Muhamed Filipović, Banja Luka 3. 8. 1929 – Sarajevo, 26. 2. 2020.
(foto Fuad Fočo – radiosarajevo.ba)
Napisao i razgovarao: Faruk Vele
Tokom posljednjih bezmalo 15-tak godina, autor ovih redaka imao je priliku i čast intenzivno sarađivati sa akademikom Muhamedom Filipovićem, zasigurno jednim od najpoznatijih i najplodnijih bosanskohercegovačkih intelektualaca, istaknutim filozofom, teoretičarem, esejistom, čovjekom naprosto velikih zanimanja i znanja. Osporavan, napadan, minimiziran, stigmatiziran, proganjan, profesor Filipović je bio svjedok (često i neugodan) jednog vremena u kojem se bosanskohercegovački čovjek suočavao s raznim izazovima, od negiranja do pokušaja uništenja ove zemlje i genocida nad Bošnjacima, ali i raznih izdaja. Još prije čuvenog eseja „Bosanski duh u književnosti, šta je to“, ali i poslije, akademik Filipović je bio na braniku interesa Bosne, bosanskog jezika, bosanske kulture. Često usamljen, dokazivao je da ovo nije “tamni vilajet” i prostor na kojem se “ništa kulturno bitno” već stoljećima nije dešavalo; (čime se lakše osporilo i postojanje tako “sadržajno ispražnjene” Bosne.) Družio se i sarađivao sa velikanima poput Maka Dizdara, Meše Selimovića, Miroslava Krleže, Skendera Kulenovića, Husrefa i Envera Redžića, Hazima Šabanovića i mnogih drugih. Politički, posebno prije i tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, srađivao je sa rahmetli Alijom Izetbegovićem i Adilom Zulfikarpašićem. Bio je jedan od rijetkih koji je stao u odbranu Maka Dizdara kojeg će proganjati do smrti.
“Ako vi previdite vezu između Makove poezije i eseja “Bosanski duh u književnosti, šta je to”, čiji sam ja autor, vi ne zate ništa. Kako smo mi došli i koji je to put naše emancipacije i šta je otvorilo put taj? Nisu se naši političari borili za emancipaciju muslimana, Bošnjaka. Naše mjesto u svijetu i pod suncem neće izboriti nikakav političar, već ono što smo u duhovnom i kulturnom polju stvorili”, kazat će mi 2017. godine.
Iza nas su brojni intervjui objavljivani u medijima u kojima je autor ovih redova imao priliku raditi, ili sa njima sarađivati. Profesor Filipović bio je duboko svjestan čovjek, svjestan i sebe i svoje uloge u vremenu, u našoj kulturi, politici, uopće društvu, iako mu to mjesto često nije priznavano.
Svjestan je bio i svoje i naše uopće ljudske, prolaznosti. Na neki način predosjećao je da je vrijeme za odlazak na, vjerujemo, bolji svijet. Miran, suzdržan i odmjeren, prihvatao je to kao istinu od koje niko nije pobjegao. Zato je prije nekoliko godina pristao da napravimo intervju kojeg će biti objavljen poslije njegove smrti, kao svojevrsni politički testament, oporuka, emanet koji se neće gledati iz dnevno političkog konteksta i različitih tumačenja. Ključno pitanje tog razgovora bilo je isto ono pitanje koje će decenijama okupirati pažnju ovog velikana – kako sačuvati ili, bolje reći, odbraniti Bosnu?
Komemoracija Muhamedu Filipoviću, foto Dž. Kriještorac/radiosarajevo.ba
- Uvaženi profesore Filipoviću, započinjemo ovaj Intervju pitanjem o Bosni. Zbog mog dubokog uvjerenja da kada bi se u jednu riječ sažele sve riječi iz Vaše ogromne bibliografije, da bi ta jedina riječ bila upravo – Bosna. Vi ste svjedok bosanskog i bošnjačkog 20. stoljeća i čovjek koji je decenijima patio zbog ideje Bosne. Otud i moje prvo pitanje, koje mnogi među nama često i ne smiju na glas izgovoriti: Ima li Bosna budućnost i kakvu?
Akademik Filipović: Tačna je Vaša konstatacija da je glavni i najbitniji problem i ono što je me je najviše okupiralo i o čemu sam mislio, bilo pitanje o sudbini nas Bošnjaka i naše zemlje Bosne. Ono se u mojoj svijesti javlja od najranijih pamćena kad sam slušao mog oca, kako prilikom dugotrajne kahve koju je pio sa mojom majkom, redovni pregled novina završava pitanjem: “Šta ti misliš, Đula, šta će biti sa nama muslimanima?” Svi razgovori mojih amidža i starijih rođaka su se u konačnici vodili na isto to pitanje, jer je cjelokupno iskustvo našeg postojanja govorilo da postoje stabilne snage koje neprestano ugrožavaju opastnak naše domovine i nas kao njenih sinova.
Ovo što je nekada bilo samo osjećanje brige, postepeno je u meni sazrijevalo u spoznaju o tome da je Bosna zemlja koju okolne zemlje i narodi žele uništiti. Pitanju je bilo: iz kojih razloga to oni žele? Da žele nije bilo u pitanju, to je potvrđivala i ranija, a i aktualna historija kojoj sam i ja svjedočio. Nego je pitanje bilo zbog čega su jedna normalna, lijepa zemlja, koja nikoga nikada nije ugrožavala i njeno mirno stanovništvo nepoželjni do mjere da drugi žele da unište i tu zemlju i njen narod? Moj duhovni i intelektualni, pa da kažem i naučni napor je od početka je bio usmjeren na traženje odgovora na to pitanje.
HISTORIJA OTIMAČINE
- Kako sačuvati Bosnu? Šta biste Vi generacijama koje dolaze ostavili u emanet? Koja je to formula, koja to ideja i put koja nosi tu magičnu formulu? Kada sam Vas jednom prilikom pitao za nacionalni plan, kazali ste da je to Bosna…
Akademik Filipović: Uvjeren sam da dok god postoje Bošnjaci i sve dok im je Bosna glavni razlog postojanja i djelovanja, nema opasnosti za Bosnu. Mi imamo od početaka naše historije iskustvo sa onima koji su nas, bilo da su dolazili iz Raške, Srbije, Zete, Hrvatske i drugih zemalja, uvijek bili spremni pokoriti i domoći se naše zemlje i naše države, i to je konstanta naše historije za čiji kraj mi moramo naći rješenje.
Ta historija otimačine se mora završiti.
A kraj te historije, i to je ono što moje mišljenje razlikuje od mišljenja mnogih, zavisi najviše od nas, od toga da li ćemo praviti greške kakve smo do sada pravili i hoćemo li znati za nas otvoriti vrata jedne bolje i perspektivnije historije.
Hoćemo li znati govoriti jezikom kojim govori moderni svijet ili ćemo dopustiti da nam oni koji se inspiriraju idejama nasilnog pravljenja historije određuju put u budućnosti.
KRLEŽA I BOSNA
- Mnogo puta ste razgovarali sa Vašim uzorom Miroslavom Krležom. Svjedočio sam da ste u Vašem uredu na Akademiji nauka i umjetnosti BiH imali Krležinu fotografiju. Možete li podijeliti s nama, šta je Krleža govorio o Bosni, šta je mislio o “dobrim Bošnjacina “, Bosancima… Stiče se utisak da ih je poštovao.
Akademik Filipović: Prije i nakon Drugog svjetskog rata, nije na našim prostorima bilo značajnije intelektualne figure od Miroslava Krleže. Sa njegovim utjecajem sam se sreo veoma rano, jer mi je kuća bila puna njegovih knjiga. On je bio uzor mojoj braći koji su bili “krležijanci” i nakon napada KPJ na Krležu. Nakon rata sam sa Krležom kontaktirao 1951. godine, kao predsjednik Fakultetskog odbora Saveza studenata, kad sam ga molio da održi studentima predavanje o egzistencijalizmu. Naše poznanstvo se razvilo kad sam bio urednik Enciklopedije za Bosnu i Hercegovinu. Moj koncept prikaza Bosne i Hercegovine u Enciklopediji se Krleži svidio, i od tada me je on podržavao. Kad su me Nijaz Dizdarević, Boško Šiljegović i Dragi Janković htjeli eliminirati iz Redakcije, Krleža me dosljedno štitio, tako da su morali sačekati njegovu smrt da bi me eliminirali i oduzeli pravo da realiziram svoj koncept.
Sa Krležom sam imao česte službene, ali i privatne kontakte na sastancima i u njegovoj kući. Razgovarali smo o mnogim pitanjima, ali najčešća tema je bila Bosna. On se vrlo detaljno interesirao o nama, našim običajima, ljudima, a mislio je i to je i napisao –
– da je bosanska tradicija tolerancije i univerzalizma, nemitiloška osnova njene historije, jedina prava osnova duhovne, političke i državne integracije našeg prostora.
On je smatrao da je Kosovski mit Srba i mit o hiljadugodišnjoj ulozi Hrvata kao branilaca katolicizma i zapadne kulture, glavni razlog nemogućnosti integracije i sukoba na našem prostoru.
Tako da su pokušaji spajanja tako definiranih nacija bili uzaludni pokušaji spajanja nespojivog, insistiranje na nečemu što je historija prevazišla. Mitologija se ispražnjavala, a ostajala je gruba realnost novih početaka historije, temeljene na nasilju kao načinu njenog stvaranja, integracije.
Lijevo, portret M. Filipovića, autor -Mehmed Muratović, 2014.
– Bili ste jedan od snažnih zagovornika reafirmacije bošnjaštva. S ovim uklonom, kako gledate na Bošnjački Sabor i vraćanje nacionalnog imena? Zanimljivo, u svom djelu “Ko smo mi Bošnjaci? “, naš narod nazivate “Bošnjacima muslimanske vjere”.
Akademik Filipović: Moje stajalište o bošnjačkom imenu našeg naroda sam prvi put izložio 1961. godine na savjetovanju u CKSK BiH o „Budućnosti jugoslovenstva“. Tada su me podržali samo Enver i Husref Redžić.
Kad je CKSKBiH donio odluku da se prizna nacija Muslimana, ja sam bio protiv toga, smatrajući da je to historijski falsifikat, odricanje od našeg pravog historijskog i nacionalnog imena, ali i oduzimanje Bosni postojanja njenog naroda, a time i osnove njenog posebnog historijskog identiteta. Ideju sam, zajedno sa Adilom Zulfikarpašićem, obnovio 1990. godine, smatrajući da je došlo vrijeme istine, ali je tu inicijativu odbio čak i Alija Izetbegović, te smo morali sačekati 1993. godine i Bošnjački sabor da se našem narodu vrati njegovo pravo ime, a zemlji da njen narod. Smatram da čak ni tada to nije bilo iskreno opredjeljenje, jer je Izetbegović ponovno obnovio dilemu Bosanci-Bošnjaci, što je samo otežalo borbu za naš pravi identitet, a omogućilo drugima da vrše brojne diverzije, kao što je ona povodom obnove dileme o našem imenu u vrijeme popisa stanovništva.
Ja sam napisao Deklaraciju o imenu koja je usvojena 1993. godine. Ja sam održao referat o tom pitanju na Saboru te godine, ali ništa od toga nije bilo objavljeno, što govori o tome da su neki željeli da se istina o tome falsificira.
Danas je jasno da smo tek sa identifikacijom našeg naroda kao Bošnjaka, našeg jezika kao bosanskog jezika, došli na put istinskog i definitivnog rješenja pitanja našeg identiteta i historijskog identiteta naše zemlje i države.
To da sam govorio o Bošnjacima muslimanske vjere izlazi iz činjenice da ja priznajem postojanje Bošnjaka pravoslavne i katoličke vjere, kako su s nekada nazivali naši sugrađani tih vjera. Jer u Bosni nije sve do kraja XIX. vijeka postojao nikakav drugi narod osim ranijih Bošnjana i kasnijih Bošnjaka koji su se jedino u vjeri razlikovali. Nema dokaza za postojanje drugih etnonima na prostoru Bosne sve do nastanka nacionalnih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj, a to je sredina XIX vijeka.
(Slijedi nastavak)
Preuzeto sa portala www.radiosarajevo.ba
(Za bosanskepoglede.com uredio: N. F.)