Grb Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine; dimnjaci kao heraldički simbol suvereniteta jednog političkog entiteta, moguće su unikatan primjer simboličke perverzije u heraldičkoj povijesti Evrope, a u svakom slučaju, ostaju kao trajano svjedočanstvo jednog vremena na historijskom putu Bosne (i Hercegovine) i njenih ljudi.
Nihad Filipović
(Zapisano kao doprinos kulturi sjećanja na jedno vrijeme, jedan grad i njegove ljude.)
- Izvdci iz knjige autora ovog priloga, (čeka na ukorčenje), Zapisi iz dobrih i poganih vremena.
(…)
Smatram da je ovakva vrsta razgovora, razmjene mišljenja, ispovijedanja, nazovite kako hoćete, poslije klanja kojem smo svjedočili u ratu 1992. na 1995, neophodna nama Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i svim građanima BiH, ako hoćemo graditi pretpostavke nekog novog života u Bosni i Hercegovini. Muhamed Hevai Uskufi (Bosnevi) je još u 17. stoljeću ispjevao poemu Hod'te nam na viru, (na riječ, na povjerenje), gdje nalazimo i ove stihove:
Isti otac, ista mati,
to nam prvo valja znati,
jer ćemo se posli klati.
Hod'te nam na viru!
I nije to slučajno ispjevano; jer eto, tri stotine godina iza Uskufia, samo u dvadesetom stoljeću, po drugi put – i ovo pišem s oprezom, da ne “pretjeram”, jer sve zavisi od toga kako tim kataklizmama pristupamo, svjesno ili sa predumišljajem, stvarno i ne razmišljajući, odbranaški ili otvorenih očiju i srca u traganju za istinom, ali evo, u najmanjem, po drugi put u dvadesetom stoljeću u BiH je počinjen genocid: prvo, u Drugom svjetskom ratu, nad Bošnjacima, sa strane četničkog pokreta đenerala Draže Mihajlovića i nad Hebrejima, Ciganima i Srbima, sa strane ustaškog pokreta dr Ante Pavelića, a onda i u agresiji na Socijalističku Republiku BiH 1992 – 1995, ponovo nad Bošnjacima. I plus nekakvo, samo pervertiranoj pameti razumljivo eksperimentiranje radikalnih etnopolitika sa genocidnim impulsima politike dogovorenog preseljavanja naroda.
Kako? Zašto? Otkuda to zlo u ljudima, u nama na kraju krajeva, u našim komšijama sa kojima živimo, rastemo, u školu idemo, volimo se, podnosimo i ne podnosimo, pa eto i mrzimo se? Povijesne Krive Drine u glavama naših etničkih kolektiviteta nisu jednako raspoređene: zla kob bosanskog stradanja, najprije se koti se između čekića i nakovnja srpskohrvatskog šovinizma i velikodržavlja.
Oni što nisu spremni suočiti se sa tom istinom, žali Bože uloženog truda i potrošenog vremena, ovdje mogu odustati od daljnjeg izčitavanja ovih Zapisa. Bez suočavanja sa sopstvenim alteregom, takvim nema dalje.
A nama koji jesmo spremni na takav kritičan pokušaj uvida u “crne rupe” naših duša, nama ostaje suočiti se sa istinama (plural, znači puta, u najmanjem 3), pogledati se u lice i jedan drugome, bez figa i isukanih kama iza leđa reći šta mislimo, koje su naše intencije, šta i kako dalje? Jer, bez takvog akta duhovnog samopročišćenja, nema nama odmaka od nas, malih kakvi jesmo i kakvim nas je naša nesretna povijest krvi i tla, izmodelirala. Bez toga nema osvajanja istine (singular, jer istina je jedna, bez obzira na razroka ljudska viđenja).
Ovo je čak i važnije od sudskog kažnjavanja zločinaca. Iskustvo Južno-Afričke Republike, sa sličnim modelom duhovnosti, ovdje bi nam moglo biti od pomoći. Kao što je poznato, u JAR su, nakon pada aparthejda, tog sramnog segregacijskog režima pod kojim su decenijama vršene najgrublje zloupotrebe i kršenja elementarnih ljudskih prava, organizirali suočavanja žrtava i odgovornih državnih funkcionera i aparatčika sistema; to javno ispovijedanje žrtava i egzekutora je svakodnevno prenosila televizija, što će se pokazati ključnim za proboj istine i njeno osvajanje kolektivne imaginacije cijele nacije, bez obzora na rasno porijeklo. Na taj način, na temeljima oslobođene istine, stvorene su pretpostavke za dugoročno održivi mir.
To je ono što se nije dogodilo u BiH, a to je zato, što kvasac koji kreira kulturu u svakom narodu i društvu – i da nanovo budem ovdje do kraja jasan, etno-politička srpska i hrvatska komponenta tog kvasca u BiH, nije dorasla izazovima koje nosi istinski proces pomirenja i obnove života u zajedništvu, kako se zapravo jedino u BiH i može živjeti. A to je s toga jer je sociološko-političko i kulturološko osjećanje tih ljud koliko izvorno njihovo toliko i diktat koji dolazi izvan BiH, iz centara moći u kojima se i sa kojima se takvi politički i referentno kulturološki identificiraju; drugim riječima i direktno kazano, to je s toga što oni zapravo i ne žele suverenu Bosnu i Hercegovinu, jer je politike iz centara moći na koji se oni referiraju, ne žele.
I to je ishodište problema BiH: nespremnost tih ljudi, za duhovno samopročišćenje, napuštanje načina mišljenja što opetovano proizvodi sukobe i okretanje k istinskom uvažavanju jednakih.
Panorama grada Ključa, 2025.
U takvim okolnostima ostaje strah, historijski naslijeđen i agresijom i ratom iz 90-ih još i ojačan strah od iznenadne i nasilne smrti. Taj strah je izvor nepovjerenja, a nepovjerenje blokira duhovnost, vodi u podjele i drži društvo u mentalnom ropstvu gdje se na nalaze izlazi iz kulturnog modela koji konstantno proizvodi ekspanzionističke politike širenja u prostoru, na račun drugog.
Dakle, bez obnove života u zajedništvu domovinske svijesti, na temeljima istine, nemoguće je očekivati oslobađanje i kidanje lanaca mentalnog ropstva koje ljude drži u okovima straha; a to onda vodi k novim sukobima.
Srpsko-hrvatska šovinistička duhovnost i službena politika pere ruke od počinjenih zločina krijući se iza naroda: ispade, što veći zločinac, to veći narodni sin. Nevoljko i pod pritiskom internacionalnog faktora prozivaju se pojedinci, počinjtelji zločina na odgovornost, pri čemu te iste elite čak financiraju njihovu odbranu i prioritetno zbrinjavaju njihove porodice, pa čak, u konačnici, i otvoreno opstruiraju presude najviših internacionalnih sudskih instanci.
Rezultati su vidljivi u svakodnevnom životu. U BiH se svih tih godina od agresije i kraja rata do danas i danas, i dalje “traga” za istinom i pomirenjem na temelju njenog osvajanja, ali zakovani kulturni modeli krvi i tla, drže ljude zarobljenicima modelirane kolektivne svijesti od koje se ne odstupa. Treba samo na internet portalima, koji ostavljaju prostor čitaocima za reagiranje na kojekakve vijesti i članke, pratiti njihova javljanja pa da se sagleda sva dubina mraka u glavama tog svijeta.
Mi se pojedinačno i kolektivno, moramo oslobađati neznanja, mitomanske svijesti, laži i predrasuda iz naših povjesnica i iz naše duhovnosti, a što se ne radi, nego naprotiv, ta se svijest, nažalost, uvijek iznova osvježava novim pamfletskim, pa onda kao biva naučnim i literalnim prilozima koji prevrću istinu i povijesna zbivanja istrgnuta iz historijskog konteksta tumbaju i prilagođavaju ovovremenom diskursu i poželjnom vođenju, proizvodeći tako svu tu lažnu duhovnost kojom se, uvjek iznova, truju mladi naraštaji. Zato, ne zaoreli se brazda istine duboko u prednju svijest, koja dovodi do periodičnih klanja u Bosni i Hercegovini, nemojte uopće sumnjati, ovo kažem potpuno svjestan težine riječi koje ispisujem, tragedija će se opet ponoviti.
Jer, rečeno je s početka ovog Zapisa, život, u svoj kompleksnosti, koja je najprije more patnji, bola i parčića olakšanja, ima “navadu” ponavljanja; zato je potreba sjećanje i potreba je znati, e da bi se neumitno ponovljeno, razumjelo. Jer jednom kada razumijemo, na dobrom smo putu u traganju za – smislom; i odklanjanjanjem besmislenog, kakva je opetovana historija ubijanja braće i sestara po krvi.