Napisala: Safeta Obhođaš
Meryam
“Meryam, ti si? Ovdje Anne.”
Anne iz Pandorine kutije moje prošlosti?
“Meryam, Anne, tvoja Anne. Možeš li me se sjetiti? Ili si me potpuno zaboravila?”
“Zaboravila? Kako bih mogla zaboraviti dan mog spasenja? “
Čuvenu priču sa Biblijom! I, ne samo to, Anne je godinama bila uz mene, dok sam se probijala kroz labirinte njemačkog socijalnog sistema, dok su me njihovi psiholozi terapirali da bih se sa odrastanjem razvila u stabilnu ličnost.
U pubertetu sam bila neposlušna kćerka jedne porodice porijeklom iz Libanona. Umjesto da idem u mejtef, radije sam sa svojom klikom posjećivala filmske predstave, uprkos zabranama išla sa školskim razrednom na nastavu plivanja, i pri tome postizala rekord u bježanju od svih tradicionalnih vrijednosti, donesenih iz bivše domovine. Majka je dobijala napade bijesa zbog mog ponašanja, a ona je imala čvrste namjere, da mene, svoju nevinu kćerku, što prije uda za jednog čuvenog kriminalca iz geta na drugom kraju grada.
Moje pobune su bivale nemilosrdno kažnjavane, otisci iz tog vremena su mi i danas danile vidljivi na koži: ožiljak iza desnog uha, drugi na potiljku, zadebljanje iznad sljepoočnice se stanjilo zahvaljujući tretmanu laserom.
Posebno su bile teške ruke mog najstarijeg i majčinog najmlađeg brata. Kad bi me majka uhvatila u neposlušnosti, huškala je njih dvojicu da me nauče pameti i poštovanju.
Ona je donosila sve odluke u porodici, i nikad se nije prestajala zaklinjati, da će se u njenoj kući, dokle ona njome upravlja, morati poštovati tradicija i njena riječ. Zaklinjanje, i to je bio dio naše tradicije. Na polici u dnevnoj sobi je stajao sveti primjerak Kur'ana, jedna od relikvija iz domovine koju smo davno napustili. On nije bio tu da se iz njega uči. Sa desnom rukom na toj svetinji zaklinjali su se članovi naše porodice. Moj otac je to upražnjavao kad bi se pokušavao riješiti alkohola, a moj stariji brat kad bi ga kockanje dovelo do prosjačkog štapa. Njihovo zaklinjanje nikad nije imalo neko duže djelovanje. Samo je majka ostajala čvrsta u svojim zaklinjanjima, a ona su se najčešće ticala mene: Dok živi neće dopustiti da se njena Meryam pretvori u jednu pokvarenu arapsku Njemicu.
Često se masnice nisu dale maskirati. Kad bi modrice probijale kroz debeli sloj pudera, moji školski drugovi a i nastavnici su se trudili da ih ne vide. Samo Anne nije zatvarala oči. Često mi je prilazila i pokušavala zadobiti moje povjerenje. Pričala mi je o svojim roditeljima i njihovom trudu da pomažu slabijima u ugroženima. Njen uzor je bila njena majka koja je čak osnovala udruženje, čiji je zadatak bio “spašavanje djevojčica i mladih žena od nasilja u porodicama, posebno doseljeničkim.”
Kad sam jednog dana stigla u školu sa trakom preko čela, koja je pokrivala debelu, modru oteklinu, Anne mi je odmah prišla i rekla mi da ona moju muku više ne može podnositi. Već je pričala o tome sa njenim roditeljima i njihova namjera je bila da o tome izvijeste direktoricu škole.
Sljedeće noći sam u jedan veliki ruksak spakovala moje školske i druge najpotrebnije stvari, sa kojim sam iza ponoći napustila roditeljski dom, zauvijek. Sakrivena u podrumu u kući Annenih roditelja, čekala sam na slobodno mjesto u Domu za djecu bez roditeljskog staranja.
Bio je prekrasan dan ranog proljeća, tako topao, da je Anne svoj doručak iznijela na terasu. Tog dana smo bile same kod kuće, njeni roditelji su otišli na demonstracije u drugom gradu, a stariji brat je, po programu razmjene učenika, boravio u Engleskoj. Nisam se usuđivala napustiti podrum, pa sam, sa tablom na koljenima, sjedila na visokoj stolici pred malim prozorom; i tako smo doručkovale zajedno, ona napolju pod suncem, ja unutra, u polumraku, nevidljiva za vanjski svijet.
“Nadam se da niko ne zna …” započela sam i umuknula. U mom vidokrugu su se odjednom pojavila dva para nogu i jedan dugački mantil.
“Anne, molim te nemoj ništa reći”, zašištala sam i skliznula sa stolice. U tom momentu mi postade jasno da moj život sada zavisi od hrabrosti moje prijateljice. Polahko sam se uspravila, zaključala vrata koja su vodila u podrum i opet se izverala na visoku stolicu. Annene gole, dugačke noge su izgledale kao dvije slamke prema jakim muškim nogama. Moja majka je nosila mantil, kojeg sam, otkako znam za sebe, mrzila.
Prijetnje mog dajdže na njemačkom ni ja nisam mogla razumjeti, ali je njegov ton svakome mogao utjerati strah. Anne je nekoliko puta ponovila:
“Gubite se, inače ću zvati policiju!”
Mogla sam vidjeti samo pokretanje njihovih nogu i dio stola. Moj brat je gurnuo majčinog brata u stranu i obratio se djevojčici mirnim tonom.
“Mala, ne boj se, mi sa tobom nemamo ništa. Samo nam reci gdje možemo naći Meyram.
“O čemu ti pričaš? Nisam vidjela Meyram već nekoliko dana”, izderala se Anne, a ja sam mogla naslutiti kako joj dršću koljena. Čvrsto sam stegnula mobitel, ali nisam imala hrabrosti nazvati policiju. Stidjela sam se što sam potjecala iz takve porodice, još više što sam Anne dovela u takvu situaciju. Ako ona popusti pred njihovim prijetnjama, sigurno neću preživjeti noć.
Odjednom je moja majka počela vikati na našem jeziku: “Zakleti se … Možeš li se zakleti?”
Odmah mi je bilo jasno šta su joj bile namjere. Zakleti se, kao kod nas kod kuće, sa desnom rukom na Svetoj knjizi. Izvadila je knjigu iz tašne, položila je na sto, ali to nije bio meni poznati Ku'ran, nego Biblija.
“Moja majka ti ne vjeruje”, zamumlao je moj brat. “Položi desnu ruku na Bibliju. Možeš li se sad zakleti da odavno nisi vidjela Meyram? Moraš nam reći istinu!”
U sebi sam se smijala tom pozorištu ali sam istovremeno drhtala od straha, pogotovo što nisam imala pojma jesu li Anneni roditelji vjernici ili nisu.
“Vi niste normalni”, razumjela sam njeno mrmljanje, ali je nakon toga uradila ono što su oni zahtjevali od nje. Sa desnom rukom na Bibliji izdeklamirala je zaklinjanje kao da se nalazi na kakvoj pozornici.
U tom momentu se pojavila i policija, pozvana od strane prvih susjeda, pa se moja porodica požurila napustiti terasu. A mi smo, Anne i ja, uglas povikale:
“Kakva sveta laž!”
Sljedećeg dana su me smjestili u sigurnu kuću, a onda sam imala sreću dobiti mjesto u jednoj omladinskoj grupi od pet članova, koja je imala smještaj u zasebnom stanu, a o njoj se brinuo vrlo angažiran vaspitač. On je bio dobar pedagog, sa konkretnim programom, i čvrstim propisima u disciplini. Uz njegovu pomoć mi nije bilo teško pripremiti maturske ispite.
Nakon mature odlučila sam studirati pravo, i u prvom pokušaju mi je bilo odobreno mjesto na fakultetu. Čim sam dobila tu super-vijest, nazvala sam Anne da sa njom podijelim radost.
“Ti si stajala uz mene kad mi je voda bila do grla, i evo vidiš, nisam te iznevjerila, ni tebe ni tvoje,” glas mi je bio kreštav od oduševljenja.
“Obećavam da ću završiti … da će od mene ispasti dobra advokatica.”
Anne je jedno vrijeme šutjela a onda me hladno upitala:
“Da ti možda nisi precijenila svoje sposobnosti i mogućnosti?” Njeno pitanje me je toliko povrijedilo da sam u tom momentu prekinula naše prijateljstvo. Dugo godina nismo znale ništa jedna o drugoj, sve do tog jutra kad sam se javila na telefon i čula njen glas:
“Meryam, ovdje je Anne. Sjećaš li se?”
Anne
Proslava godišnjice našeg Udruženja, jubilarna. Moja majka i par njenih istomišljenica su prije dvadeset pet godina osnovale vlastitu NGO “Viva-Femina”, gdje su žene, bježeći od porodičnog nasilja, mogla naći zaštitu i pomoć. Prije pet godina je ona dobila mjesto u Ministarstvu za socijalnu skrb i obrazovanje, ali je Udruženje ostalo njeno životno djelo, o kojem se i dalje svesrdno brinula. Mene je pripremila i uputila da pođem njenim stopama, sa tim što se ona svo vrijeme držala u pozadini, dajući mi podršku i savjete. Od nje sam prvo naučila kako ću moćnicima iz politike, i sa suhim statističkim podacima o stradanju žena, napraviti lošu savjest. Pri tome naravno nisam nikad smjela zaboraviti da se u javnosti smiju pokazati samo snaga i kompetentnost, a nikad ni na bilo koji način priznati neuspjesi.
Moja majka je predložila a tim prihvatio da se dvadeset pet godina postojanja dostojno obilježi. Prvo je oklijevala, ali mi je na kraju prepustila da sama osmislim sadržaj proslave. Nisam dugo morala razbijati glavu. Imale smo bogat arhiv, pa sam na prvo mjesto programa stavila retrospektivnu izložbu fotografija i novinskih članaka, na drugo dva koncerta i na kraju objavljivanje antologije uspješnih priča iz prakse udruženja, koja bi bila predstavljena na jednoj večeri uz nastupanje i odabranih aktera tih priča.
Meryam! Iz mojih davnih sjećanja prvo je iskočilo ime moje prijateljice iz mladosti, kojoj su moja porodica i Udruženje “Viva-Femina” pružili oslonac pri putu u slobodan život. Kuda li je nju odvela njena pretjerana ambicija? Samo što sam otipkala njeno ime, i već se u internetu pojavio prvi trag. Radila je kao aistent u jednoj advokatskoj kancelariji u čijem se domenu između ostalog nalazilo i porodično pravo. To je zaista bila skromna pozicija za jednu vrlo ambicioznu studentkinju. Ipak, uspješna priča, to mjesto joj je sigurno davalo samostalnost na možda i izglede za napredak; na kraju krajeva nisam je željela pitati o njenoj karijeri. U moju Antologiju sam željela uvrstiti samo njeno sjećanje na naš zajednički doživljaj sa Biblijom.
Ruka mi je podrhtavala dok sam okretala broj kancelarije i čekala da me spoje sa njenim lokalom. Meryam, ovdje Anne. Slijedila je nelagodnost i nekoliko fraza: koliko vode je proteklo od posljednjeg viđenja i sl … Uspjelo mi je sabrati se, prekinuti “blablabla” i pozvati je da me posjeti u Udruženju “Viva-Femina”. Nakon nekoliko sekundi šutnje, predložila je da prvo ja nju posjetim u njenoj advokatskoj kancelariji, gdje smo na miru mogle razgovarati o svemu.
Prihvatila sam njen prijedlog, i već sljedećeg dana se, sa buketom cvijeća, našla pred tom firmom, smještenom u jednoj tek renoviranoj kući, u sred lijepo uređenog vrta. Kod pozdrava smo se obadvije trudile ostati cool, nasmijale smo se nakon što smo odmjerile jedna drugu, a onda skoro istovremeno uzviknule: Dragi Bože, mi smo sada odrasle.
Bile smo same u moderno namještenoj kuhinji njene firme, gdje su i namještaj i aparati metalno svjetlucali. Meryam mi je svojim visoko podignutim ramenima i odlučnim izrazom na licu, signalizirala da je ona, iako je njeno radno mjesto bilo tek mali točak u cijelom pogonu te kancelarije, bila ponasna i na njenu okolinu i na ono što je radila.
“Ah, Anne, tako se radujem što te opet vidim. Kako si me pronašla?”
“Tvoji glavni imaju svoju web-stranicu. Na njoj sam našla i tvoje ime.”
Ona je pritiskala dugmad na mašini za kafu.
“Možda ti misliš da je ovo radno mjesto vrlo nisko na rang-listi. Ali ono je vrlo bitno. Moja opsesija je temeljno analiziranje akata i dosijea, meni ništa ne promiče. Radim radije sa paragrafima nego sa ljudima.”
“Moje savjetovalište radi samo sa ljudima, sa djevojkama i ženama u nevolji, u situaciji, u kakvoj si i ti nekada bila.”
Stavila je šoljicu sa kafom pred mene ali nije imala interesa prizivati sjećanja na zajedničke doživljaje. Ispričala sam joj o našem jubileju, kojeg smo željeli proslaviti sa svim prijateljima i darodavcima.
“Planiramo dosta šaren program, u čijem okviru namjeravamo prezentirati pozitivne slučajeve iz naše prakse, djevojke i žene koje su se uspjele osloboditi od svih prisila i ugnjetavanja. Meryam, pozivam te da i ti doprineseš našem jubileju. I ti imaš puno toga ispričati.”
Pogledala me je sa nepovjerenjem, kao da želi dokučiti kakva manipulacija se krije iza mog poziva.
“Ah, tako, pretpostavljam da želiš da održim govor. Mogu ti reći, kroz rad u ovoj kancelariji sam sabrala brda materijala, sa njim bi se mogli ispuniti tomovi knjiga. Kakav govor želiš? Sa puno suhih statističkih podataka, ili sa primjerima iz života?”
“Nisam mislila na neki klasični govor.”
Ona je još više podignula ramena i pogledala me direktno u oči.
“Anne, da ti ne želiš onaj doživljaj sa Biblijom?”
“Da, upravo tu priču, to je zaista smiješna anegdota, sa kojom možemo razveseliti publiku. Sa desnom rukom na knjizi spasila sam te od tvojih progonitelja, a ti si u slobodi, svojim sposobnostima, ostvarila nezavisnost. Takve pozitivne uzore trebamo na našoj proslavi”, nisam mogla savladati napad smijeha. “Sjećaš li se …”
“Anne, hvala na povjerenju i na posjeti. Razmisliću o čemu želim govoriti u javnosti.”
Njen mobitel je zazujao, pa je požurila da skloni šolje i oprosti se od mene.
Dva dana kasnije sam od nje dobila jedan zaista čudan email. “Draga Anne, da znaš, ja sam davno završila sa svojom prošlošću. Zaista nisam u stanju iz tog vremena vaditi smiješne anegdote i njima uveseljavati vašu publiku. Moja advokatska kancelarija i tvoje Udruženje “Viva-Femina” zastupaju klijente sa sličnim porodičnim problemima. Otkako ovdje radim, shvatila sam sav taj apsurdni teatar promašene integracije stranaca. Teatar, čija pozornica je podijeljena na dva potpuno različita ženska lagera. Na jednoj strani se nalaze jedva i nikako obrazovane majke, bake, tetke, starije sestre, koje upravljaju u velikim doseljeničkim porodicama. Sigurno da i muškarci naginju nasilju, ali oni nisu neprestano prisutni u porodici. Majke, nane, tetke drže mladi naraštaj pod kontrolom, one odgajaju sinove kao paše i mačoe a kćerke kao poslušne marionete. One svjesno potiču nasilje muških članova nad mladima, koji se pokušavaju osloboditi takvih porodičnih stega.
Na drugom kraju te apsurdne pozornice režiraju i to čvrstom rukom angažirane Njemice, koje uz to mahom imaju diplomu nekog social-pedagoškog studija. Te žene su već dokazale svoju snagu u borbi za vlastitu ravnopravnost, i to im je dalo odlučnost, ali ih nije učinilo solidarnim sa slabijim saputnicama.
I pored potpunog nadzora u tradicionalnim familijama, neke djevojke uspiju pobjeći, kao što se nekad i meni posrećilo, iz tih kaveza. Nakon bijega se upute na njemačku stranu, gdje započinje njihova odiseja kroz socijalni sistem, odiseja puna straha od porodične osvete ali i čežnja za tim gnijezdom, u kojem su bile zaštićene. Nikakva savjetovanja ili psihološki tretmani im ne mogu nadoknaditi taj gubitak. I one ostaju i sivoj zoni podijeljene bine, svoju stranu su napustile ali na drugu, njemačku, nikad nisu stvarno dospjele.
Posebna i vrlo bitna činjenica u svemu tome je da borci za prava žena, ili kako su nekad nazvani, feministkinje, takve pobjegulje radije vide i tretiraju kao žrtve, kao objekte svoga sažaljenja, nego kao… Anne, ti sigurno znaš šta mislim, njima se čak ne dozvoljava da imaju povjerenja u svoje sposobnosti i da ciljeve podignu malo više od prosjeka… Moj govor o propaloj integraciji može biti i puno, puno duži, samo ti sad ne želim otkriti sve moje spoznaje. Obećajem, o mojim iskustvima ću govoriti istinito i dostojanstveno, sa objema rukama na obadvije svete knjige.”
Deset puta sam pročitala Meryamin email i svaki put se naljutila zbog njene umišljenosti.
“Djevojko, ne očekuješ valjda od mene da pred tebe postavim viši podijum, da se ispenješ stepen na gore u karijeri. Da sam htjela neki oficijelni govor, pozvala bih neku prominentnu referenticu. A ne krticu iz trećerazredne advokatske kancelarije, što samo rovi po paragrafima. Moja draga, ne leti tako visoko, nije zdravo samu sebe precjenjivati. I bolno je kad se tresne o zemlju.”
Majka me je odgovorila od namjere da joj pošaljem svoj iskreni odgovor.
“Ostavi sad sve tako otvorenim, možda ćeš je jednog dana ipak zatrebati. Ko zna.”