Nihad Filipović
Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.
Razmišljajući o Bosni i njenoj povijesti ono što se nameće kao neki zajednički imenitelj jeste provincijalnost. Najvećim dijelom svoje povijesti Bosna je provincija, pa dobrim dijelom i onda kada je bivala svojom budući je to plaćala vazalskim odnosom spram jačeg i moćnijeg carstva.
Za osmanskog vakta to je najzapadnija evropska provincija carstva. Za Austro-Ugarske Monarhije, to je najisturenija južna provincija. Za karađorđevićke Jugoslavije je pokušano srpsko-hrvatskom nagodbom da je se čak i briše kao historijski toponim, a za komunizma data joj je uloga hrvatsko-srpske ping-pong loptice, da bi, tek negdje od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, pojavila se jedna generacija duhovno osvješćena i mislili smo, bosnizirana u mjeri neophodnoj za jednu korektniju i sa više smisla za fer plej odigravanu jugoslavensku utakmicu; (engl. fair play, fraza u značenju korektno, “po pravilima igre”, ponašati se u nekoj aktivnosti). Vjerovali smo da je naše Sarajevo, pa tako i mi i sva Bosna, tu provincijalnost nadraslo definitivno sa organizacijom XIV. Zimskih olimpijskih igara.
A onda se “desio” rat, da bi nas ona kratka misao, koju negdje nađoh kod Mile Stojića, gdje kaže: “Zapamćen po ratovima atentatima i krvi”, da bi nas dakle, ta kratka, brutalno precizna i bolno deziluzionistička misao i rečenica, ponovo prizemljila, otvorili nam oči i duhovno nas vratila tamo gdje smo zapravo sve vrijeme i bili, u tamu od nekih evropskih i balkanskih zapećaka i ćoškova. Tako je zemljica Bosna vraćena u autsajdersku i provincijalnu poziciju.
Bosna je uistinu i danas sva provincijalna, uključujući i Sarajevo. Ta se provincijalnost i kompleks u slučaju Zagreba, dakle Hrvatske, doživljavala i doživljava kod nas kao nepatvorena i urođena modernost, odnosno, politički i sistemski nametnuta u slučaju Beograda, dakle Srbije.
Postoji i onaj drugi dio bh. javnosti koji zna da je sva ta nepatvorenost i sva ta “sistemska i civilizacijska superiornost” zapravo artificijelna, kako se to jasno pokazalo i u ratovima, 1941-1945. godine, te u onim iz 1990-ih. To su oni što su na vrijeme čitali Miroslava Krležu i što redovno kupuju novine, a takvi je u BiH manjina.
Naša je provincijalnost u našim glavama, a onda se to prelijeva i manifestira u svakodnevnici i svim aspektima življenja. Rezultat je jedna Grbavica, sa nerazmrsivim spletom uličica ugušenih soliterima i stambenim blokovima razbacanim mimo svake racionalne pameti, što je trebalo biti nekakvo Novo Sarajevo i arhitektonski izraz modernosti; rezultat je jedna užasno, nakazno ružna robna kuća u centru grada, što je trebalo biti arhitektonski ukras i ponos Sarajeva (hvala Bogu srušiše je, negdje iza rata 1990-ih); rezultat je prava pomama i trka za dobivanjem statusa univerzitetskog a boga mi i sveučilišnog grada; rezultat je urbicid i uništavanje jezgra starih gradova, od Bihaća, Ključa i Prijedora na zapadu do, ma kojeg god hoćete grada na istoku; rezultat je bježanija i odliv mozgova i manje više svega kreativnog.
Međutim, Bošnjaci i bosanski Srbi i Hrvati, različito doživljavaju i eksponiraju zajedničku nam provincijalnost. A posebno različito vide i doživljavaju Sarajevo.
Za Bošnjake Sarajevo je grad, metropola i ono ostaje takvo i onda kada na njega kukaju i žale se “kako se sve razvuče i ode u Sarajevo.” Njegove prave mjere mi postajemo svjesni tek kada malo zavirimo u svijet; (kada je moj, Allah rahmetile, brat Benjamin, dolazio na raspust iz Praga, gdje je studirao filmsku umjetnost, pa mi pričao o ljepotama i veličini toga grada upoređujući ga sa našim malim Sarajevom, ja sam sve kontao: Bogami se i Benjo vazdi'go). Međutim svejedno, veliko ili malo – Sarajevo vazda ostaje u srcima Bošnjaka.
Sa bosanskim Srbima priča je nešto zapetljanija. I njih ima, mahom su to rođene Sarajlije, što osjećaju i vole taj grad, kao što se vole roditelji u čijim si skutima odrastao. Ali, oni drugi, oni van Sarajeva, za taj grad mare kao za lanjski snijeg. Takvim je bliža Moskva od Sarajeva. O Beogradu da i ne govorimo.
Sjećam se, 1970-ih za mog studija u Sarajevu, kako se nisam mogao načuditi jednom Milanu, mom zemljaku, Krajišniku, koji, nimalo nije bio impresioniran Sarajevom,”koje ni semafora nema i selendra je u odnosu na Beograd”. Što je meni najčudnije bilo, taj nije bio Beograda vidio, nego je, kasnije ću ja to shvatiti, lupao onako kako mu srce lupa i osjeća. Hajde de, makar je bio iskren. Milan će kasnije, gle’ čuda, zaglaviti u velikosrpstvu, a tada je konačno i meni pukla pred očima ta “tajna” beogradska veza.
Za Širokobriješke Hrvate ili one iz Gruda, Mostara, Čapljine ili Duvna, Sarajevo pak, pored Zagreba, teško da je ikada i bio grad.
Sarajevo i sva Bosna, bili su i ostali kolonija Zagreba i Beograda. Naš je kolonijalizam prije svega duhovni, a onda i sve ostalo. I to se vidi od novinskih kioska i lokalnih trgovina preko napadnog, nazor i uz ćorluk usvajanja nekakvog bh. novogovora do parlamentarnih klupa i časnih narodnih zastupnika i poslanika i njihovog provincijskog i kolnijalnog manira i rada u korist sopstvene štete, što je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić svojevremeno, ciljajući doduše na hrvatske građane srpske narodnosti, ali svejedno, isto to u dlaku vrijedi i za bh. građane srpske i hrvatske narodnosti, sjajno oslikao onom svojom čuvenom sentencom: “Oru zemlju ovdje, a Boga mole da kiša pada u Srbiji”.
Zagreb i Beograd svu Bosnu i Hercegovinu vide kako je Velika Britanija vidjela i doživljavala Indiju, a mi opet taj isti Zagreb i Beograd tj. Hrvatsku i Srbiju vidimo i doživljavamo kolonijalno i neosviješćeno; ne iz ponosne gandijevske, nego iz sluganske vizure.
I Zagreb i Beograd, ne ko manje ko više, nego jednako, (samo su nijanse u pitanju), BiH vide krunskom zemljom.
Paradoks je pri tom da je to pogled s visoka gdje se mi u BiH doživljavamo kao nekakvi čarapani, ojkadžije, dimijice i sve u sve, zaostali brate, narodnjaci i primitivci, a opet, nikako da nas se kane i puste nas da sami uređujemo u svojom stvarima i odnosima, kao da smo im mi i naša provincijalna mjera, potrebni ne bi li sami sebi izgledali veći, moderniji i evropejskiji.
A mi opet, sa svoje strane nikako da se oslobodimo tog inferiornog kompleksa mlađeg brata. Iz tog obostranog kompleksa duhovnog kolonijalizma što se na jednoj strani očituje kao superiornost i opća civilizacijska nadmoć, koji se opet u svojoj prelaznoj izvedbi javlja kroz one brojne viceve o glupim Bosancima gdje su Fata, Huse, Mujo i Suljo postali metafora za sve, što manje, što veće ljudske slabosti i gluposti, a što se u krajnjemu eksponira kao ona famozna “tisućljetna kultura” kod jednih, a “čojstvo i junaštvo” kod drugih ili, i kod jednih i kod drugih, kao ona retrogradna i modernoj globalizacijskoj svijesti potpuno neprimjerena iluzija o zadnjem bedemu kršćanstva, gdje se opet na drugoj, onoj bosansko-hercegovačkoj strani taj kompleks očituje kao javašluk i “pohiti polahko” i “ničija nije do zore gorila” filosofija ili ono Mesićevo “oranje zemlje” u Bosni i Hercegovini, a prizivanje kiše u Srbiji i Hrvatskoj; iz tog obostranog duhovnog kolonijalnog lavirinta izlaz je u obrazovanju, opismenjavanju užasno nepismene BiH; (ostavimo po strani ovdje komšije i njihov narcizam i aroganciju, jer u pitanju je prije svega naš, bosansko-hercegovački fenomen). I izlaz je u rastu i osvajanju bh. domovinske svijesti.
Ali, to je već tema za neki drugi esej.
(Objavljeno u knjizi autora – Kultura i politička higijena, privatno izdanje, 2029. ISBN 978-9958-781-95-7)