Loading...
Poezija

Sjećanje: Sergej Jesenjin

Sergej Jesenjin 03.10.1895. – 28.12. 1925.

Na današnji dan ubio se (presjekao vene i kaišem se objesio o cijev radijatora) jedan od najvećih pjesnika, svakako jedan od najvećih liričara-pjesnika ikad, Sergej Jesenjin. Imao je tada svega 30 godina.
Ima predaja da je u noći kada će se ubiti napisao poemu Crni čovjek. A ima i ona, čini se istina, da je tu pjesmu pisao u dužem vremenskom razdoblju, a završio je u noći kada će se ubiti. Ono što je izvjesno je da je prije nego će se rastati od života, prerezao vene i krvlju ispisao kratku pjesmu – Doviđenja dragi, doviđenja.
Međutim potresna poema Crni čovjek, ostaje tragičan nišan iza nesretnog pjesnika (mogu li uopće pjesnici biti srećna stvorenja?), koji nas je zadužio s tolikim bezkrajno
lijepim stihovima. (NF)

CRNI ČOVJEK

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Glava moja maše ušima
ko krilima ptica.
Na vratu joj noge,
sve više gube moć.
Crni čovjek, crni, crni,
crni čovjek
na postelju uza me sjeda,
crni čovjek
spavat mi ne da
svu noć.

Crni čovjek prstom
po odvratnoj knjizi vuče
i, mrmljajući nada mnom
kao nad umrlim monah
čita mi život
nekoga raspikuće,
u duši budeći tjeskobu i strah.
Crni čovjek, crni, crni!

… Slušaj, slušaj …
gunđa on meni
i oči mu sjaju …
u knjizi je mnogo najljepših
misli i planova.
Taj je čovjek
živio u kraju
najogavnijih
hulja i lopova. U decembru u tom kraju
snijeg je đavolski čist
i mećave počinju
vesele pređe.
Taj čovjek bijaše avanturist,
no marke visoke i najrijeđe.

Bio je divan, usto poeta,
ako ne s velikom,
to s drskom snagom
i jednu je ženu
od četrdeset ljeta zvao djevojčurom 
i svojom dragom.

Sreća je … reče on …
okretnost uma i ruke.
Sve nespretne duše
ko nesretne su znane.
Ništa nije
što mnoge muke
donose kretnje
lažne i strane.

U buri, oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveća je umjetnost od sviju.

Crni čovječe!
Ne čini toga!
da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propaloga!

Molim te, drugima čitaj i pripovijedaj.

Crni čovjek
uporno u mene gleda,
Na oči mu plava
bljuvotina pala …
sigurno želi mi reći
da sam lopuža blijeda
koja je drsko i bestidno
nekoga opljačkala.

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan.
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Hladna je noć.
raskršće tiho spava.
Ja, sam na prozoru,
ne čekam gosta draga.
Na bijeloj poljani
vapno se rasipava
i stabla su ko jahači
skupljeni kraj mog praga.

negdje plače 
zloguka noćna ptica.
Drvenih jahača
zvuk kopita rida.
Evo, opet taj crni
na moj naslonjač sjeda,
podiže cilindar
i bezbrižno kaput skida.

… Slušaj, slušaj! …
hriplje on i u lice me gleda,
glava mu sve niže
i niže pada …
ja ne vidjeh još
nitkova prvog reda
da tako suvišno, glupo
od nesanice strada.

Ah, recimo, varam se!
Sano svijetli luna.
Što još treba
u svijetu pjanom od snova?
Možda će debelih butina
tajno doći “ona”,
a ti ćeš joj čitati gomilu mračnih stihova.

Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna čeda.
U njih se uvijek nađe
historija srcu znana, kako studentici prištavoj
dugokosa bijeda
o svjetovima govori,
zapravo spolno zagrijana.

U nekom selu,
možda u Kalugi,
a možda u Rjazanu,
ne znam, zaboravih,
živio je dječak
žutokosi,
a očiju plavih

I eto, naraso je,
usto poeta,
ako ne s velikom,
to sa drskom snagom, i neku je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom,
i svojom dragom.

Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavno
o tebi rodi. 
Ja sam lud i bijesan
i palica moja leti
ravno u njušku
i nos da ga zgodi.

Mjesec je umro,
kraj okna zora drijema.
Ah, ti noći!
Što si to noći spetljala?
Ja u cilindru stojim.
nikoga sa mnom nema,
ja sam….
kraj razbitog zrcala…

Recital – Sergej Bezrukov:

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »