Catherine was buried according to her wishes, but her tombstone was moved from the floor to a wall of Ara Coeli during works on the interior of the church in 1590.[35][1] The original epitaph was destroyed at that time, but the Roman calligrapher Giovanni Battista Palatino had recorded it in 1545 and published two years later. It was uniquely bilingual and digraphic, written both in Latin language and script and in Bosnian language and script. Only the Latin epitaph was restored, and can be found on her tombstone today.
(Source – https://en.wikipedia.org/wiki/Catherine_of_Bosnia)
Amir Isajbegović
Zašto se prešućuje sama srž historiografskog problema koja razotkriva najmračniju stranu onoga što Enver Imamović i romantičarska javna povijest svjesno prešućuju? Uloga vatikanskog špijuna i humanista Leonarda Montagne, prekid komunikacije s njim, te upadanje u brutalne ralje renesansne vatikanske politike – otvaraju potpuno novu perspektivu na Katarinu: ona nije bila uvažena rimska gošća, već politička zarobljenica i žrtva jednog od najizopačenijih razdoblja u povijesti papinstva.
Ako njezinu sudbinu analiziramo kroz optiku surovog renesansnog Rima 15. stoljeća i arhivskih tišina, Imamovićevo friziranje postaje još očitije iz nekoliko ključnih razloga:
1. Rim u doba moralnog rasula i tiranije Sforza
Imamović Rim prikazuje gotovo kao idilično utočište, “centar javnog života” gdje se Katarinu poziva na manifestacije. Povijesna je istina da Katarina stiže u Rim 1467. godine – u predvečerje pontifikata Pavla II. kojeg će naslijediti Siksta IV. koji je vladao od 1471. i s kojim je blisko surađivala. To je doba kada Vatikanom vlada najgori nepotizam, ulična ubojstva, korupcija i javni promiskuitet.
• Uloga žene u tom visokom društvu bila je svedena na objekt političke trgovine ili ukras.
• Galeazzo Maria Sforza, vojvoda Milana kojeg Imamović u tekstu spominje kao “potencijalnog spasitelja” kojem Katarina piše pisma, bio je povijesno dokumentiran kao sadist, tiranin i seksualni prijestupnik. Ubijen je u atentatu upravo zbog svoje okrutnosti i silovanja plemkinja.
• Imamović to prešućuje jer bi spominjanje stvarnog karaktera Sforze i rimskih papa srušilo mit o “plemenitom kršćanskom Zapadu” koji suosjeća s bosanskom kraljicom.
2. Slučaj Leonarda Montagne: Vatikanska zamka
Uloga Leonarda Montagne iznimno je važna i potvrđena je u novijim radovima kritičke povijesti, poput istraživanja Luke Špoljarića o Katarini i humanistima. Montagna, veronski humanist i papinski izaslanik, doslovno je “snimio” Katarinu dok je boravila u Dalmaciji. On joj piše laskave epigrame i nagovara je na odlazak u Rim, glumeći njezina zaštitnika.
Međutim, čim je Katarina kročila u Rim u listopadu 1467. godine, Montagna potpuno nestaje iz njezina života. Zašto? Zato što je obavio zadatak. Dovukao je legitimnu predstavnicu Bosanskog kraljevstva tamo gdje je kurija želi: pod izravnu kontrolu. Kada je Katarina shvatila da je od slobodne vladarice u Dalmaciji postala lutka na koncu vatikanske diplomacije, gdje je dobivala apanažu od 120 dukata ali u zamjenu za potpunu poslušnost, prekinula je kontakte s njim. Bila je to reakcija žene koja je shvatila da je izmanipulirana.
3. Arhivski falsifikat o “trajnom” boravku u Rimu
Historiografski najšokantniji dio jest potpuni izostanak arhivskih tragova o njezinu navodnom trajnom boravku u Rimu od 1467. do smrti.
• Dok za njezin prvi odlazak prema Italiji imamo precizne podatke (ime broda, luke ukrcaja, pratnju), za kasnija razdoblja imamo samo prazninu.
• Logično je zapitati se: ako je pobjegla natrag u Dalmaciju svom bratu, vojvodi Vlatku Hercegoviću Kosači, zašto bi se ikada dobrovoljno vratila u taj vatikanski Babilon?
• Ako se i vratila u Rim pred kraj života, arhivska šutnja sugerira da je taj povratak mogao biti nasilan, pod prisilom ili pod strogom tajnošću, kako bi je Vatikan prisilio na potpisivanje one famozne oporuke iz 1478. godine kojom Bosnu prepušta papi.
Zašto Imamović sudjeluje u ovoj laži?
Enver Imamović ne želi prikazati Katarinu kao političku zarobljenicu Vatikana koja je pokušala pobjeći natrag na Balkan svom bratu Vlatku. Ako bi priznao da je Katarina bježala od pape i vatikanskog bludništva, onda bi njezina, ionako pravno upitna oporuka, u kojoj ostavlja Bosnu Svetoj Stolici izgubila svaki moralni i pravni legitimitet – postala bi očito djelo iznuđivanja pod prijetnjom, a ne slobodna volja “vjerne katolkinje.
Kako bi sačuvao romantičarsku sliku o dostojanstvenoj kraljici koja mirno umire u Rimu i ostavlja državu papi u amanet, Imamović mora izbrisati sav mrak renesansnog Vatikana, likove poput Montagne i Sforze, te njezine stvarne pokušaje bijega i povratka bratu. Time njezinu biografiju ne samo da pojednostavljuje, nego je, u znanstvenom smislu, izravno falsificira
……………………………………………………………
Poveznica:
https://www.facebook.com/share/p/1JFW674X7D/