trinitarian Theology (Oxford: Oxford University Press, 2004), str. 14–20.
[3] John Van Antwerp Fine Jr., The Bosnian Church: A New Interpretation (New York: Columbia University Press, 1975), str. 33–40.
[4] John Van Antwerp Fine Jr., The Bosnian Church: A New Interpretation (New York: Columbia University Press, 1975), str. 33–40.
[5] Dokument: Abjuracija na Bilinom polju (1203).
[6 Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine.
[7] Nos autem decetero non Christianos, sicut hactenus, sed fratres nos nominabimus, ne singularitate nominis aliis Christianis iniuria inferatur.A mi se ubuduće nećemo nazivati „ne-kršćanima“, kao do sada, nego braćom, da se zbog posebnosti imena ne nanese uvreda drugim kršćanima.
[8] Bisera Suljić-Boškailo, Goti u Bosni; (Populärwissenschaftliches über die Goten in Bosnien), Bosanska riječ, Tuzla (BIH) 2016
[9] World‑wide Religious News https://wwrn.org/articles/35548/?utm_source=chatgpt.com
[10]Florin Curta, Southeastern Europe in the Middle Ages (Cambridge University Press, 2006).
[11] Susret BANU 02.06.2016: Akademik Muhamed Filipović o porijeklu Bošnjaka i bosanske države. O bosanskom pismu govori akademik Muhamed Filipović, koji kaže:”Prvo pismo nastalo na ovom prostoru je Bosančica i razvijeno je iz gotskog pisma. Nije iz latinskog ili nekog drugog.https://www.youtube.com/watch?v=SUUcoyat4fs
[12] Crkva je pružala otpor slavenskoj liturgiji uglavnom kroz “trojezičnu herezu”, doktrinu bavarskih i akvilejskih svećenika koji su smatrali da bogoslužje smije biti samo na tri jezika s Pilatova natpisa na križu: hebrejskom, grčkom i latinskom. Ćiril je to nazvao “trojezičnom herezom” i branio slavenski pred njima u Veneciji, citirajući prirodu i Bibliju da Bog ne favorizira jezike. Glavni izvori otpora Njemački (bavarski) biskupi: U Velikoj Moravi protjerali su Metoda u tamnicu na 2,5 godine (870-873), zabranjujući slavenske knjige i postavljajući latinske svećenike; papa Ivan VIII. oslobodio ga je bulom. Akvilejski kler: Nazivali su Slavene “poganima bez pisma” i osporavali glagoljicu, što je Ćiril pobijedio argumentima iz Biblije. Ishodi i rješenja PapaHadrijan II. odobrio je slavensku liturgiju 867. u Rimu (misna na slavenskom pred oltarom sv. Petra), a Ivan VIII. potvrdio bulom Industriae tuae (880.). Nakon Metodove smrti (885), zabrana se vratila u Moravi, ali tradicija je preživjela u Bugarskoj i Hrvatskoj.
Literatura:
1.Lewis Ayres, Nicaea and Its Legacy: An Approach to Fourth-Century Trinitarian Theology (Oxford: Oxford University Press, 2004)
2. Noel Malcolm, Bosnia: A Short History (London: Macmillan, 1994)
3. John V. A. Fine, The Bosnian Church
4. Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države (Beograd: Srpska književna zadruga, 1964)
5. Chadwick, The Early Church.
6. Sulić-Boškailo Bisera, Goti u Bosni.
7. Šefik Bešlagić, Stećci – kultura i umjetnost (Sarajevo, 1982).
8. Herwig Wolfram, History of the Goths (Berkeley: University of California Press, 1988).
9 Ivo Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek (Zagreb, 1995).
10. Bešlagić, Stećci – kultura i umjetnost.
11. Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine.
12. Epigrafski korpus Bosne i Hercegovine (ANUBiH).