Nihad Filipović
(Iz knjige Traktat o Novom vremenu i političkoj moći brojeva)
ANTI TEZA
Energija sebičnog gena u osnovi je našeg
bivanja na ovome svijetu
Kažeš, novo vrijeme je sama historija odnosno historijsko vrijeme koje stalno iznova producira čovjek, a nada je u duhu ideje novog vremena, ono što čovjeka pokreće u težnji ka novom, boljem, pravednijem i istinitijem; kažeš, treba vjerovati u moć Tvorca ili snagu silnica haotičnog reda i nereda, koji tako doživljavamo jer odstupa od naše predstave reda i jer o tome ne znamo ništa; i kažeš, treba vjerovati u čovjeka kao krhko znanje i kao ljubav.
Ako novo vrijeme razumijevamo kao ljudsku težnju ka boljem, ako krhko znanje razumjevam kao snagu uma i sve ono što su slobodnan duh i misao oslobođena stega dali humanitetu i ako ljubav razumjevam kao altruizam, šta je onda sa svim tim užasom zla što prati i prijanja uz čovjeka kroz povijest kao košulja uz tijelo? Otkuda to neprestano historijsko ponavljanje zla? Gdje je Bog u tom kolopletu zla i nije li zlo onda, nešto što je prirođeno, tj. neodvojivo od ljudske prirode?
Ono što je u osnovi svega živućeg u prirodi, pa je tako i u osnovi ljudske prirode, jeste nagon samoodržanja i produženja, jer bez njega nema života i nema nas, nema ljudske vrste. Budući je čovjek biće grupe to se onda nagon samoodržanja društveno (politički) posreduje i kao takav nalazi svoju primjenu u ukupnom historijskom toku. Energija sebičnog gena u nama, u osnovi je našeg bivanja na ovome svijetu i ne može biti da se društveno, u interakciji sa drugim ljudima, ne manifestira i ne nalazi društvenu implementaciju.
Bog, religija, politika
i volja za moć
Božanski koncept vjerovanja, teško da je kroz povijest pomagao ljudima da sputaju taj, inače bešćutni nagon u ljudima, koji, niti je dobro, niti je zlo, ali koji se političkim posredovanjem historijski manifestira i mi ga razumijevamo kao zlo; zlo u ime kojeg ljudi osvajaju, pljačkaju, grabe, ubijaju i gomilaju vrijednosti kao zalogu opstanka u bešćutnom svijetu u koji su bačeni da žive. Otuda taj užas zla što kao košulja ide uz povijest ljudi i njihovih zajednica.
Ideja vjerovanja, vodila je uvezivanju energije samoodržanja i njenom kanaliziranju u “civilizirano” kanibalističko nasilje, koje sve vrijeme prati povijest humaniteta, pa sada svejedno, da li je riječ o ratovima u ime ideje Boga ili u ime neke sekularne ideje: bilo ideje plemena, bilo ideje naroda, nacije, bilo klasne ideje ili ideje, odnosno motiva prisvajanja vrijednosti tj. zgrtanja kapitala.
Božanski koncept vjere kao vertikala i neposredni odnos sa Stvoriteljem, dakle pervertira se kroz religijsko posredovanje i uvezivanje, gdje se onda religija javlja kao instrument nasilja, nametanja, dominacije, sve navodno u općem interesu, a institucije organizirane religije i hijerarhijski red ljudi u tim institucijama, (što je suština religijskog posredovanja vjere), javljaju se kao posrednici između ljudi i Boga.
Religija tako postaje politika. A politika je volja za moć, vladanje, dominaciju.
Ljudska težnja ka novom vremenu izražena je kroz kulturi i njenu političku komponentu kao nastojanje i akcija. Svako društveno vrijeme je zbir ideje i prakse. Mora dakle, postojati ideja i mora se raditi na njenoj praktičnoj realizaciji, na njenoj primjeni u životu. Pri tome se implementiraju različite metode djelovanja, regrutiraju se pristalice, traže se kolaboratori, formira se hijerarhijski red ljudi, izdvajaja se jezgro onih koji vode, masa koja slijedi i oni koji izvršavaju naloge organizacionog jezgra, formiraju se institucije i hijerarhijhski odnos i uzajamna uvezanost institucija itd. A kako je sve u društvenim poslovima politika, tako i vjerovanje upada u taj idejni politički mlin kojim se ideja društveno posreduje.
Dakle, iako je vjerovanje koncept koji je održiv i izvan društvenog prostora, kao dio individualne duhovne slike svakog čovjeka ponaosob, ipak je, tako nam povijest svjedoči, došlo do posredovanja vjerovanja u socijalni prostor i njenog kanaliziranja u političku akciju, gdje onda organizirana religija preuzima funkciju osobnog vjerovanja, pervetrirajući tako, valjda onu početnu ideju o vezi čovjeka i Boga.
Ideja iza ovakvog prevlađujućeg povijesnog toka vjerske svijesti, je slijedeća: čovjek je društveno biće, on djeluje u interakciji sa drugim ljudima, tako da moja upitanost pred fenomenom života i smrti i moje vjerovanje u svemogućeg Tvorca, potpuni smisao nalazi tek u uvezivanju sa drugim i u socijalnom ozračju koje kreira masa pojedinaca zvana društvo.
Tako se moje vjerovanje, udruženo, “izbrušeno” i svedeno na zajednički nazivnik sa vjerovanjem drugih, osnažuje, dobiva društvenu dimenziju, postaje politika i kao takva postaje pokretačka silnica historije.
Istovremeno, kroz religijsko posredovanje vjerovanja u Boga, gradi se hijerarhijska religiozna konstrukcija moći, gdje neki ljudi prave unosne karijere, obezbjeđujući sebi tako brojne beneficije i lagodan život.
To je već faza razvijenog modela; etablirana paradigma doista postaje vladajući, manje više neupitan sistem odnosa u društvu; vjerovanje je dio modela, a sveukupno, ono što je s početka tvorilo pokretačku energiju historije, postaje sada kočnica progresa. Neki su ljudi naime u procesu stekli pozicije moći i beneficije koje donosi društveno posredovana moć, vladaju instrumentima za njeno održavanje i razumljivo, tendiraju upotrebi tih instrumenata u zaštiti svojih pozicija.
Ako je tako sa vjerovanjem u Svevišnjeg, koje pored socijalne dimenzije ima i sasma održivu inividualnu, osobnu ljudsku dimenziju, onda je tim prije razumljivo da je to isto tako i sa profanim socijalnim idejama, poput ideja naroda, nacije, klase, države itd. I tu se moje razumijevanje ovih pojmova i ideja (ovdje doduše nužno, jer te ideje su ništa izvan društvenog ambijenta i prostora), društveno posreduje i razmjenjuje, formiraju se nekakve institucije, gradi se hijerarhijska konstrukcija moći, neki ljudi preko tih institucija prave unosne karijere i sve skupa tako se te ideje uvode u funkciju ostvarenja društveno etabliranog, navodnog, općeg interesa.
Kada bi samo moje razumijevanje prednjih pojmova i ideja bilo relevantno, onda se ti imanentno socijalni pojmovi obesmišljavaju, odnosno gube društveni smisao tj. razlog da se uopće kao takvi pojave i bivaju dio našeg kolektivnog duhovnog svijeta.
Makro-paradigma Novog
Vremena
Opisani model je matrica, nazvaćemo je makro-paradigma, na kojoj funkcionira cjelokupna povijest društva. Ta makro-paradigma je historijska konstantna; ona traje manje-više nepromijenjljiva. Međutim, o kakvom novom historijskom vremenu govorimo, ako se ono uvijek iznova razvija na istoj matrici, na istoj makro-paradigmi?
Nije li sazrelo vrijeme za novu historijsku makro-paradigmu, na osnovu koje će se razvijati novo vrijeme; nije li sazrjelo vrijeme za novi svijet bez religije? Zar ne bi naš svijet, jednom kada osvojimo novo vrijeme bez Boga, bio puno bolje mjesto za život? Ne bi li tek to bila istinska revolucija svijesti i zaista Novo vrijeme?
Vjerovanje je fantazija i zaista pitanje za čuđenje: kako se racionalan um može oslanjati na takav iracionalan koncept. Ako je već vjerovanje najdublja psihološka potreba čovjeka, dajmo vjerujmo u razum i nauku. Jer znanje je vrlina i način da ostvarimo svoj interes bez nanošenja štete drugom. Neznanje je rodno mjesto gluposti, a iz gluposti samo možemo očekivati nevolje.
A ako već ne ide bez vjerovanja, ako ćemo u ime mira u kući biti kompromiseri, jer ljudi, a preciznije i tačnije bi bilo kazati, neki ili eto većina ljudi, imaju potrebu traganja za Bogom, jer Bog je stožer u njihovoj intimnoj slici svijeta, viđenja sebe u svijetu i smisla sopstvene egzistencije u ozračju božanske ideje, bez koje bivaju pometeni, nemoćni odgovoriti na pitanja smisla života; to s jedne strane, a s druge strane, budući se nemoć nauke da odgovori na neka pitanje takvim čini zgodnim izgovorom da u traganju za odgovorima na pitanja pred kojima je nauka nemoćna, logičko krenu putevima transcendentalne misli i tako “otkriju” Boga – nije li onda bolje odstraniti religiju kao instituciju, a slobodnim ljudima ostaviti slobodu neposrednog odnosa sa Bogom.
Jer vjerovanje, bez empirijskog uporišta je u krajnjem, vrlo, vrlo opasan koncept. Ako je još vjerovanje posredovano religijom – dakle institunacioniranim vjerovanjem – što u pravilu jeste, onda je ta opasnost još izvjesnija, jer takvo vjerovanje je politika, a politika je socijalna interakcija interesa, gdje se onda, u sučeljavanju radikalno suprotnih interesa, takorekuć zakonito, javljaju oni koji su, u ime interesa koji preferiraju, spremni koristiti se razornim instrumentom religijski posredovanog vjerovanja, šaljući ljude u ime ideje božanskog vjerovanja, direktno u smrt i ubijanje drugih, a sve “pokriveno” tj. moralno opravdano, vjerovanjem u božanski ideal.
Iako putevi logičkog mišljenja ne vode obavezno ka Istini, nije li baš to onaj put, kojim vjerujući, najprirodnije spoznaju Stvoritelja, dakle bez posredovanja i navigacije sa strane drugih ljudi, koji se profesionalno uvezuju i u tome nalaze lukrativan izvor prihoda, što im omogućava lagodan život, bez naročitog truda.
Zemaljske silnice, nagon samoodržanja
i kreacije prvih civilizacija
Konačno, teza o uzajamnoj vezi silnica koje pokreću i kreiraju univerzum i ljudi i svijeta koji oni kreiraju, iako legitimna, samo je spekulativna, uglavnom je, makar i trenutno, obzirom na razinu spoznaje svijeta kojom je čovjek ovladao, neprovjerljiva u praktičnom iskustvu i prema tome, kao pretežno metafizika, nedokaziva je. Nije li stoga racionalnije i produktivnije okrenuti se onome što je itekako dokazivo, a to je uticaj planete Zemlje, njenih silnica i elemenata: voda, plima i oseka, vatra, vjetar odnosno zrak itd., na ljude i kreaciju ljudskih civilizacija ili onoga što je ovdje označeno kao novo vrijeme?
Ovo tim prije jer je upravo alarmantno kojom brzinom čovjek ugrožava ekosistem i dovodi u opasnost sopstveni opstanak na planeti.
Nastavimo li putem kojim se krećemo, naše novo vrijeme moglo bi za nas (ljude) biti fatalno nevrijeme.
Jer, naučno je već etablirana činjenica da postoji uzajamna veza između tektonskih ploča koje geološki modeliraju planetu Zemlju i prvih ljudskih civilizacija: od 13 najstarijih civilizacija 11 ih se pojavilo i razvilo u pojasu dodira tektonskih ploča i uz riječne tokove; ovo stoga što tekuća voda omogućava fertilizaciju tla, a što su ljudi rano uočili, i što su područja dodira tektonskih ploča mjesta gdje se iz utrobe planete, pod pritiskom i visokom temperaturom koja vlada u središnjem dijelu, izbacuju elementi koji se potiskivanjem prema površini hlade, mijenjaju fizikalna svojstva i jednom, otkrivena od ljudi, postaju upotrebljivi za ljudsko modeliranje i upotrebu, za proizvodnju nove vrijednosti kojom čovjek povratno utiče na prirodu, mijenja je i prilagođava sebi, stvarajući u procesu pretpostavke za lagodniji, bogatiji život, drugim riječima stvarajući tako pretpostavke za pojavu novog vremena tj. vremena prvih civilizacija.
Pa i danas, u vrijeme kada je humanitet, više nego ikada u povijesti, uspio staviti pod kontrolu elemente eko-sistema, dakle osloboditi se stanja ovisnosti od prirode i prirodnih ograničenja, od 20 najvećih svjetskih megapolisa, deset ih je niklo i razvilo se neposredno u zonama dodira tektonskih ploča; npr. Los Anđeles (Los Angeles) i uopće najbogatija američka država Kalifornija (California) svakih stotinu do stotinu i pedeset godina pogodi jaki zemljotres, u kojima stradaju na hiljade i desetine hiljada ljudi i koji uzrokuje ogromna razaranja, pa ipak, zbog kombinacije prijatne klime i enormnog prirodnog blaga u utrobi Kalifornije (zlato, nafta itd.), ljudi ne odstupaju od nastanjivanja tih prostora. Računica je to, koliko humanistički beskrupulozno-neljudska, toliko ekonomski jednostavna i sasvim u skladu sa zgrtalačkom ljudskom prirodom: štete od povremenog razaranja, neuporedivo su manje od koristi koja se u međuvremenu nagomila.
Dakle, težnja ka novom vremenu može biti nošena nadom u bolje, ali je to bolje za čovjeka, uvijek ono za njega ekonomski probitačno. Ona se u tom smislu uvijek može svesti na nagon samoodržanja; pri čemu u pravilu, ljudi poriv samoodržanja, tajanstvenim mehanizmom duše, transferiraju u interes zgrtanja i gomilanja bogatstva, jer bogatstvo je moć – pa su u tom cilju, spremni napadati, osvajati tuđe, spremni su ubijati i uopće spremni su na svako zlo kojim će ostvariti cilj.
Egoizam bivstvovanja i energija
sebičnog gena
Zlo je primordijalno, dakle iskonsko, dakle početno ljudsko stanje. To je ono u ljudima od iskona, fundamentalno utemeljeno što ni Bog ni religija, nije u čovjeku potisnula. Ono prati čovjeka u svakom novom vremenu i neodvojivi je njegov dio.
Zlo kao socijalna pošast ima univerzalan, prepoznatljiv način govora i ponašanja i kao takvo se lako uočava kroz svako novo vrijeme, kroz cijelu povijest humaniteta: ritual silovanja i žrtvenog ubijanja osvojenih, zarobljenih, nemoćnih, od Timurovih i mongolskih osvajanja, preko krstaških ratova do Drugog svjetskog rata, od Solunskog masakra kada je rimski imperator Teodozijus prvi, naredio egzekuciju svih stanovnika grada, zbog pobune u kojoj je ubijen neki rimski komandant, do genocide na domicilnim stanovništvom Sjeverne i Južne Amerike u procesu otkrića, kolonizacije i kristijanizacije novog svijeta, od cara Vasilija drugog, koji je oslijepio zarobljenu Samuilovu vojsku, a tek svakom stotom ostavio po jedno oko da bi mogao voditi poraženu vojsku natrag, do sovjetskog (ruskog) pokolja poljskih oficira u Katinskoj šumi, od pokolja u Teutoburskoj šumi u devetom stoljeću do Staljingradskog pokolja 1942, od Japanskog Nankinškog satanističkog pira silovanja i ubijanja do Pol Potovih Crvenih Kmera i genocida nad sopstvenim narodom; od ustaške povampirenosti i genocida nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu, do velikosrpske opsjene, masovnih zločina, silovanja i konačno genocida, dakle planiranog uništavanja Bošnjaka i u istom tom Drugom svjetskom ratu i u ovome posljednjem na prostorima zemljice Bosne, devedesetih godina XX. stoljeća.
U toj historijskoj spirali žrtvene krvi, silovanja i ubijanja, cijela je historija humaniteta faktualizirana, u činjenice, u stravične brojeve prevedena ostrašćenost, neumjereno adoriranje i kolektivna histerija, što prati čovjeka i društvo kao što vjerno pašče prati domaćina kuće.
Filosofski razčlanjeno, nema nikakve razlike između masovne histerije kojom je hitlerizam dvadesetih godina dvadesetog stoljeća uveo Nijemce u njihovo novo vrijeme “hiljadugodišnjeg” njemačkog Rajha, a čitav svijet u klaonicu Drugog svjetskog rata, sa jedne strane, i masovne velikosrpske novovremene zaluđenosti devedesetih godina tog istog XX. stoljeća, kao preludija za bosansko i kosovsko klanje, u postupku disolucije bivše jugoslavenske državne zajednice; ili načina na koji je Vladimir Putin i ruska elita u drugoj deceniji XXI. stoljeća, “legitimirala” otpočinjanje kampanje stvaranja tzv. “ruskog svijeta”. I nema nikakve razlike između njemačkog i japanskog militantnog ideološkog fanatizma tridesetih i četrdesetih godina XX. stoljeća i ekstremnog, militantnog islamističkog fanatizma u Iraku i Siriji u drugoj deceniji XXI. stoljeća.
Doduše, i to je naše vjerovanje – čovjek se rađa ni dobar ni zao, ali to je najprije, jer je u toj ranoj fazi nemoćan ili možda stoga što o toj najranijoj fazi života znamo malo ili radije – nimalo, pa otuda u mišljenju formiramo neutralnu poziciju.
Ali, toliko znamo – ajkule, još u majčinoj utrobi otpočinju nemilosrdnu borbu sebičnog gena za održanje, pa napadaju jedna drugu; ptica dobije više ptića, ali hrani samo one najagresivnije, u startu tako odbacujući sopstveni porod, itd. Tu je, pod uticajem religijski proizvedene etike, naša ljudska predstava o stanju u kojem jesmo rođenjem, bliska primordijalnom stanju zakona opstanka agresivnijih, a naime, to je predstava prema kojoj se začinjemo i rađamo iz grijeha, a vjerovanje je onda tu da nas spasi i uvede u raj zagrobnih života.
Dočim bi, ne nužno bliže istini, ali svakako socijalno oportunije, a jednako, pa i više, humanističko uvjerenje bilo, da smo rođenjem na nultoj tačci, gdje nismo ni zli, ni dobri. Rođenjem smo ono kakvi smo dati na ovaj svijet: ljuštura u nultom stanju, ali sa sadržajnim potencijalom za razvoj.
Taj bio-sadržajni potencijal života je informacija genetskog koda unutar svake ćelije u našem tijelu. To početno ljudsko stanje življenja se mijenja takorekuć sa prvim udahom malog stvorenja: čovjek od samog početka podliježe zakonima prirodnog razvoja, a u slijedu zakona prirodnog održanja, samoodržanje je prvi i početni zakon bivanja.
Zato, malo stvorenje, bez svoje volje začeto i u naš svijet uvedeno, sa prvim uzdahom reagira egoističnim porivom plača koji je zapravo zahtjev, ne poziv, nego zahtjev majci da ga nahrani, jer hrana je pogonsko gorivo energije na kojoj se raste i održava bivanje. Taj je plač zahtjev i majka ga tako razumijeva, jer je čovjek bivanjem razvio sposobnost prepoznavanja prioriteta u bivstvovanju.
Dva su uzajamno uvezana prioriteta: jedan je je samoodržanje, a drugi je produženje kroz potomstvo. Kada se ovi prioriteti nađu u srazu, čovjek u pravilu daje prioritet potomstvu kroz koje nastavlja življenje. Ali taj red nije motiviran etikom kao nadgradnjom duha, nego je prirodno uvjetovan diktatom sebičnog gena.
Drugačije postupanje je moguće, dakle gdje se daje prioritet sopstvenom samoodržanju u odnosu na potomstvo kroz koje produžavamo življenje, ali iskustveno, to nije očekivano, te je stoga samo znak poremećenog reda, za koje nam iskustvo življenja govori da je prirodan, tj. prirođen, znači. primordijalno utemeljen.
Jasno, sa stajališta produženja vrste, sasvim je svejedno da li štitimo svoje ili tuđe potomstvo. Ali, sa stajališta samo-održanja i samo-produženja, bitna je zaštita sopstvenog potomstva.
Prema tome, egoizam bivstvovanja i energija sebičnog gena u nama, zaista je u osnovi našeg bivanja na ovome svijetu.