‘Noah’s Ark’ on Mount Ararat’ (1570) by Flemish painter Simon de Myle.
Mattia Tarantino
PRVI GLAS (rugajući se)
Ako nas pitate nećemo vam reći.
DRUGI GLAS (šapčući, neprestano)
Kao nešto što prolazi, nešto što puzi. Neko pucketanje.
TREČI GLAS
Naučićeš da pričaš sa sjenkama.
PRVI GLAS
Nećemo vam to reči.
TREČI GLAS
Zavezali smo barku u njihovom kraljevstvu. U crnom kraljevstvu providnosti. Na kraju svijeta.
PRVI GLAS
Nije da nećemo.
TREČI GLAS
Kao za onog koji traži kud ide zmija. Znak zamotan u nulu.
PRVI GLAS
Nisu nam to rekli. Pitali smo za to, kunem se u krst.
DRUGI GLAS
Kao šapčući na uho Diva. Zadnji ulaz zapečaćen pričajući.
TREČI GLAS
Zatim smo isplovili. Niko nam nije dao dozvolu. Niko nam nije rekao ne.
II
Prema jednoj psećoj kućici u praznom, prema jednom zalogaju hljeba, ali od pozadi povijeni, da nas niko ne vidi. Pitaju nas kako se zovemo, ne znamo ponoviti. Ovo kraljevstvo koje lebdi u jednom točku koje osljepluljuje, ova tijela upropaštena od zraka, ova tijela koja udaraju o ivice,
kao odlančani brojevi u matematičkim skupinama, u krugovima, osvijetljeni interval između znaka i nečega, nečega što isplivava kao odgođeno kraljevstvo, u točku koji osljepljuje ima neko na koljenima, kaže nam da dolazi, obavještava nas, uzbuna je. Sirene, haos, jedna eksplozija, potom ništa, mirni smo, bićemo to zauvijek, zaklinjemo se, ali u šta se zaklinjemo ako su sjenke za kovane za obrise, ako lice Naše Majke drhti, izgubila je facu i ne može da priča, kaže nam da gore, da gore polja, našli su jedan prolaz, da gore brojevi i da ima jedan drugi sistem, sada. Koju kaznu odslužujute za jednu pseću kuću u praznom, za jedan zalogaj hljeba, za jednu zlatnu barku koju zovemo Aphinar?
III
HOR
Pusti da se insinuira, pusti da puzi,
puzi nam među živcima, pusti da se razgradi i drhti, drhteći izgubi glavu,
isjeće nas, otopi nas, od praga
do praga, pusti nek nas razbije.
TREČI GLAS
Pusti nas, otpovij nas, okruži nas.
Ćeši nas. Svrbi. Pritiska,
osipa se. Protiče. Najavi nas.
IV
Jer Boba grožđa, kao Slika, u vršidbi oslobađa svoju misteriju. Jer vidimo jednu zemlju, sada, koja nalijeće na ništa, udara o ivice, čini se da kuca na vrata. Vrti nam se u glavi. Sad kad se odvajaju od neba znamo koliko je bučan njihov kolaps. Jedan tup udar, jedna rupa između naše glave i Nule, gdje izranja zemlja i neko je na obali, čeka nas oduvijek. Gledamo se, oni su goli ljudi sa rogovima od duge. Prolaze, trčeći, između stijena, prati ih jedna velika beštija. Zovu je, rukovode njom, izgleda da je pripremaju za masakr. Vatre upaljene za noć i šatore, dim. Nosimo jabuke anurke, jednu masku od uglja. Prve zakopavaju u rupu. Nebeska tijela za druge rotacije. Pitaju nas ono što su nas pitali svi. Ne kažemo niti jednu riječ i ostajemo spašeni.
V
PRVI GLAS
Ako nas to pitate nećemo vam reči.
TREČI GLAS
Pričaj. Pričaj na rog, pusti da te slušaju.
PRIMA VOCE (sa rastućim naglašavanjem)
Ako nas to pitate nećemo vam reči.
DRUGI GLAS
Za zvijezdu muških skačući od stijene
PRVI GLAS (šapučući povrh drugog glasa)
Ako nas to pitate nećemo vam reči.
DRUGI GLAS
do stijene, za svadljivu zvijezdu,
PRVI GLAS
Ako nas to pitate nećemo vam reči.
DRUGI GLAS
Slomljenu, odljepljenu od vremena.
PRVI GLAS (uvijek povrh drugog glasa, ali mnogo jače)
Ako nas pitate nećemo vam reči.
DRUGI GLAS
Od lanca dana, za trag
PRVI GLAS
Ako nas to pitate nećemo vam reči.
DRUGI GLAS
Ostavljen padajući, jednu ogrebotinu
TREČI GLAS
Pusti da te čuju!
DRUGI GLAS
U sjenci. Jednu ogrebotinu u sjenci. Nemoj ništa više reči.
VI
Ništa drugo danima. Naša Majka se zapalila. Ima, na pramcu, jedan krug vrteške, prolaze pored nje okružujući je, dvoje po dvoje i kao skačući, brbljaju nešto, jednu seriju brojeva, trečeg ne pominju nikada, čine kao da se talasaju, Ozana, diraju joj oči, zatim mjenjaju stranu, krug je naopako, sad, barka je izvrnuta. Ribe sa nogama žene, koralji koji gore, crni rak, majušni. Krv udara u glavu, diraju dno, okreću barku, sunce, mir kao onaj među mrtvima.
VII
U logoru. Oblačimo čarape, prostiremo jedan tepih. Ovaj put su nas samo dodirnuli.Bilo ih je devetero, sa devetkom smo označili svaku stvar. Jedna zmija se liže po stomaku ali kao jedan providan grb, koji lebdi u vazduhu i vazduh je taman, ovdje dolje je hladno po prvi put. Tražimo Kola, papir je upropašten i ima pića. Lavanda je u kadionici, lagano gori, lagano se budimo iz sna. Sjedimo na okupu. Izgleda da je bilo isto svima. Čujemo da nas zovu, otkrili su jedan dio imena, prijatelji su, kažu nam, prijatelji su i moramo ih slušati.
VIII
HOR
Dođite, napunite pehare,
slušajte, jer su saznali,
rekli su da ih tražite, napustite
brzo ovo ostrvo, pitajte
za nas za šest dana, dvije šepave
kobile, vosak, jedan lijevak,
ne treba ništa drugi ali budite
brzi, držite pravac, vidjećete dim
u daljini, pećine
već gore, nazdravite noćas.
DRUGI GLAS
Kobilama koje vuku Kola, vosak u točkove, vosak u lijevak i ima i rog, sad je naopako, dali ste uzbunu, kažete da ostajete. Onome koji već šepa jedna rupa u pijesku, jedna noga za sve, jedite, spletka živaca, čini nam se konj, a puteljak? A ruta?
IX
PRVI GLAS (bolan, uvijek)
Odvešće u propast.
TREČI GLAS
Poraz je kostur, tijelo izdubljeno u jednom luku, kao prevara, izrezbaren u vijekovima.
PRVI GLAS
Donijeće samo šugu.
TREČI GLAS
Izrezbaren od ljudi, kružahu do besvijesti, viđahu…
PRVI GLAS (bolan, vičući povrh trečeg glasa)
Donijeće samo šugu!
TREČI GLAS (odlučan)
Viđahu ono što mi ne znamo. Ima jedan drugi ulaz, ima mali vinograd od Majki ljudi.
DRUGI GLAS
Izvadi larve iz grožđa, i operi ga. Obuci se u grožđe. Ono je već crno kao jamstvo, vijenac, maska dana koji počinje. Šta ostaje od vinograda ako se približe sjenke?
X
Dim iz polja, kobile žvaču duhan. Barka je usidren na kraju svijeta, u odljepljenju među znakovima. Ima sjenka jednog obećanog kraljevstva, jedna zemlja. Zvaćemo je Aphinar, zovemo se Aphinar, kao barka svjetova, hor prašina. Svako ime je providno. Čitavo ime je providno. Molimo se, opkoljavaju nas.
PRVI GLAS
Ako nas pitate nećemo vam reči.
DRUGI GLAS
Ako nas to pitate nećemo vam reči.
TREČI GLAS
Pričajte na rog, pustite da vas slušaju.
DRUGI GLAS
Ako nas to pitate nećemo vam to reči.
TREČI GLAS
Pustite da vas slušaju.
PRVI GLAS
Ako nas to pitate nećemo vam reči.
TREČI GLAS
Pustite da vas slušaju, ne recite više ništa
XI
Naša Majka je zahrđala u pećini.Naša Majka Masnoće, željeza. Naša Majka Prhko tijesto. Naša Majka, Barkazemlja, Glavaništa. Nešto prolazi, nešto puže. Kosti koje škripe, tvoje kosti koje škripe.Sad kad se zvijezde urušuju jedno podrhtavanje
Ih nagomilava u sjenku. Ako se zakuneš u kraljevstvo ne ukrštaj prste.
Ako se zakuneš u kraljevstvo svako lice je jedan prag. Kad se kraljevstvo raspuklo pričasmo o Nuli. Kad je barka isplovila sanjasmo jednu zemlju. Tvoje kosti koje škripe kad zvijezde imaju kolaps. Da je barka isplovila rekli smo to sjenkama. Nešto puzi. Naša Majka Zmija. Naša Majka izgorena na barci, nasukani Aphinar. Polja se dime, naše tijelo je nebesko. Ako se zakuneš u barku izgoriće kraljevstvo.
—————————————————————
POGOVOR
Erman Jakupi
Jednom davno snimio sam jednu ploču, radilo se o instrumentalnoj muzici, u kojoj sam koristio kao instrumente razne dječije igračke koje proizvode zvukove. Ploča se zvala Jakobs Weld Summer. Evo kako je tu pluču, slijedeći naslove mojih instrumentalnih kompozicija, jedan amaterski novinar recenzirao u jednom žurnalu za rok muziku:
“Možda ova ploča priča o pinguinu na naslovnoj strani. Ali, radi to bez riječi. Ja to vidim ovako: bijaše jedna pinguinica (sa željom da postane majka), koja je živila sretno u svojoj zemlji, jednog dana susretne kuhara koji se zvao Mimo i zaljubi se u njega. Njih dvoje postanu nerazdvojni i zbog toga njena prijateljica Sherley (da se ne bi osjećala suvišna), odluči da ode na dug put. Malo poslije pinguinica zatrudni i tu nastaju problemi. Dani koji slijede nisu najsrećniji, ali na kraju rodi se mala Tea. Poslije rođenja nastupa nazadovanje, jer se pinguinica, ostavši sama sa čedom u kući, daje na akkohol. (U kompoziciji broj 8 “psichotic party”priča se o ovoj drami). Odavde halucinacije, sve dok, (kao što se vidi na naslovnoj strani), pinguinica ne padne u nesvijest i prignječi mladunče ubivši ga. Priča završava tako što se pinguinica povlači u miran seoski život i uzgaja kokos. Meni se ova ploča jako sviđa”.
Naravno ovaj maštoviti prikaz moje ploće sadržajno nema nikakve veze sa knjigom Matije Tarantina “Ako se zakuneš u barku”. Htio sam samo priznati da sam suočavajući se sa poezijom ovog mladog pjesničkog genija imao isti instinkt kao moj recenzent. Kao što je on izmislio priču slušajući moju muziku tako i ja želim napisati muziku-prevod, čitajući Matijinu poeziju. Ali ta muzika-prevod, već sam svjestan toga, može biti komponovana–napisana samo na jednom jeziku: jeziku – pjesmi, ptica pjevačica.
Hajdeger je bio uvjerenja da nas može spasiti samo Bog. Možda je upravu. Ali, taj Bog mora biti novi: onaj koji nam daruje dosad nikada pričani jezik ne – nasilja. (Stari Bog, ako je postojao, treba da nas pita za oprost, kao što reče jedan zatvorenik zloglasnog Aušvica.)
Možemo li se nadati nekom novom Bogu?
Je li ontološko nezakonje i skandal nagovještavati ga u poeziji kao što radi Mattia Tarantino u svojoj knjizi Ako se zakuneš u barku? Ne bez razloga doziva se u sjećanje legendarni Noah – spasioc svijeta. Ako se zakuneš u njegovu barku izgori će kraljevstvo, kaže pjesnik. Plovidba dakle, ne uplovljenje, pričanje ne priča. Neka vrst anarhističke prospektive nedovršenosti svijeta. Ništa države i otuđene moći, ništa jezički teror. Samo osmišljavajući cvrkut ne – nasilja. I vrtovi. Mnogi (putujući?) vrtovi u kojima će svatko ponaosob uzgajati ono što može u skladu sa klimom mjesta na kojemu se trenutačno nalazi. (Svi smo mi kao pinguinica iz prikaza mog novinara: dajemo “smrtonosne “udarce najdražima zbog ličnih neprevaziđenih trauma. Od malena treba da nas uče da uzgajamo kokos).
Nova utopija? Da. Ali ako izgubimo utopijsku perspektivu izgubićemo i budućnost. U ovom smislu je Mattia Tarantino pjesnik budućnosti.
Poezija treba dati svijetu novu šansu da se humanije utemelji.