Nihad Filipović
(Iz romana N. Filipovića Duša i tijelo, Lijepa riiječ, Tuzla, 2021. ISBN978-9926-483-40-1)
Kao da ga ovog trenutka gledam: Nenad sjedi u kafetariji Costa i ispija naručeni cappucino. Taj topli napitak je bio njegov povremeni ritual. Nije imao rutinu u navadi konzumacije. Rutina rađa ovisnost, a ubija užitak; zato je nastojao uživati u dražesnom napitku samo onda, kada bi osjetio potrebu. Tijelo govori, samo ga treba slušati.
Ali, u Bosanaca je kultura u kojoj niko nikoga ne sluša. Čak ni sobstveno tjelo ne slušamo. Ono nam odašilje poruke svakodnevno, ali se one gubi u ego-kakofoničnoj poplavi zvukova, gdje ne razbiremo čak ni govor sobstvenog tijela.
Nenad je, međutim, bio drugog kova. Tih mladić, povučen, uvijek kao odsutan, kao da nije tu, već je u nekom svom svijetu, izvan svijeta što ga okružuje.
Još u dječačkom dobu razvio je naviku čitanja. Otkrio je čitav jedan ogroman imaginarni svijet čudesa što se krije u tiskanim riječima. Majčin brat Šerif, kao i oni žrtva „etničkog čišćenja“ Bosne (ah, kakav eufemizam za genocid), radio je kao newsagent u trgovini gdje se mogla kupovati eks-jugoslavenska i sva engleska štampa. Kod njega, iza pulta je Nenad provodio debele sahate, čitajući sve što mu je pod ruku dolazilo, od stripova i dječije štampe do štampe odraslih. Kako je tada zavolio čitati, tako mu je to ostalo i kasnije. I dok su kolege na fakultet dolazili sa knjigom pod rukom on je tada često viđan s knjigom u rukama gdje u hodu, zastajkujući čita i razmišlja nad pročitanim.
Čitajući, naučio je slušati. I po tome je bio za Bosanca netipičan.
A tek veganska ishrana! Zanosio se tom idejom sa strašću djeteta koje odkriva čudesa svijeta. Grozio se mesa u ishrani i svog tog ubijanja da bi se jelo. Nije imao predstavu odakle se takvo osjećanje razvilo u njegovoj svijesti. Tek, jednom je, godinama poslije progonstva sa majkom u izbjeglištvou Englesku, na televiziji odgledao neki dokumentarni zapis o uzgoju kokošiju, uslovima i načinu pod kojim ta jadna stvorenja žive dok ne dođu pod nož i završe kao ready meal objed na policama engleskih samoposluga, a da sem sijalice koja „glumi“ Sunce, svjetlost dnevnu vidili nisu. Toliko mu je bilo mučno tokom gledanja tog dokumentarca da mu se stomak prevrnuo. Povratio je.
U trenu, sem moralne indignacije koju je osjetio gledajući taj zapis o kokošima natrpanim u kafeze u kojim provode u zatvorenom prostoru dvadeset-četiri sahata dnevno čekajući na svoj red pod nožem, iz podsvijesti njegove duše u svijesti mu se javiše zaboravljene slike iz djetinjstva; nije ih pamtio, tj. mislio je da ih ne pamti, bio je djete za tih zbivanja, ali kasnije u izbjeglištvu u Engleskoj, viđao je na tv. slike nekih ljudi u čudnim prugastim pidžamama, vidio ih je gdje spavaju na drvenim krevetima bez posteljine poslaganim jedan iznad drugog, i vidio ih je gdje leže na betonskom podu i mokroj zemlji, vidio je strah u njihovim očima, upijao je priče odraslih o tim čudnim ljudima, ali ništa nije razumio, sem da su i ti ljudi i njegova mama i ljudi sa kojim se družila, njeni zemljaci, u Engleskoj zbrinjeni Bosanci, dobri, i da su, jer su dobri, patili.
I sada, odjednom mu se u mislima nanovo pojaviše slike tih ljudi u barakama, tjesno poredani jedan do drugog gdje leže na goloj zemlji, na drvenim krevetima naslaganim jedan iznad drugog u neprekinutom nizu od koncentracionih logora iz Drugog svjetskog rata do kojekakvih „Sabirnih centara“ u bosanskom domovinskom ratu, a koje je takođe gledao na engleskoj televiziji, kao djete s majkom u prihvatnom centru u Coventryu i poslije, kada se već odvojio od majke i živi svoj život, u tv. vijestima, brojnim dokumentarnim zapisima i filmovima o dvadesetom stoljeću i ratu u Bosni 1990-ih.
Sve se to košmarno lomilo u njegovoj dušu dok momentu nije bljesnulo kao odkrivena istina. Nakon što se sreo sa tim zapisom o pilićima i kokošima, njegov život više nije bio isto.
Od tog momenta je znao,njegova indignacija nad tim odvratnim zapisom o uzgajanju i klanju pilića, rodila se u njegovoj duši, ne kao etički imperativ, nego kao odpor na autoritarnu predstavu oca, za koju je slutio i postepeno odkrivao da je s onu stranu istine. Njegov vegeterijanizam je bio samo nagonska manifestacija drame koja se odvijala mimo njegovog znanja u dubini njegove duše.
Dokumentarac još nije ni završio, a on se našao u klozetu povraćajući nad klozetskom šoljom…
Nenad dakle, sjedi u kafetariji Costa i lagahno, s užitkom srčući, pije naručeni cappuccino. Pomisli: „Mogao bih u kino večeras“.
Na internet pretraživačima je našao pregled filmova što su se prikazivali u obližnjem potrošačkom i kino-centru Galerija. Pažnju mu privuče naslov – Kratki film o ubijanju, poljskog reditelja Krzysztofa Kieslowskog.
“Kakav odvratan i istovremeno naslov koji privlači pažnju”, pomisli. Pročita kratak sadržaj filma i odluči – Idem to pogledati danas…
I dok je tako sjedio i pijuckao topli napitak „igrajići se mobilnim telefonom i pretražujući vijesti na internet portalima, slučajno, ili po nama nepoznatom zakonu po kojem je svaka slučajnost neizbiježna nužnost, naleti na vijest o Ratkovom samoubistvu. Vijest je bila stara dva dana. Kratka, svega par šturih rečenica uz podsjećanje da je suđen i presuđen za zločine u toku rata.
Bila je to vijest poslije koje niko pustiti suzu neće, vijest o smrti čovjeka koji je rođen uludo, da potroši život na štetu svih sa kojim ga je sudbina dovela u dodir.
Ne sjeća se da je išta dramatično i naglašeno emotivno osjećao u trenutku izčitavanja te vijesti, sem iznenadne želje da nešto žešće popije i da mu se kofeinski napitak odjednom učinio bljutav. Zamišljen, gurnu u stranu neispijeno šolju,a potom iz unutrašnjeg džepa sakoa izvuče hemijsku olovku i mali notes koji je, gdje god krenuo, uvijek bio uz njega. Na prazan list ispisa par stihova:
Vijest me stigla u krčmi:
Otac ti se ubio, rekoše.
U pravi čas, rekoh.
I naručih još jednu rundu.
Ovaj put za cijelu krčmu.
Nikada prije, a ni poslije nije napisao pjesmu. A eto, u tom trenutku je osjetio taj poriv i napisao ta dva-tri stiha. Ostalo mu bilo samo još da domisli naslov, ali kamo god u mislima krenuo, nije dolazio do pravog rješenja…
Ostatak dana je proveo rutinski, na poslu, nakon posla bazen i popodnevno plivanje, a onda nazad u stan. Znao je – i mama mora da je do sada čula za vijest; ali, nije mu se javljala, a ni on sam nije imao želju odmah nazvati majku i saopćiti joj vijest koju je upravo odkrio pretražujući internet portale. I tu se sjeti njenog jučerašnjeg poziva.
Djeca imaju sedmo čulo neuhvatljivo i za nauku: u stanju su majku prepoznati i pod maskom, a kamo li ne u majčinom glasu, otkriti stanje njene duše. U Boskinom glasu, iz načina na koji je izgovorila: – Voli te mama, iz boje i tonaliteta izgovorenih riječi, Nenad je registrirao nesreću.
“Nešto muči mamu“, pomislio je i istom tom trenutku na umu mu je bio otac. Izvadi mobilni telefoniz unutarnjeg džepa sakoa i nazove Bosku.
– Mama, šta je tata radio u ratu, reče čim se Boska javila, preskačući i pozdrav i uobičajeno – Kako si mama?
Uopće nije bio svjestan od kuda mu potreba na na takav način i tako direktno otpočne razgovor s majkom na pitanju za koje je znao da je i za nju teško i preteško. Možda je upravo pročitani naslov filma koji je odlučio pogledati taj dan bio zamajac tog pitanja, i nesvjesno od njega tamo negdje u dubini njegove podsvijesti.
Na drugoj strani Boska je zatečena pitanjem ćutila ne znajući u prvi mah šta da kaže. Nikada sa sinom nije razgovarala o ratu. Nikada nije spomenula šta je Ratko radio u ratu. Sve što je kazala sinu bilo je da je tata odveden u rat i da je poginuo u ratu. Bez ličnih dokumenata, (koje je uništila, želeći i na taj način pobjeći od sjećanja na Ratka), sebe i sina je još kod registriranja za evekuiranje u Englesku, prijavila na njeno djevojačko prezime.
Kasnije, kada je već poodrastao, Nenad ju je jednom upitao:
– A kako to mama da ja imam tvoje prezime, a ne tatino.
Boska je slagala da se i Ratko prezivao kao i ona – Orlović, i na tom se tada se završilo.
I kako to već biva sa istinom, koja poput pjene uvijek ispliva na površinu vode, Nenad je, neznano od Boske, polagano otkrivao parčiće istine o majci i ocu, pa tako i da je očevo stvarno prezime bilo Kalabić, a ne Orlović i da on nije bio tek običan vojnik u ratu u Bosni, nego je bio u jednoj od jedinica za specijalne zadatke. Te jedinice su, provodile specijalne zadatke izazivanja panike, masovnim ubijanjem, zlostavljanjem i protjerivanjem nepoželjnog stanovništva sa „uramljenih“ prostora.
Nenad je bio zatečen otkrićem o ocu, ali majki ništa nije kazao. Otac je bio negdje daleko izvan njega; emotivno ništa nije osjećao za njega. Majka i njen stariji brat Šerif su bili njegov emotivni svemir. I zato što je znao da bi njegovo otkriće o ocu, povrijedilo majku, koja je to brižljivo od njega tajila, ćutio je.
A Boska je svašta čula o Ratkovom „ratovanju“. Najradije bih da nije ništa čula o njemu, ali je nemoguće bilo izbjeći sve te silne vijesti o ubijanju Bosne što su poput cunamija iz medija i sa tv. ekrana ulazile u živote ljudi svijeta.
Već znamo, Alma je bila ta koja joj je prva javila da Ratko čini užasne stvari. Pa onda te „usmene“ vijesti koje su preko poznanika i prijatelja stizale do nje. Od njih je izravno čula daRatko zločine čini, da ubija zarobljene civile i vojnike, da je čak silovao i ubio neku jadnicu, trudnu ženu.
Šta je od toga istina nije mogla odmah pouzdano znati, jer u ratu prestravljeni ljudi prenose svakakve glasine. Ali, gdje je dima, tu je i vatre. Poznavajući Ratka, znala je za šta je on sve sposoban i znala je da u tim glasinama ima, „mora da je tako“, mislila je, „makar trag istine“.
Konačno poslije rata je suđen i osuđen za neke od tih zločina. I tada više nije moglo biti sumnje: Ratko je presuđeni ratni zločinac. Ono što nije znala, bilo je kako to Nenadu prenjeti kada za to dođe vrijeme.
Ćutila je dakle, ne znajući šta da odgovori sinu na njegov upit. Očito, ono što mu je već saopćila, bolje rečeno slagala, više nije dovoljno i ne zadovoljava Nenadovu potrebu. Uzbuđena, sada već usplahirana, pitala se šta i koliko Nenad već zna? Zna li da mu je slagala i za prezime? Šta mu treba kazati, a šta možda ipak i dalje nesaopćavati?
U slušalici se ponovo oglasi Nenad:
– Ali mama, zašto ćutiš? Kaži mi. Moram znatim. Jednostavno moram. Ne mogu više ovako. Moram znati.
– Ne znam šta da kažem sine. I ne znam kako da kažem. Bojim se da te istina ne povrijedi. Zato ćutim. Jer znam, ne može ti biti svejedno.
– Ipak kaži. Nisam djete. Moram znati. Ne mogu više živjeti u neznanju. On je moj otac. Moram znati kakav je bio da bih upoznao samog sebe. Najbolje ćeš me zaštititi ako mi kažeš istinu.
I Boska je kazala. Pozvala ga je k sebi u stan, on je obećao doći, ali najprije ide u kino pogledati neki film, poslijepodnevna predstava u 16 sati, pa će onda k njoj.
Dakle, to predveče, spremio se i krenuo pogledati taj film, a poslije će navratiti k majci i kod nje prespavati, kako su dogovorili. Galerija je svakako bliža njenom njego njegovom stanu.
Kratki film o ubijanju je dojmljiva priča, s tri glavna lika: jednom srednjovječnom taksi vozaču, jednom besprizornom mladiću što beZciljno luta gradom ne znajući kuda poći i šta činiti i jednom ambicioznom advokatu početniku koji priprema odbranu mladića-lutalice koji je u međuvremenu, bez nekog vidljivog povoda, ubio pomenutog taksistu. Prikaz ubijanja taksiste, njegova grčevita borba da preživi davljenje i nemilosrdna bezćutnost ubice, koji dovršava započeti posao davljenja opetovanim udarcima žrtve kamenom u glavu, tako je dramatično i uvjerljivo u tom filmu prikazana da je Nenad iznova, baš kao onomad dok je gledao onaj dokumentarac o ubijanju pilića, osjetio onaj isti teški osjećaj mučninu u stomaku i tupi nemir duše, koja nije nalazila odgovore na košmarna pitanja što su mu se rojila u mislima.
Poslije projekcije filma otišao je k majci. Pričao joj je o filmu koji je upravo odgledao, pričao je o ubijanju pilića i o ubijanju ljudi i da je svako ubijanje isto, nema razlike – bilo pile ili čovjek.
– Ne priznajem razliku ubijajnja iz potrebe i hira. Životinje ubijaju iz potrebe, ali tzv. civilizirani ljudi, iz hira. Ali i jedno i drugo je u-b-ja-nje, kazao je, naglašavajući riječ ubijanje. I kazao je, naizgled posve nevezano uz ta teška kazivanja što se dotiču smrti i ubijanja:
– Znaš koja je vijest?
Boska, sluteći šta bi mogla biti vijest,nehajno, u bespomoćnom nastojanju da preusmjeri neželjenu konverzaciju, odgovori: – Znam, i nastavi kazivati o nekoj prijateljici koju je srela taj dan u trgovini, a nisu se vidjeli godinama, o tome kako lijepo izgleda, kako je imala sreće, jer, bili su je uhvatili u samoposluzi, gdje krade neke kozmetičke sitnice, pa joj je prijetila i deportacija nazad u Bosnu…
Nenad prekinu njenu bezazlenu tiradu:
– Napisao sam jednu pjesmu mama, ali ne znam kako da je naslovim. Hoćeš da ti pročitam.
– Ah, baš lijepo, kazala je Boska iznenađena. – Otkad ti pišeš pjesme sine? Hoću, kako da ne. Hajde reci.
Nenad je pročitao pjesmuljak napisan tog popodneva nakon što je pročitao vijest o očemom samoubistvu u zatvoru u kojem je izdržava kaznu. Boska je prišla, zagrlila ga, poljubila i kazala:
– Znam sine. I ja sam vidjela na internetu. A pjesmu naslovi – Pijana pjesma. Zna majka da ti ne piješ, ali tako je nazovi. Mislim da je to odgovarajući naslov.
I tada mu je ispričala njenu istinu i sve što je čula i znala o Ratkovom držanju u ratu.
– A prezime, upita Nenad?
– Šta prezime, reče Boska odsutno, kao da o nečem drugom razmišlja a onda i ne čekajući odgovor doda:
– Ah, prezime. Tvoje prezime je sine Orlović. Najbolje je tako i za tebe i za mene. Najbolje je da nas ne dovode u vezu sa takvim čovjekom. … I molim te, nemoj Amri pominjati ovaj razgovor. Još je ona premlada za ovakve istine. Ja ću joj kazati, kada bude vrijeme.
(Nastaviće se)