Kasaba Ključ, godina nepoznata, ali s pouzdanjem se može kazati da je fotografija od prije Drugog svjetskog rata.
Nihad Filipović
Svijet je muški, ali je ništa bez žena.
Bio na staroj Ključkoj gradini, trčao gore-dole, pa se vratio, znojan, zadihan. Uđem, kad majka Zilha sjedi na sećiji pored prozora, kao odsutna da je u mislima, gleda negdje kroz prozor, srče kahvu i dimi. Majka je bila žena od malo riječi. Cinik bi kazao, rijetke su takve, ali, evo, ima ih, moja majka Zilha je takva bila. Ali, vidjevši me zadihanog i znojnog, upita:
– Šta si radio dijete, kad se zadiha i oznoji.
Kažem:
– Trčao, bio na Starom gradu, i produžim do moje sobice.
Kad se vratih, vidim, majki pogled odlutao kroz prozor na Stari grad. Tu s prozora, vidio se kao na kakvoj kvalitetnoj razglednici. Ne skidajući pogled kroz prozor na Stari grad, majka reče:
– Gore smo mi bili na teferiču, kad'li puče glas da je u Saraj’vu ubijen austrijski car.
Majka Zilha, po majci Kulenović, po ocu Alibegović, udata Filipović.
Oćutah na to. Ništa je ne priupitah. Tada ta pitanja nisu bila dio moje duše i mog svijeta, a da mi je ova pamet, trebao sam pitati: otkud ti porodica na teferiču i to na Starom gradu u Ključu. Hej, trebalo je potegnuti od, tu negdje oko osam kilometara udaljene Rastoke pa do Ključa, a onda se uskim pristupnim putem s familijom na zaprežnim kolima pentrati na gradinu ključku; i sve to baš na Vidovdan, otkud na Vidovdan? Je li to neki (*) običaj možda bio da i muslimani teferiče na taj dan ili slučajno, strefilo se, ljeto, lijep dan pa teferiče i slično.
A mogla se je sjećati, nije da nije. Bila je 1900. godište, a prjestolonaslijednik Franz Ferdinand je ubijen u Sarajevu, u atentatu 27. juna 1914. godine. Mogla se sjećati.
———————————————————————————————————————————————————
(*) Jer, postoji ta sinkretistička tradiciji u bosanskih muslimana; tako muslimani Bosne obilježavaju i Aliđun (Ilindan; što vuče još od paganske tradicije slavljenja gromovnika Peruna – Bog nebesa, grmljavine, munja, holuja, kiše, zakona, rata, plodnosti, hrastova drveta itd.) Ime Aliđun dolazi od imena Alija (inačica za Ilija) i turske riječi gün (dan), pa su tako “paganske tradicija povezane sa kultom Sunca, gromova i kiše”, (Hadžijahić Muhamed (1980): Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini, POF, 28-29 (8-9): 315, Sarajevo, 1980), preuzimanjem i prevođenjem u hrišćansku tradiciju slave Ilindana (sv. Ilija, prorok u Starom zavjetu i jedan od najpoštovanijih svetaca u hrišćana) i kasnijim preuzimanjem te tradicije u muslimana Bosne i prevođenjem Ilindana u Aligun odnosno Aliđun, produžila i traje i danas u obje većinske vjerske nominacije u Bosni i Hercegovini – i u hrišćana (kršćana) i u muslimana. Jednako je i sa tradicijom obilježavanja Jurjeva, (Jurjevdan ili Đurđevdan). Sinkretizam u kulturi bosanskih muslimana su i tzv. Kišne dove i tradicija pohoda na Ajvatovicu.
———————————————————————————————————————————————————-
A hiljadu devet stotina sedamdesetih, kada su ono hidrocentralu Bočac pravili, pa su izmještali dio puta što kroz kanjon Vrbasa dijeli i spaja Banja Luku i Jajce, nova trasa puta već bila napravljena, te se diže taj put odozdo iz kanjona Vrbasa, uz jaku stranu do ponavrh, gdje su bile, a i danas su, razvaline neke stare utvrde; dok smo se autom vozili pored te razvaline, kaže:
– Vidiš ovu kulu Bočačku, Nihade?
Rekoh: – Vidim.
– Tu je mene otac vodio sa bratom da gledamo divojku za brata.
Moje majke Zilhe više nema, a meni, bedaku, i danas je žao što pobliže sa njom o ovome nisam razgovarao. Sjećam se samo da sam, kada mi je ona ovo saopćila ostao zabezeknut činjenicom, kako se nešto, što je meni, gledajući u one razvaline, činilo se dubokom i davnom poviješću, zapravo dogodilo “juče”, eto za života moje majke, a mi mlađi, evo ja, o tome pojma nemamo.
Zilha je rođena tu, ublizu Kule Bočačke, u obližnjim Bilajcima (danas Bjelajci). Njena mati je bila Kulenovićka, od Bosanskog Petrovca. Udala se za jednog Alibegovića i tu u Bilajcu, ublizu Varcar Vakufa (danas Mrkonjić Grad), rodila se Zilha. Poslije se udala za Ahmet-bega Filipovića, došla za njim u prekrasnu Rastoku – nazvanu tako po desetinama potoka što teku i rastaču se tim dijelom Ribničke doline – izrodila sa njim devetero djece, sve umiralo prije vakta, samo troje preživjelo, stariji brat Nurko, moja mati Fatima i mlađi brat Šefik. Kakva su tek to teška vremena bila? Za žene posebno. Nije šala devetero izrađati, a samo ti troje preživi. Plus sve te frtutme što naše žene, majke i sestre nose kao breme tradicije trpljenja na leđima. I danas ga nose, a kamo li nisu onda. Nije šala, nije šala.
A bila jaka žena. Ne bi to čovjek koji je ne zna, ni pomislio kada je vidi: tiha i lagahne konstrukcije bila, ali jaka. Prodeverati šta je ona, a ne biti jak, ne ide. Ne može to. Nego čim je doživjela devedeset petu, izrađala devetoro, a poumiralo joj šestoro, prošla tri rata i ono sve između ratova: od socijalne mimikrije i svako malo navrat-nanos prevrtanja svega u društvu, od agrarnih reformi i “raskulačenja” begovata, što je i njenu familiju zakačilo, od te silne “kamuflažne inteligencije” (ma na kamaru da ih slažeš, toliko se nakupilo u nas kroz povijesna tumbanja te tzv. poštene i tzv. nepoštene inteligencije: omrkneš pošten, a osvaneš nepošten, jal u torini, jal pod torinom), te od jedne do druge diktature, te od kralja do maršala, i na vrh svega, još i porodične zavrzlame koje se našim ženama tovare na leđa, tipično za patrijarhalni ambijent i mentalitet; ne može se sve to prodevderati, a da si slab. Nego baš moraš biti jak. Kao majka Zilha što je bila – tiha, ženska snaga slabosti, što, valjda, i samom šutnjom pomjera.
Ne sjećam se da sam ikada vidio suze u očima majke Zilhe. Možda je i plakala, zapravo, siguran sam da jeste, sama u potaji, da je ne vide, plakala je. Đe će biti da nikada ne zasuziš. Prođeš život, a ne zaplačeš; a još žensko. Ni to ne može. Ali ja joj suze u oku, nikada vidio nisam. Ne znam, nije mi kazivala, ali mora da je otkrila da su suze znak slabosti. A što si slabiji, ljudi su prema tebi sve okrutniji. More suza su žene svijeta proplakale i ni za jotu ga nisu pomjerili. Biće da je s tog razloga, jer je otkrila i znala drhtavu slabost ženskih suza, majka Zilha na sve što je snađe, samo je ćutila, nikada prigovarala i samo pokad-kad škrto progovarala šta je snašlo; kao kada kažeš – Pada kiša – i to je to. Il’ se skloni ili ćeš pokisnuti, a stati neće dok ne stane.
Muž Ahmet-beg, Allahrahmetile, nije da se nije starao o familiji, starao se on, trgovao, robu dovlačio, prodavao, u kuću unosio, imalo se, nije da nije, ni gladno ni žedno se nije bilo, pa i u najteži vakat za Endehazije i rata, znao se Ahmo snaći i porodicu održavati u berićetu. Ali je znao i biti bezočno komotan i bahat i Zilhino, što u brak unese, čerečiti, a da je i ne upita, jer da upita, zna da bi Zilha bila protiv. Tako je prodao jedan komad njene zemlje bez da joj je išta rekao. Kupac, Zilhin brat. Nađu njih dvojica nekog, stave tom ili toj zar, svi zajedno u općini, i sa Zilhe “frci” zemlja na kupca. Tvrd pazar. Kada je Zilha, tek od sumnjičavog općinskog službenika slučajno saznala da je prodala tu zemlju – sreo je taj na ulici, Zilha ne nosi zar, a došla u ured pod zarom; hmmm nije tu nešto u redu. Helem, upita on nju:
– Pa bona Zilha šta ti bi? Đe ćeš prodat naki komad zemlje.
Ali je već bilo kasno. Zemlja prodata, uknjiženo kako valja, posao završen. Ne bi Zilhi pravo, ali, godinama poslije, kazivala mojoj mami, pa i ja čuo; kaže:
– ‘Vamo brat, tamo čo'ek. Đe ću na brata i čoeka!
I zaklopila. Ni mukajet. Ama jednu da je rekla. Jok. Ni jedne. Nego halalila i nastavili živjeti kao da se ništa nije ni dogodilo. Ćuti Ahmo, ćuti Zilha. I život ide dalje.
A i bećar bio taj moj did Ahmo. U krčmi zaglaviti i u sitne sate muziku i pjevaljku znao dovuć Zilhi u kuću. Zilha ćuti, služi, a pjevaljka pjeva i mota. I Zilha sve prodeverala. I Ahmu nadživjela. I još jedan rat dočekala, onaj 1992. na 1995. I taj rat prometnula. I umrla 1995. Rat staje, a majka Zilha, u decembru te godine, preseli na Ahiret.
Ne može se sve što je majka Zilha prodeverala, prometnuti, a biti slab. Jaka žena bila moja majka Zilha, Allahrahmetile.