Loading...
Proza

SVE PRODAJ, AL SLOBODU NE DAJ

Jacopo Bellini, Kralj Stipan Tomašević, cc.1460.

Piše: Nihad Filipović

Klasično pitanje bosanske politike moglo bi se svesti na dilemu, kojem carstvu se podložiti: da li ugarskom ili osmanskom, da li K.u.K. carstvu u Beču ili jugoslavenskom u Beogradu? Ili bit svoj? Bratja i komšije Dubrovčani, svoju malu republiku su čuvali trgujući, prodavajući i kupujući. Držali su se podrazumivajućeg pravila trgovačkog: Sve sve, al penezi su najlipši, no su se sve vrime, još čvršće držali, i na zidine grada izpisali: Sve prodaj, a slobodu ne daj, ili tako nekako.
Nije Dubrovnik, a ni Bosna na kraj svita, nego su tu, jedno uz drugo, te je i bosansko plemstvo, kroz duga vrimena uzajamnog trvenja, podvaljivanja i ljuljanja kraljevog autoriteta, ipak, pametno čuvalo, makar privid samostalnost banovine i kraljevstva bosanskog, ploveći i provlačeći se kroz tisnace između nemani, kojekakvih klerikalnih i političkih Scila i Haridbi, u vremenima agrarne ekonomije i stalnih vojni za širenje prostora kontrole. Sujetno samoljublje, privrtanje i pehlivanjenje je dakle stara i duboka bosanska tradicija: podapinjanje autoritetu iznad njih, spletke i intrige, podvale, potvorbe i teška umišljenost, ali ipak, smjerno plaćanje danka, od sviju njih – jačem. Bosanski vladari i plemstvo su tako čuvali kroz vrime, nenapisano, no životom potvrđeno, njima najlipše: obraz Bosni krasnoj, a sebi, slobodu zlatnu.

Ljudi su stvorenja vatre, vode i zemlje. Borislav Pekić u pripovisti, Megalos Mastoras i njegovo delo, 1347., za ljude vatre kaže da im je život, “trag vrelog železa u tlu utisnut: gde stupe, pod njima gori”. I dodaje: “Oni su kao zvezde čije rađanje vidimo milionima godina pošto su zgasle, ali ga nikada ne čujemo”. Za ljude zemlje, Pekić u pripovisti Otisak srca na zidu, 1649., piše da su oni “čiji trag u vremenu otkrivamo u tuđim stopama”. A za ljude vode, u pripovisti Čovek koji je jeo smrt, 1793., kaže da ostavljaju trag u vodi i zato: “Nevidljivi su, nečujni, nestvarni, bez otisaka u peščanoj pustinji čovečnosti”.

I tako od starine biva: od familije do krune kraljevske i carske, vavik se nađu i ljudi vatre i ljudi zemlje i ljudi vode. I vavik se nađu neki te se popišmane, pokolebaju, polahkome se za dukatima i zlatom, pripadnu se il’ se uzohole, tek, zaborave na mudrost pridaka: Sve podaj, al slobodu ne daj.
Mladi bosanski kralj Stipan Tomašević, stvorenje zemlje, sin kristjanke, Vojače i kralja Stipana Tomaša Kotromanića, (što privrćući sa kristjanstva na krišćanstvo, zarad krunu i pomazanje pape od Vatikana, odriče se majke Stipanove, pučanke Vojače i sam privrnu: dilemu – kojem se carstvu privoliti, prisiče 1462., kao dvadesepetogodišnji mladić u naponu snage, kad se mladom čini, svako brdo da priskočit more, prikrši ugovorenu obavezu danka i odbije sultanu Mehmedu od Konstantinopolisa na Bosforu, stvorenju vatre, izplatu već prikupljenog poreza.
Prema raspoloživim historijskim izvorima, kralj je čak uveo sultanovog ambasadora u kraljevske blagajničke odaje, pokazao mu prikupljenu taksu i izričito izjavio da blago ne da, da će ga radije koristiti za plaćanje vojske u otporu Otomanima ili za život u egzilu, nego ga poslati u Kostantinopolis.
-Golemo je to blago. Čemu bacati ga uludo, u ruke nekrsta, kada može biti moje. Imam Ugre, imam Mletke i Arbanase u pričuvi, imam Rim i kršćansko zaleđe, imam neosvojive gradine. A i Dubrovnik je obećao pomoć. Ne moram se ja obzirati, k’o otac što mi je, nov katolik bio, kraljevstvo puno manikeja, pa se uztručavao nekrsta u Konstantinopolju. Toliko se bojao Turčina da ni papinsku potvrdu krune nije smio priuzeti, te ostade neuručena u katerdali svetog Duje u Splitu. A ja se ne bojim. Manikeji u kraljevstvu više nisu, a ja sam kao dite kršten, učio latinsku knjigu, prihvatio viru latinsku i ne bojim se kako se otac boj’o. A golemo blago išće Turčin. Golemooo. Čemu ga uludo bacati nekrstu pod noge, kad može biti moje.

Ostaje nepoznato da li je kralj Tomašević znao za prećutni moto didova – Sve podaj, al slobodu ne daj, tek, ne mogavši blago prižaliti, a uzdajući se u pomoć pape u Vatikanu, kršćanskog zapada i ugarskog kralja, odluči odstupiti od ugovora o danku Osmanskoj kruni. No pomoći od pape i kršćanskog zapada, za kraljevu zlohudu zemlju nevjerničkog korova i trnja, na koju je stolićima prije toga isti taj Vatikan i kršćanski svit slao legije palikuća, razbojnika i misionara da tribe nevirnički korov – nije bilo; a latinske knjige mudre, koje kralj nije čitao, poručuju: Ljudi se za riči vežu, a volovi za rogove.

Povrh svega, u teškom vrimenu iskušenja, osjećajući slabost kraljevu i osobnu priliku za sobstvenu malenkost, nanovo se rasplamsa staro rivalstvo plemićke dinastije Kosača od Hercegovine i Kotromanića od Bosne, te Vladislav Hercegović, stvorenje vode, sin i naslidnik moćnog Stipana Vukčića Kosače, izda kralja: tražio, i jasno, đe neće – Divide et imperia, dobio podršku sultana Mehmeda. Tako je spasio glavu, a izgubio obraz…
Rasrdi se stvorenje vatre, turski car na Bosforu, hej, carska je to sila, najveća od cezara rimskih, a sila što moćnija, to sujeta veća; helem, digne se sulatan Mehmed na vojnu, na Bosnu i njenog drskog kralja – i Bosna završi četiri stotine godina pod Osmanskom auspicijom, a kralj Stipan pod ledinom sa odrubitom glavom.

Pet stotina davadeset i pet godina posli, na jednoj lokaciji ublizu kraljevskom gradu Jajcu, prateći narodnu pridaju o grebnom mistu nesritnog bosanskog kralja Tomaševića, raskopa rečeno grebište arheolog Ćiro Truhelka i nađe skelet kraljev sa odrubljenom glavom položenom na prsa i sa dva novčića između gornje i donje vilice. Ostaje zagonetka nad tom gestom sultana Mehmeda, na koju svih tih godina nema i biti ne može odgovora: novčići polagani između vilica umrlog, još od antičkog doba, tradicija je u značenju plaćanja naknade mitskom biću Charonu koji prevozi duše preko rieke što razdvaja svit živih od svita mrtvih. U slučaju nesrećnog bosanskog kralja Stipana Tomaševića, to može biti i cinizam, ironija i pervertirani smisao za humor, njegovog terminatora sultana Mehmeda, ali šta je zbilja značenje te geste – ne možemo to znati. Tako da ostaje legenda na kojoj će jedni, prema regionalnoj tradiciji pehlivanjenja nad istinom, graditi mit i njihovu istinu – Turska vira, ko na vodi pina, a drugi će graditi njihovu istinu i mit – Grisi su te sapeli, o nesretni kralju.

I jednako tako, za bosnistiku ostaje, svih tih godina i danas, lebditi nad pogubljenim kraljem pitanje: Da li je mlađuhnom Stipanu te 1462. na treću, bilo potrebno više mudrosti, a manje hrabrosti?

Pitanje je kunderovsko: češko plemstvo usudilo se dići na cara u Beču 1618. Na taj su način otpočeli Tridesetogodišnji rat koji je završio gotovo podpunim uništenjem češkog naroda. A 1938., poslije Minhenske konferencije, velike sile su žrtvovale Češku, piše Kundera u Nepodnošljivoj lahkoći postojanja, i pita se: da li je tada trebalo da se Česi dignu na rat i izbore se za slobodu u sukobu sa osam puta brojnijim neprijateljem? Da li im je tada trebalo više hrabrosti od mudrosti? Šta je trebalo da učine?

A gradu Daytonu, 532 godine od smaknuća kralja Stipana, u američkoj saveznoj državi Ohio, 1995., nakon tri i po godine još jednog rata na Bosnu, u trenutcima privtanja ratne sreće na stranu bosanskih vitezova, bosanski velikaši odlučili zaustaviti rat i daljnje stradanje naroda. Svih tih godina poslije i danas, pitanje je: da li je im je tada trebalo još samo zehru više hrabrosti od predpostavljene mudrosti? Šta je trebalo da učine?
Obzirom da danas znamo historiju i češkog i bosanskog „slučaja“, odgovor na prethodna pitanja i nije nedokučiv i u magli intelektualne špekulacije, kakav je bivao u vrimenu javljanja; historija je dakle već odgovorila na ta pitanja: Stipan je te 1463., imao hrabrosti, ali mu je nedostajalo mudrosti, baš kao i češkom plemstvu 1618. A 1995., bosanski velikaši demonstrirali su višak mudrosti na uštrb hrabrosti: osvojen je mir, a žrtvovana zemlja i sloboda; baš kao u češkom slučaju, gdje se 1945., na kraju kolosalnog Drugog svjetskog rata pokrenutog Mihnenskom kapitulacijom 1938., narod Čeha nađe slijedećih četrdeset i četiri godine pod teškom sovjetskom (ruskom) auspicijom, sa osvojenim mirom, ali izgubljenom slobodom.

Šta bi se moglo izvući kao poučak ove historijske eskepade?

Možda: Ne vjeruj Dajancima (Europi) ni kada darove nose (obećavaju); možda: da je malim, poput Čeha ili Bošnjaka, suđeno da sanjaju pravdu, da je čekaju, da joj se nadaju, a teško ikada dočekaju; možda: da mudrost (pamet), nipošto nije skupa, da je nekada vridnije biti mudar, a nekada hrabar (ali hajde znadni kada); a možda sve to skupa i da opet nismo mudriji ni za jotu?
Jer, narodi su poput ljudi koji ih tvore i plemenitaša što ih vode: dualizam mase (tijelo), njene eterične kolektivne sviesti (narodni duh) i stanja sviesti ljudi vatre, zemlje ili vode na vrhovima piramide društvene moći. Velikaši, ljudi vatre i zemlje ostavljaju trag u historiji, ali historiju ispisuju tzv. mali ljudi, ljudi vode. Kao što se na studeni ljudi skupljaju da se zaštite od hladnoće i narodi, u nemirnim vrimenima, da se zaštite, žrtvuju slobodu zarad sigurnosti. Možda zato Bošnjani izdaše lakomislenog kralja Tomaševića, a Bosna šaptom pade u Ključu i Jajcu 1463? I možda zato oćutaše na nepravo i nepravdu u Dejtonu 1995? Rečeno je: u vremenima nemirnim ljudi najprije žele zaštititi tijelo; dugo su trajala nemirana vremena na Bosnu pred 1463-ću i 1995-tu, e da bi sve, nakon svega, bilo isto.

Ali, budući historija nije pravolinijski tok, nego meandrira poput rijeke ravnice, što u meandrama dobiva snagu, nahrupe i dobra vrimena; to su vrimena snova, mira i nadanja, kada ljudi, osim sigurnosti, žele prava i pravdu. A otuda do neke nove nevolje, samo je korak…
I sve tako do nekog novog početka: historija je tok u beskrajnom meandriranju u kome sve raste i vraća se na početak. Početak je uvijek iza stvari, iza ljudi, iza Boga, iza svega, a šta to jeste, ostaje vječno pitanje? S onu stranu tog pitanja je Crna rupa našeg duha, a s ove strane jeste eternalistička spoznaja: sve se vraća. Nikad isto, uvijek novo, ali se vraća.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »