Loading...
Filosofija

Šta je svijet bez Boga?

Zemlja i mjesec, snimak s udaljenosti 63.6 miliona kilometara.

Nihad Filipović

(Iz knjige Traktat o Novom vremenu i političkoj moći brojeva)

U uvjetima neizvjesnosti i straha za sopstveni život, čak i mnogi agnostici i otvoreni ateisti, okreću se Bogu. Za vrijeme holokausta, (od grč. holos u značenju cijeli i kaustos u značenju spaljen, hebr. shoah-bos. šoah u značenju katastrofa), na nekom mjestu gdje su se skrivali Hebreji, pronađeni su stihovi anonimnog autora; pjesma je naslovljena “Vjerujem”, i glasi ovako:

Vjerujem u Sunce,
čak i kada ne grije.
Vjerujem u ljubav,
čak i kada je ne osjećam.
I vjerujem u Boga,

čak i kada Bog ćuti.

Ne znamo posigurno da li je autor bio teist, ateist ili agnostik, ali je, u svakom slučaju, iza sebe ostavio transparentni dokaz snage uvjerenja u konačnu prevagu dobra. Dobro i njegova prevaga opet je nesumljivo filosofsko-teološki, a ne striktno znanstveni koncept. Znanost je tu potpuno indiferentna: dobro ili zlo, to nije područje interesa egzaktne znanosti. Nauku zanimaju fakta, ono što vidimo, čulima osjećamo, ono što logički možemo duhovno povezati i razumjeti. Razum, logika, eksperimentalno utvrdiva istina, to je put egzaktne nauke. Egzaktnu nauku ne zanimaju transcendentalna stanja svijesti.

Za neke radikalne ateiste, sav napor velikih umova humaniteta utrošen u teološke i filosofske rasprave o transcendentalnom, o dobru, o zlu, o nadi, o smrti, o vjerovanju u čudo, u dženet i džehenem, o tome ima li ili nema Boga, o tome šta je život, slučaj ili sudbina, o smislu života itd. i tsl., sve je to tek žalostan gubitak vremena i energije koja se pozitivno mogla usmjeriti u mnogo korisnije društvene svrhe.

Ali, moguće je tu i kontra-argument, odnosno i za nauku, tamo gdje znanost nema odgovora kao npr. na pitanje porijekla svega ili čak i na pitanja poput – ima li u vaseljeni još života, ima li planeta poput Zemlje i ima li na tim planetama života nalik životu na našoj planeti itd., moguće je, dakle, kazati, da je bavljenje tim i takvim pitanjima, gubitak vremena i da se energija i vrijeme utrošeno u pokušajima odgovora na ta i slična pitanja, pred kojima je znanost nemoćna, mogla utrošiti i usmjeriti u društveno korisnije svrhe.

Znači, iako je vjerovanje fantazija i transcedentalan koncept, ideja vjerovanja u Tvorca, ne samo da je održiva, nego je svojstvena ljudima ili, radije, najvećem broju ljudi; jer čovjek ima psihološki najdublje utemeljenu potrebu traganja za konačnom Istinom, koju većina opet doživljava božanskom. A zašto je tako, na to preciznog odgovora nema?

Strah od smrti i uopće od nepoznatog nije odgovor. Jer i bezbožnik osjeća strah. A nije ni znanje taj odgovor. Jer, kada bi tako bilo, onda je pitanje – otkud da su neki, od evidentno najvećih umova humaniteta, vjernici u božansko. Što nam daje argument za zaključak: Svijet bez Boga, samo sa sebičnim genom samoodržanja i opstanka, bi bio krajnje neprijatno, čak odvratno, grozno, užasno mjesto za život.

Kao moguća ilustracija onoga kako bi svijet mogao izgledati bez Boga, poučno je historijsko iskustvo i činjenica da su religiozni skeptici i ateisti: Staljin, Hitler, Mao ce Tung, Pol Pot, u dva velika rata u XX. stoljeću i u međuratno i poratno vrijeme, ubili više ljudi nego u Boga iskreno vjerujući kroz sve ostalo vrijeme trajanja čovječanstva.

Ne mislimo da je transcendentalna misao i vjerovanje u Boga obavezno u sukobu sa naukom, da teista i ateista obavezno i uvjek jesu na ratnoj stazi. Naravno, jedno je inkompatibilo sa drugim; ako mi kažete da vjerujete da je vjerovjesnik Muhamed a.s. jašući krasnog bijelog konja, otišao u nebesa, tamo sreo sve prethodne vjerovjesnike, razgovarao sa Allahom dž.š. i vratio se u Meku da prenosi ljudima riječ Božiju, naravno da se to u meni kosi sa onom racionalnom stranom moje duhovnosti.

Ali, ako kažete da je sve u genetskoj mutaciji i da, kao u onom našem prednjem primjeru sa mikro-organizmima zvanim Pseudomonas aeroginosa, u njihovoj borbi za opstanak u okolnostima u kojima se nađu, povećan broj repići tim stvorenjima nastaje kao rezultat njihovog prirodnog, selektivnog prilagođavanja, gdje opstaju (dolaze do hrane) samo oni prilagodljiviji (oni što razviju duple repiće i tako prije uspiju do hrane doći), a pri tome nema objašnjenja šta je to, koji je to mehanizam što kod tih sićušnih mikro-organizama pokreće taj proces prilagođavanja, onda znajte – nemoguće je negirati ljudima vjerovanje da je upravo to taj božanski prostor, ma kako tu silu kreacije nazivali: Bog, energija, entitet crnog i nepoznatog; kako god.

Duhovno jedinstvo racionalnog i
transcedentalnog mišljenja

Dakle, u našem duhu ima mjesta i za jedno i za drugo, i za transcendentalnu i za racionalnu misao, budući obje imaju funkciju i zanačenje u čovjekovom svijetu. Jer ako su interes nauke činjenice, odnosno stvarnost kao takva, onda je interes teološke i opće filosofske misli, osim svijeta kao takvog, i ono što je van tog interesnog okvira znanosti, uključujući i samu znanost i ono što ne vidimo i što ne razumijemo, jer je veće i kompleksnije od naše sposobnosti da na parčićima krhkog znanja to razumijemo. Istinu svijeta otkrivamo, kako naukom i racionalnom sviješću, tako i intelektualnim analizama i intuicijom i imaginacijom.

Doista, znanje jesu nagomilane činjenice u duhu, ali je tek apstraktno mišljenje i mašta u neposrednoj vezi sa inteligencijom.

Intuitivno i ono začeto u mašti često prethodi racionalnom. Na kraju krajeva, makar transcendentalna duhovnost bila tek gimnastika duha, korisno je održavati kondiciju duha, jednako kako što je korisno održavati kondiciju tijela. Duhovno kondiciono spremniji su u nesumljivoj prednosti u poimanju i razumjevanju svijeta i našeg mjesta u svijetu u odnosu na one što zapuštaju duh, jednako kao što su oni u boljoj tjelesnoj kondiciji, u boljem zdravstvenom stanju, u odnosu na tjelesno zapuštene..

Ali, na pitanju odnosa racionalno-egzaktnog i transcendentnog, moguć je i drugi, jednostavniji pristup za koji osobno nemam posebne simpatije. Taj pristup se svodi se na tezu da o onome o čemu ne znamo ništa, što je čak i neistraživo, da je o tome najbolje ćutati i u miru to poštivati. Neki ovdje u potporu (pogrešno) potežu Vitgenštajna (Wittgeinstein) i njegovu misao: “O onome o čemu se ne može govoriti, o tome se ima ćutiti”. Ali, Vitgenštajn zapravo polazi od mišljenja – o onome o čemu ne možemo misliti, o tome ne možemo niti govorit; jer već u mišlju imamo problem formuliranja pitanja.

      Problem je dakle, najprije u mišljenju, a tek potom u govoru. Budući čovjek međutim, ima razvijenu sposobnost i osvojeno mišljenje o Bogu, to bi slobodni ljudi trebali biti u situaciji slobodno i respektibilno razgovarati i o Stvoritelju, kojeg, očitio, ljudi različito doživljavaju, obzirom na različito socijalno-obrazovno i životno iskustvo, pa ga neki doživljavaju kao biće, neki kao vaseljensku moć koja sve drži kakvim jeste, a neki su uvjereni da Boga i nema.

      Ovdje se zapravo suočavamo i na djelu imamo onaj tradicionalni ljudski problem sraza slobode, (u ovome slučaju slobode govora) i dogmatske svijesti, (ovdje teološke svijesti), koja se opire slobodnom mišljenju, pošto slobodno izražena misao u sakralnom zabranu, ugrožava pozicije onih koji su od vjere napravili profesiju, izgradili instituciju kroz koju onda prave karijere, bogate se i općenito ostvaruju prečicom, bolji, materijalno komotniji život.

      Međutim, ne vidimo zašto bi to racionalna i transcedentalna duhovnost, nužno bili u sukobu. Ako i jesu kroz povijest bivali u takvom odnosu, a jesu, onda je to zahvaljujući ljudskim postupcima. Jer, svaki fenomen vezan uz ljude odnosno društvo je onakav kakvo mu značenje daju ljudi, odnosno, u našem slučaju, racionalna i transcidentalna misao mogu se naći u srazu, samo ako ih ljudi svojom interpretacijom odnosno (ne)razumijevanjem, dovedu u poziciju sučeljavanja.  A ako ih ljudi razumijevaju dijalektički i dihotomno, kao paralelne discipline ljudskog uma kojima se uvjek iznova nadopunjuje ukupna naša duhovnost i naše beskrajne mogućnosti razumjevanje poznatog i nepoznatog, onda jedno drugo samo sretno nadopunjuje i omogućava čovjeku život sukladan njegovim ukupnim potrebama i težnjama.

U takvom slobodnom ozračju duha, eventualni razgovor uzajamno respektibilnih sugovornika na suprotnim pozicijama, gdje su neki uvjereni teisti, a neki uvjereni ateisti, bilo bi moguće transparentno demonstrirati kako bi krajnji rezultat bio ostajanje na početnim pozicijama sugovornika, ali i približavanje onome što bi se moglo označiti kao zajednički imenitelj stajališta i jednih i drugih: univerzalni prazakon, načelo u kome je skriven odgovor iz čega i kako nastaje sve, a slutimo i odgovor na pitanje, zašto sve ima kraj, zašto sve što postoji, neminovno okonačava u smrti odnosno razaranju postojećeg i nestajanju.

Taj univerzalni prazakon i načelo početka i kraja, valja nam otkrivati naukom, a ono što do sada sa tim u vezi, na parčićima krhkog znanja znamo, govori nam da je taj prazakon, pranačelo početka i kraja svega postojećeg, slučaj; a kako je iza slučaja, ono o čemu ništa ne znamo, pa ga imenujemo crnim i poimamo kao ništa, nula, prazno i nama nepoznato, onda je to taj prostor božanskog. I to je taj ili bi mogao odnosno trebao biti zajednički imenitelj, polazno stajalište i respektibilnih sugovornika, teiste i ateiste.

Naša linija mišljenja je ovdje sukladna proboju naučne, racionalne misli koju je humanitet ostvario u posljednjih četiri do pet stotine godina, posebno u dvadesetom stoljeću. Nakon svih tih prevratničkih proboja racionalne duhovnosti, naprosto je nemoguće i neodrživo daljnje istrajavanje na dogmi i dogmatskom opiranju Istini.

Spoznaja Velikog Bljeska i otkriće kosmičkog stanja prije Velikog bjleska, prema našem najboljem mišljenju, jesu superiorna ljudska postignuća; jednako tako otkrivanje mutacionih genetskih evolutivnih mehanizama i prirodnog zakona selekcije i opstanka.

A Ajnštajnova teorija relativiteta i Darvinova teorija prirodne selekcije, historijski su najveće postignuće ljudskog uma; sve  to skupa kao i brojni ostali proboji racionalinog i slobodnog uma u dojučerašnje prostore dogmatske misli, nužno nalaže podvlačenje crte, novu povijesnu rekapitulaciju pozicije i mjesta transcendentalne religijske duhovnosti, sukladno prednjim  postignućima nauke i racionalne svijesti općenito.

Za religijsku duhovnost dvadeset i prvog stoljeća, dogmatski kreacionizam pretpostavljati naučno etabliranoj istini o porijeklu univerzuma, života i svijeta kakvog znamo, misija je unaprijed osuđena na neuspijeh.

Moderni humanitet, makar samo onaj civilizacijski, tehnološki (i duhovno) razvijeniji dio, zakoračio je u Novo vrijeme, koje zahtjeva novu duhovnost.

 Crkva i općenito religijska duhovnost, ne može se više a priori protiviti nauci i racionalnoj svijesti. Ona je mora akceptirati i sa njom paralelno raditi na daljnjem razvoju humaniteta.

Jer, sa sa druge strane, koliki god proboj nauke i racionalne misli općenito bio, pred nama je još uvijek više pitanja nego odgovora i nema razloga za ne vjerovati, da će tako uvijek i biti. Prema našem razumijevanju, iza tih pitanja i dalje leže prostori racionalnog koje treba tek spoznavati, ali i božanskog, u onoj mjeri u kojoj racionalno ostaje nemoćno.

      Sem toga, vjera u Boga stvoritelja ima, da tako kažemo društvenu upotrebnu funkciju: u istoj onoj mjeri u kojoj je ta funkcija instrumentalizirana i de facto služi kao mehanizam vlasti u kontroli mase, ta je funkcija istovremeno i u službi opskrbljivanja prosječne ljudske duhovnosti njoj potrebnim slikama, predstavama i doživljajima, e da bi duh uopće mogao funkcionirati.

Ljudi Boga doživljavaju različito, zavisno od njihovog socijalnog porijekla i ukupnog sistema vrijednosti koji su usvojili u procesu obrazovanja. Neki ga doživljavaju kao nadnaravno biće, što je prema našem mišljenju, nakon dvadesetog stoljeća i epohalnog proboja naučne misli u sfere, do tada čak i izvan ljudske mašte, što je dakle s onu stranu osvojene spoznaje racionalne duhovnosti humaniteta.

Stoga, što se nas tiče, božansku silu radije poimamo pankosmički, onako kako hinduizam poima Brahmu, ne kao moć nadnaravnog Stvoritelja koji je sam stvorenje, otac, sin ili duh sveti, nego razumijevanje božanske moći temeljimo na racionalnoj, logičkoj misli, gdje nema mjesta za predrasude i za nadnaravno: Božansko počinje tamo gdje završava moje (naše) znanje. Ono je na rubu logičkog i racionalnog. Ono je, poput Brahme, radije entitet koji sadrži kreativnu energiju, dakle izvor kreacije, nego li je sam kreator. To je ona tačka iza koje je ništa, iza koje je mrak, crno i nepoznato; tačka iza koje nema ni života ni smrti, tačaka iza uma, iza Boga, gdje je doista sve ništa, mračno i nepoznato, skriveno u mračnom i nepoznatom.

Pri tome, moramo imati razumijevanja za one koji to jednostavno ne žele tako poimati, jer im dokida neke predstave i uvjerenja bez kojih im se život čini besmislenim i za one koji naprosto nisu u stanju razumjeti složeni duhovni koncept božanske moći izvan njihove predstave o nadnaravnom stvorenju. Oduzmite takvima njihovo razumijevanje božanske moći i ubili ste čovjeka u njima. Ali, i općenito, što se čovjeka i njegovog svijeta tiče, dokidanjem, nekim imaginarnim, a stvarno nemogućim, ubijanjem Boga u ljudima, sav čovjekov svijet bi se rasuo i završio u primordijalnom stanju sebičnog gena i animalnog bivstvovanja.

Bog, dakle, ili postoji ili ne postoji, a sa društvenog stajališta –  dobro je  da postoji.

One comment
Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *