Nihad Filipović
- Uz 123 godišnjicu od objavljivanja Šantićeve pjesme Emina
U originalnoj verziji pjesma Alekse Šantića, Emina, uglavnom je izpoštovan zakon tzv. “haka” u bosanskom jeziku. Doduše, ne dosljedno, nego vrluda Šantić, pa je upotrijebio riječ “amama”, umjesto hamama, lično ime Abdulah, je skratio u Abdul – ali, ta vrsta skraćivanja imena je vrlo prisutna u govoru naroda, pa je Sulejman – Suljo, Mehmed je Meho, pa eto i Abdulah – Abdul; a u riječ praštah, izbačeno je slovo i glas “h”, ali je pravilno postavljen apostrof. A ostalo je onovremeni, narodni bosanski jezik.
Što se tiče riječi “aman”, u stihu – “Ja, kakva je pusta, tako mi amana”, pitanje je, da li je to prevrnuto od “imana” (vjere mi); jer, prema onome što sam našao na internetu tragajući, ima taj orijentalizam – “aman”, u višestrukom značenju, npr. pomilovanje, oproštaj, ali, zavisno od intonacije, može značiti i vjere mi, taman, baš, skoro, zaboga, milost, zadata riječ itd. Tako da, moguće, upravo to – “amana”, jeste Aleksin original, tj. onako kako je on napisao.
Ali, to “amama”, u prvom stihu – “Sinoć, kad se vratih iz topla amama” – to izgleda kao da je došlo sa strane, jer odudara od ostatka teksta gdje Šantić ne suzbija glas “h”. Moguće i nije; moguće je to zaista originalno Šantićevo, ali nije nemoguće ni da je redakcija časopisa Kolo, gdje je to prvi put objavljeno 1902, to, u nepoznatim okolnostima, iz nepoznatih razloga, ubacila kao idiom ili radije kao izraz specifičan za jezik i sredinu u kojoj se javlja časopis Kolo. Ali, jasno, to nam je nemoguće znati i posigurno tvrditi.
U svakom slučaju, zanimljivo je čitati tu pjesmu u originalnoj verziji, obzirom na taj današnji srbski standard gluvizma, gdje izbacuju slovo i glas “h”, gdje god stignu, (što ponegdje ide duboko do u absurd, npr. i čuveni spjev Hasanaginca, nalazimo prevrnut u Asanaginca, na koji način se obeZsmišljava kompletna poema; jer, na šta bi ličilo, do na književnu travestiju, kada bi, rećemo, Šekspirov Hamlet, prevodli u Amlet).
Dole, originalna verzija Šantićeve pjesme Emina, prvi put objavljeno u časopisu Kolo, 1902.
Primjećujete, nedostaju završni stihovi te pjesme, onako kako je danas poznajemo. To je stoga što ove stihove Šantić nije ni napisao, nego je to pridodato kasnije, a smatra se da su autori Sevda Katica, poznata u Mostaru i šire po memoriranju i usmenom kazivanju narodnih pjesama i dr Himzo Polovina, kolekcionar sevdalinki, tekstopisac i kompozitor, jedan od najpoznatijih i najpopularnijih interpretatora bosanske sevdalinke. Predanje kaže, bilo je to ovako; nakon što je 1967. Emina na ahiret preselila (na drugi svijet preselila tj. umrla), Himzo Polovina odlazi u Mostar, u Domnju mahalu, kod Katice i tada njih dvoje u saradnji dodaju, danas poznate završne stihove Šantićevoj Emini; (smatra se da je Sevda ispjevala, a Himzo usvjio i dobio od nje odobrenje da u kasnijim interpretacijama te pjesme pridoda Sevdine završne stihove).
Умро стари пjесник, умрла Eмина,
Остала jе пуста баščа од jасмина,
Сaломљен jе ибрик, увело jе цвijеćе,
Пjесма о Eмини никад умриjет неćе.
Inače, pjesmu Emina, Šantić je napisao inspiriran ljepotom Emine Seftić, kasnije, nakon udaje Koluder. Njena ljepota je bila na glasu u Mostaru. Momci su za nju kazivali da je ljepotica nad ljepoticama i da nije nije žensko, već dženetska hurija (rajska ljepotica). Nedaleko od kuće oca Emininog, imama Saliha Softića, stanovali su Aleksina sestra i njen muž. Aleksa je često navraćao do sestre i zeta pa je tako u dvorištu Softićevih primjetio Eminu i ostao duboko impresioniran njenom ljepotom. Šantić, nikada riječ s njom progovorio nije, ali ga je njena ljepota u toj mjeri zanijela da je u tom inspirativnom zanosu napisao pjesmu koja odmah po objavljivanju postaje kulturološki hit, biva ukomponirana u sevdalinsko pjevanje i stiče još širu popularnost.
Danas je Šantićeva pjesma i sevdalanka Emina, uz Stari most, jedan od kultnih simbola prepoznavanja grada Mostara i Bosne i Hercegovine.