Spomen obilježje palim borcima NOR-a, na Šehitlucima ponad Gornjeg Šerhera, Banja Luka, djelo kipara Antuna Augustinčiča i unutrašnja dekoracija, (slike prenesene tehnikom sitotiska na kamen), slikara Ismeta Mujezinovića. Na istom mjestu je do kraja Prvog svjetskog rata i osnivanja Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija), bilo turbe trojice nepoznatih junaka, prema narodnom predanju šehita (šehida) – boraca, palih u borbi za istinu Islama. Historijski toponimi Gornji Šeher i Šehitluci, nakon agresije na Bosnu i rata 1992. na 1995, sukladno politici toponimocida, što je provode oni koji su danas vlast u Banja Luci, preimenovani su u Srpske toplice i Banj brdo. Spomenik na Šehitlucima je izklesan u kamenu dovezenom s otoka Brača, Republika Hrvatska. Otkriven je 27. 7. 1961.
Priredio – Nihad Filipović
U knjizi Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine, na temelju izjave izvjesnog Čekića, iz godine 1903, ovako prenosi Vlado Palavestra narodno predanje vezano uz toponim Šehitluci, ponad Gornjeg Šehera, u Banja Luci:
- Pričaju ljudi da su tri muslimana klanjali u dan, pod tim brdom, i to blizu staroga kupatila na ravnini, koja se danas zove Musala, pa su naišli neki hajduci i odsjekli im glave. Sva trojica uzmu svoje glave, dođu do izvora Vratinac, operu vodom s izvora svoje vratove, te krenu na brdo Šehitluke, noseći svoje glave. Jedan padne na po uzbrdice. a druga dvojica iznesu glave na vrh, gdje su i ukopani.
A u članku Tri verzije legende o Šehitlucima, kojeg nalazimo na portalu banjaluka.net, od 8. 8. 2016, neimenovani poDpisnik članka, na temelju zapisa (ne kažu odakle preuzetog), banjalučkog novinara Aleksandra, Ace, Ravlića, (rođen u Bosanskom Brodu 1929, umro u Rijeci, Republika Hrvatska, 2005), istu legendu, na temelju izjave iz 1903, rečenog Čavkića (ovdje mu se navodi ime – Fejzo), nalazimo prenesenu ovako:
- Pričaju ljudi da su se tri muslimana klanjala u danu pod tim brdom i to blizu staroga kupatila na ravnini, koja se danas zove Musala (…) Kad su se spomenuta trojica Bogu molila, došli su im nekakvi hajduci, te im odsjekli glave. Sva trojica uzmu svoje glave, svaki svoju, te krenu vrelu, gdje izvire hladna, bistra voda. Na tom izvoru operu svoje vratove, te se danas zove to vrelo Vratinac. Do tog izvora ljudi danas dosta drže, jer vele, da je i ta voda dobra za liječenje očiju ako bi koga zaboljele.
Dalje legenda kazuje, a prenosi banjaluka.net u citiranom članku, da su se trojica narečenih „šehita“ nastavili penjati uz brdo. Ali, neće svi stići na vrh.
- Na pola puta jedan je poželio da predahne pa se osvrnuo ka mjestu gdje su ih hajduci obezglavili, ali, to je bilo kobno, jer više nije mogao da dostigne šehitske visine svojih sapatnika. Druga dvojica izašla su na vrh brdo, koje se po njima nazvalo Šehitluci, jer samo šehiti mogu nositi svoje odsječene glave i ići do mjesta koje im Bog odredi da se ukopaju, govorio je Čavkić.
Postoji i druga verzija ove legende, ali je drugi kontekst i drugo vrijeme. Po toj verziji, narod je prozvao brdo tim imenom, nakon čuvene bitke pod Banjalukom iz 1737. Austrija je tada napala Bosnu iz četiri pravca, a njenim jedinicama je komandovao princ Saksen fon Hildbirghausen. Kada je 24. jula stigao pred banjalučku tvrđavu Kastel, austrijski princ je zatražio predaju grada, a iz tvrđave mu je, prema literalnoj verziji u narodnom pjevanju, ovako odgovoreno:
„Kakve ključe od careva grada?
Crn mu obraz na oba svijeta,
ko bi dao bez mrtvih glava.
Svi volimo redom izginuti,
neg’ tebi ključe odpremiti.“
U ispomoć Banjalučanima, iz pravca Varcar Vakufa (ovaj grad je 1924, preimenovan u Mrkonjić grad), krenuo je bosanski valija Ali-paša Hećimović sa, 10 do 15 hiljada vojnika. Iz sela (Han) Kola, uputio je svoje jedinice na desnu obalu Vrbasa, što je, pokazalo se poslije, odlučilo pobjednika. Kasnije na putu od Podrašnice prema Banjaluci, vojska Ali-paše nije išla putem, već krijući se, šumom; a rijeku Vrbas su prešli preko improvizovanog mosta. Tako im je 4. augusta uspjelo opkolili austrijske postrojbe, nakon čega su napali.
U toj borbi Bošnjani su uništili bateriju topova. Ali, u borbi oko topova, legenda kaže da su trojici Bošnjaka, neprijatelji odrubili glave. No su oni, Božjom voljom vođeni, s odrbuljenim glavama, popeli se na jedno visoko banjalučko brdo i tek tamo preselili na ahiret, (izdahnuli); te po toj trojici šehita, brdo dobi ime Šehitluci.
Pa je potom, na mjestu na kojem su pali mrtvi, neimenovanim šehitima podignuto turbe; (koje će poslije, kada se krene u projekt izgradnje današnjeg spomenika palim borcima NORA-a, biti srušeno).
I konačno, ima i treća verzija legende o tome kako su Šehitluci dobili ime. Tu verziju legende o tome kako je brdo Šehitluci dobilo ime, nalazimo zabilježenu u izdanju JAZU, u Zborniku – Život i običaje Južnih Slavena. Ta verzija pripovijeda o gradnji džamije Ferhadije, koja je tu, zabilježena pod izkrivljenim imenom „Gamija Veradija“. Prema toj legendi, moćni Ferhad-paša je, zadivljen, nakon što je džamija bila izgrađena, pitao neimare – mogu li napraviti ljepšu džamiju. A jedan, naopako po sebe, kaza da mogu, ama za bolje novce. To paši ne bi milo: – “Vidi ti Vlaha“; te za sablju i odsiječe mu glavu.
- I čuj šta će se treviti! Vele, da je bez glave potek'o kroz svu čaršiju, pa kroz Hiseta, pa u Gornji Še'r, pa više Gornjeg Še'ra, na’no brdo, sve bez glave. A zvati se taj Če’, a Turci izkrenuli u Šeh, pa eno i danas se zove ono brdo Šehitluci.
Legende su legende i jasno, u njima je sve moguće, ali ovdje, moramo primjetiti, ostaje nejasno kako Vlah, može biti šehit, tj. borac-žrtva pao u borbi za istinu Islama, e pa da po tom stradalniku, što mu Ferhat paša, prema legendi, odrubi glavu, brdo dobije ime – Šehitluci!
Eto, to su tri legende o tome kako je čuveno brdo ponad Gornjeg Šehera u Banja Luci, dobilo ime.