Naslovna fotografija – Pascal Guyot/AFP, Mostar – čisto rublje na devastiranoj fasadi zgrade.
Safeta Obhođaš
Ovih dana se obilježava trideseta godišnjica genocida u Srebrenici. Bosanska Krajina je skoro to isto doživjela već u proljeće i ljeto 1992. godine. Tim povodom, prenosim završnu scenu iz mog romana „Trbušna plesačica“; pisano po svjedočanstvu medicinske sestre Jasmine iz mjesta Kozarac, kod Prijedora.
(Porodica Mulić pokušava pobjeći u posljednjem trenutku, kad je sin, doktor Amar, već uhapšen od strane srpskih fašista)
– Ovdje je novac. Reci tvom bratu, on mora odmah bježati. Odmah, ni dana više ne čekati. Razumiješ li me. Logori, logori za civile su već napravljeni. On nema više vremena… Pođi sa njim ako možeš.
Kad je on nestao, onim istim putem kojim je i došao, Edina i Besim utrčaše u sobu. Majka je odmah zgrabila kovertu i prelistala novac u njoj.
– Nadam se da će biti dovoljno za papire – rekla je kao u transu. Nekoliko trenutaka je razmišljala i odjednom se pretvorila u majku kakvu sam poznavala u djetinjstvu, u energičnu ženu, koja je uvijek znala šta treba raditi.
– Vildana, spremi se i pođi sa mnom! Ti ćeš u bolnicu po Amara, jer te neće prepoznati. Onda ćemo pravo Marku, molićemo da vam sredi za propusnice. Sad možemo sve platiti.
Nisam imala vremena razmisliti, da li smijem ili ne smijem napustiti kuću i o tome šta me čeka napolju. Brzo sam navukla farmerke, koje sam morala vezati kaišom, jer ih moji smršali bokovi nisu mogli držati. Pletući pletenicu, prvi put sam se pogledala u ogledalo. Ali nisam prepoznala ženu sijede kose, sa dugačkim ožiljkom preko jagodice, koja me smrknuto gledala iz ogledala.
Besim je pokušavao nagovoriti Edinu da sad ništa ne preduzima, da sačekamo dok Amar dođe kući. Edina je u tom trenutku oblačila cipele. Sijeda kosa joj je padala preko lica, pa je prstima razgrnula pramenove i pogledala ga iskolačenim, grozničavim očima. Bacila je papuču direktno Besimu u lice, a on je pobjegao u kuhinju. Meni je naredila da uzmem torbu sa najneophodnijim stvarima, i svojim i Amarovim, i da je odnesem u auto. Ona je tu torbu već držala spremnu. Uradila sam što je rekla, i mislila da je eto došao dan konačnog odlaska od kuće.
Edina je vozila direktno u bolnicu i za vrijeme puta nismo progovorile ni riječi. Kad smo se zaustavile na parkiralištu, jednom rukom je uhvatila moju ruku, drugom mi pomilovala obraz. Trgnuh se, iznenađena tom nježnošću.
– Vildana, idi i dovedi Amara kako znaš i umiješ. Napravi se da si bolesna, deri se da je u porodici nekome pozlilo – njene ruke su bile vrele i oznojene i ja sam se stresla od neugodnosti. Ostavila sam je autu i požurila prema hirurgiji, nadajući se da Amar nije u operacionoj sali. Na portirnici sam upitala gdje se nalazi doktor Mulić, ali me čovjek samo tužno odmjerio. Jedna medicinska sestra u prolazu je čula moje pitanje, zlobno me pogledala i nasmijala se.
– Prljave ruke tog doktora nikad više neće dodirivati svete rane naših junaka.
– Hajde, ne pričaj svašta – rekao joj je portir i pogledao me sa žaljenjem i izvinjenjem. – To je bio najbolji doktor kojeg je vidio ovaj Grad.
– Idite kod stranaca, kod humanitaraca, i recite da su ga odveli, kao civila. Samo vam oni mogu pomoći – rekao mi je čuvar i poveo me prema izlazu. –Idite, ako ostanete ovdje, mogu i vas…
Potrčala sam prema parkiralištu na kojem sam ostavila majku. Ali ona više nije bila sama, oko nje se okupila gomila žena i djece. Svi su tražili svoje jučer i jutros odvedene i uhapšene članove porodica. Jedna žena je grcajući pričala kako je noćas granatama razoreno njeno selo a nakon toga je srpska policija nekud odvukla sve muškarce i mlade žene….
Neko iz gomile reče da je doktor Mulić također uhapšen, jer dva vojnika nisu preživjela njegovu operaciju. Edina mi je prišla a ja samo slegnuh ramenima. Energična, mlada žena sa sunčanim naočarima i pletenicom kao zift crne kose, preuze riječ. Govorila je ono što je meni rekao portir, da nam u takvoj situaciji mogu pomoći samo strane humanitarne organizacije, jer one prave spiskove nestalih civila i pregovaraju sa vlastima oko njihovog puštanja. Aktivisti jedne organizacije za ljudska prava su pomogli njenom bratu da prije 3 dana napusti Grad a sada je tražila oca koji je dan prije odveden iz kuće.
Krenuli smo na put iako niko od nas nije znao gdje treba tražiti te humanitarne organizacije. Na jednoj raskrsnici nas je dostigla jedna velika grupa susjeda i poznanika. Pričali su nam da su pobjegli, jer su policajci upadali u kuće, tražili oružje i zlato i prebijali ukućane. Niko nije znao gdje su humanitarci pa je neko predložio da potražimo Plave šljemove UN-a. Njihova osmatračnica je bila podignuta južno od grada, u selu Potocima.
– Ja znam gdje je to – povikao je neko iz gomile i stao na čelo! – Idemo tamo!
Žena sa naočarama nije odustajala od svojih humanitaraca, iako nije znala kako će do njih stići. Grupa se podijelila, jedni su ostali sa njom a drugi krenuli prema selu. Moja majka se odlučila da idemo sa tom grupom. Parkirala je auto pored puta, jer svakako nismo imali benzina, pa smo pošle pješice sa ostalima.
Naša grupa se stalno povećavala, na svakom kilometru su pridolazili ljudi koji su već nekoliko dana lutali po okolini i sakrivali se na rubovima šume. Niko se više nije smio vratiti kući.
(…)
Nakon pola sata brzog hoda stigosmo u nacionalno izmješano selo Potoci. Neko nam objasni da tu žive katolici i muslimani, između je po koja pravoslavna kuća. Na naše veliko očajanje tu nismo zatekli nikakve Plave šljemove, i sve je izgledalo savršeno mirno. Stanovnici sela su obavljali svoje svakodnevne poslove, kao da ih se uopće ne tiče ono što se dešava u Gradu. Jedan agresivni mali čovjek, kojem su odmah dali ime Prika, htio nas je najuriti iz sela.
– Jučer su ovdje bili srpski policajci. Oni garantuju sigurnost svakome ko se razumno ponaša i ne pravi probleme. Brišite se iz ovog sela, što brže, mi vas ovdje ne trebamo.
I psi su lajali, pjeneći od bijesa, kao da žele potvrditi ono što nam je već rečeno, da je selo pod nečijom zaštitom i ne prima strance ni izbjeglice.
Nismo znali kuda krenuti dalje, pa smo stajali na putu i glasno se pitali gdje su ti Plavi šljemovi. Meni se činilo da i pseći lavež znači isto što i grdnja malog čovjeka: “Ne tražite ih ovdje! Ko vam je kriv što niste bili lojalni.”
Malo kasnije je Prika izašao na livadu. Na ramenu je nosio kosu, koju je pažljivo naoštrio zatim zamahnuo i oborio prve otkose te godine. Skoro do struka visoka trava se povijala na vjetru. Opet je zavladala seoska idila, jer su i dvorišni čuvari umuknuli. Vjetar je njihao voćke, čije su se grane savijale pod urodom još zelenih plodova. Nekoliko mladića nije moglo sjediti mirno. Posudili su par kosa u selu sa namjerom da malom, ljutom Priki pomognu u košenju livade. Bili su mladi, puni energije i vjerovatno gladni. Prije nego što je seljak uspio protestirati, oni su se poredali jedan iza drugog i zamahnuli kosama. Nadmetali su se ko će brže do vrha livade i ostavili patuljka daleko iza sebe. Na povratku su zapodjenuli priču o plaćanju.
– Prika, ispeci nam jedno janje na ražnju. Dok pečenje bude gotovo, mi ćemo pokositi cijelu livadu. Biće kao obrijana – vikali su u glas i smijali se.
Njemu je ta pomoć bila dobrodošla i obećao je, doduše ne jagnje, ali ukusan ručak za sve kosce.
Mi smo sjedili na klupama u sredini sela. Edina se sad kajala što je došla ovamo, što nismo odmah pošle kod našeg komšije Marka.
– On nam je toliko puta obećao svoju pomoć! Prokleti Mulićki ponos! Vildana, hajdemo odmah nazad. Šta tražimo u ovom selu?
Glasovi su umuknuli, čuli su se samo zvukovi kosa kako sijeku travu i belegija kako oštre sječivo. Grlo mi je bilo suho pa siđoh do cijevi iz koje je tekla voda i prskala po kamenju. Ohladila sam stopala prekrivena mjehurovima, ispljuskala lice i napila se vode. Mali seljak više nije radio nego je sokolio momke da brže kose i pregovarao sa ženama da se i one prihvate posla i razgrnu travu da se brže suši. Obećao je da će nas dobro nahraniti. Njegova žena je već izvadila meso iz zamrzivača, za sat dva će skuhati pravi bosanski lonac.
Iza jedne okuke su se pojavila prva vozila. Prema nama su se kretala dva džipa, puna ljudi u uniformama. Policajci su svoje napereno oružje okrenuli prema livadi gdje su momci, sa kosama u rukama, zastali i ukipili se između otkosa. Iza vozila se vukla dugačka kolona uhapšenika, čije su ruke bile svezane na leđima. Na kraju kolone je bio još jedan manji kamion, također pun uniformiranih ljudi i još jedno policijsko vozilo, i ono načičkano cijevima.
– Vildana, eno ga, naš Amar, treći, treći naprijed – zamucala je Edina i pokazivala mi čelne u koloni. I ja prepoznadoh brata, išao je u paru sa čovjekom koji mi se također učinio poznatim.
Džipovi se zaustaviše na par metara od nas. Policajci su iskočili na zemlju, da pohapse momke na livadi. Nekoliko kosaca je pobacalo svoje oruđe i nadalo se u bijeg, ali su se onda začuli rafali sa kamiona pokrivenog ceradom. Mladići su uz krike, padali na svježe otkose. Prvi je pao patuljasti Prika koji nije bježao.
…………………………………………………………………
Riječ autora:
Roman Trbušna plesačica je metaforična slika moje domovine Bosne i Hercegovine, a time i slika, odnosno metafora, današnje žene, one koja se, pritiješnjena sukobom kultura i religija, tj. modernog i tradicije, pokušava duhovno razvijati, jednostavno rečeno – pokušava preživjeti.
Pisan je prema autentičnom svjedočanstvu, koje mi je u romanu poslužilo kao inicijalna kapsula da od svog, godinama skupljanog iskustva, saznanja i kolekcije ljudskih sudbina, povučem paralelu između nekoliko kulturno i religijski neuralgičnih tačaka, od Palestine, preko Bosne i Hercegovine do Evrope.
Kroz prizmu mojih glavnih junaka pokušala sam dati univerzalnu sliku društva koje propada i opisati sudbine ljudi koji nigdje ne pripadaju.
Bosansko izdanje romana: ISBN: 3-939407-03-8, izdavač Bosanska riječ Tuzla.
Roman je objavljen i na njemačkom jeziku, a naslov je “Tanz auf Europas Puverfass”.