Nihad Filipović
Onome ko zna čekati, vrijeme
otvara vrata.
U trenutku historijske pobjede Baraka Huseina Obame u američkoj predsjedničkoj utrci, ne mogu, a da se ne prisjetim mladalačkog bunta šezdesetih godina prošloga stoljeća. Jer, Barak Obama i njegova predsjednička pobjeda, samo su eho kulturološke revolucije i socijalnih gibanja u drugoj polovici prošloga stoljeća. I kao što je ondašnje duhovno talasanje našlo odjeka diljem zemaljskog šara, tako i sadašnja pobjeda prvog tamnoputog američkog građanina u utrci za predsjedničku poziciju, izaziva pažnju cijele naše planete: od Evrope, preko azijskog kontinenta do Australije i nazad do Afrike i Kenije (države rođenja Barakovog oca), koja je upravo dan izbora Baraka Obame proglasila za nacionalni praznik. Vaninstitucionalna energija i duh šezdesetih nakon četiri desetljeća mijenjanja Sjedinjenih Američkih Država (SAD) po rubovima, konačno je, odrastanjem, sazrijevanjem i reproduciranjem hipi i posthipi generacija, instuticionalizirana. Ako su se kulturološke promjene i socijalni zahvati kreirali u SAD šezdesetih i naovamo, na ulici, sa Barakom Obamom, onaj duh promjena pušten iz boce hiljadu devet stotina šezdesetih, simbolično (a i stvarno) ulazi u samu srž sistema.
Smjele opservacije?
Moguće, ali krupne, velike i značajne promjene u društvu ne dešavaju se naprečac i odjednom pa makar da je na djelu i sama revolucija. Misao, ideja, sazrijeva, osvaja i tek kada ovlada imaginacijom kritične većine, stvaraju se pretpostavke za promjene. Početkom šezdesetih Bob Dilan(Bob Dylan), piše pjesmu: ”The times They are a changing” (Vremena se mijenjaju), koja, posebno sa današnje distance, upravo anticipira narastanje pokret za građanska (manjinska) prava, crnački bunt, antiratni i feministički pokret, što je učinilo SAD danas do neprepoznavanja “drugim svijetom” u odnosu na vrijeme osnutka i godine rasne i seksualne diksriminacije.
Generacija Barakove majke, dvostruko diskriminirane, kao žene i zbog pogrešne boje kože, mogli su tek snivati osvajanje prava glasa, a kamoli utrku crnca za predsjedničko mjesto najmoćnije sile na kugli zemaljskoj. Marginaliziranim do mjere samodestruktivnog neprepoznavanja sopstvene vrijednosti, sve što im je preostajalo bilo je po crkvama naricati (1) “We sahall overcome” i druge gospel pjesma tihe nade i pritajenog otpora. Kasnije, sa narastanjem crnačke samosvijesti, poruka biva eksplicitnija: “To be young, gifted and black” (Biti mlad, nadaren i crn, autori Veldron Irvina i Nina Simon (Weldron Irvin, Nina Simone), u sjajnoj interpretaciji ove potonje, krajem šezdesetih, izrasta u još jednu kultnu pjesmu crnog protesta.
Popularna kultura, specifično glazba, bila je i ostala najmoćnije oruđe u građanskoj borbi za emancipaciju crnaca i američkog društva općenito. Ove i ostale slične pjesme su u kulturološkom smislu ono što je iz 1963, povjesni, “sanjalački”, “I have a dream” govor (2) Martina Lutera Kinga(Martin Luther King), u političkom smislu: fermentacija duha i energije što će eksplodirati, u drugoj polovici šezdesetih. To pak buntovno vrijeme otpora, vrijeme (3) Alijevog (Muhammad Ali) antiratnog protesta, vrijeme narastanja militantnih pokreta “Crni panteri” i “Crni muslimani“, vrijeme olimpijskog “Black power” protesta (4) Tomi Smita (Tommie Smith) i Džona Karlosa (John Carlos), to vrijeme najpreciznije epitomizira skladba Džejmsa Brauna (James Brown): “Say it loud: I’m black and I’m proud” (Kaži glasno: Crn sam i ponosan).
SAD ostaju većinski “bijela” zemlja, ali se laghano transformiraju u državu u kojoj građansku političku dominaciju udruženo, preuzimaju manjinske zajednice. I ovo treba percipirati kada se analizira prijelom prosječne američke građanske svijesti. Nezabilježeno veliki odziv crne populacije na izborima (96%), hispanjo-amerikanaca i mladih, posebno onih što su po prvi puta izašli na izbore (preko 60%), nezaobilazni su faktor u analizu uspona Baraka Obame, ali je to njihovo buđenje građanske (glasačke) svijesti moguće razumjeti samo u prednjem kulturološkom kontekstu “ljuljajućih šezdesetih” godina prošlog stoljeća, što poput kakva duhovnog cunamija evo drma Sjedinjene Američke Dražave i nakon četrdeset godina.
Vremena se doista mijenjaju. Najgora financijska kriza u povjesti kapitalizma, nekim apstraktnim i teško dokučivim slijedom zbivanja poklapa se sa historijskim usponom Baraka Obame na predsjedničku funkciju najmoćnije sile suvremenog svijeta. Jasno je, poslije finansijskog sloma kojemu upravo svjedočimo, kapitalizam neće biti ono što je bio, a sa Barakom Obamom, mjenjaće se i SAD, kako unutra, tako i vani u smislu percepcije svijete i liderske pozicije SAD u svijetu. Sve ono što znamo o Obami i njegovom podpredsjedničkom izboru Džo Bajdenu (JoeBiden), govori da će uslijediti korjenit zaokret u odnosu na godine bušizma. Spoljno politički aspekt tog zaokreta znači novi prisup u odnosima sa saveznicima, novi pristup ekološkom pitanju, ratu u Iraku i Afganistanu, darfurskom pitanju… itd. Nadam se i vjerujem i u novi i osvježeni američki pristup Bosni i Hercegovini i “našem” pitanju.
Ali, i to je ono paralela na koju želim ukazati ovim osvrtom na izbor prvog crnca za predsjednika SAD; građanska borba za manjinska prava kao i uopće borba na tragu ideala i pravednog socijalnog (društvenog) zahtjeva, je uvjek bila i jeste proces koji traži vrijeme.
U vremenu je pak potrebno istrajavati, neodustajati, stalno i uporno se boriti i plasirati pravedni zahtjev, sve dok ne uđe u svijest kritične mase, nakon čega neminovno slijede promjene.
Američki građani crne boje kože uspjevaju u svojoj pravednoj borbi, jer su uporni, jer su osvojili i postali nedjeljivi dio da kažem građanske imaginacije većinske bijele Amerike i jer ne odustaju. Američkih domorodaca, građana crvene boje kože, još nigdje ni na obzorju prosječne američke građanske svijesti. Jer su potisnuti do mjere samodestrukcije.
Niko nama neće darovati pravednu, a to onda znači održivu, Bosnu i Hercegovinu ukoliko se neizborimo za nju.
Bosna i Hercegovina je poput silovane krasotice, a Bošnjaci su narod kojemu se uskraćuje pravo na istinu, pravo da upre prstom u silovatelja i traži pravednu zadovoljštinu, baš kao što su se svojevremeno crncima, ženama… itd, uskraćivala elementarna građanska prava.
Ukoliko se BiH i Bošnjaci pomiri sa pravdom, marginaliziranom argumentom političkog realiteta i odnosa snaga, nama koji je volimo, ne ostaje ništa nego po sjelima, džamijama i crkvama pjevati neku imaginarnu bosansku duhovnu pjesmu tihe nade i pritrajenog otpora poput “We shall overcome”. Ako u međuvremenu ne budemo do te mjere potisnuti, “ubijeni u pojam”, samoprepušteni sudbini i duhovno onemoćali kreirati bilo kakav otpor. Poput američkih indijanaca.
————————————————————
(1) Prevodovo kao savladaćemo, prevladaćemo, izdržaćemo – misli se na rasizam, odnosno socijalnu situaciju u koju su gurnuti crni američki građani.
(2)Martin Luter King (Marthin Luter King), 1929.-1968., američki baptistički svećanik i aktivista pokreta za građanska prava. Najviše ostao upamćen po čuvenom govoru koji je izrekao na Maršu mira u Vašingtonu 1963. godine. Dobitnik Nobelove nagrade za mir, 1964. godine. Ubijen u atentatu 1968. godine. U znak sjećenje na njegov rođendan, u Sjedinjenim Državama Amerike svaki treći ponedjeljka u januaru, proslavlja se kao nacionalni praznik.
(3) Muhamed Ali (Muhammad Alli, rođeno ime Cassius Clay), rođen 1942. godine, vjeruje se najbolji boksač svijeta svih vremena, a u svakom slučaju, jedan od najpoznatijih i najpopularnijih spoortaša svijeta.
(4) Tomi Smit i Džon Carlos su na Olimpijskom igrama u Meksiko Sitiju 1968. godine, osvojili zlatnu i bronzanu medalju za Sjedinjene Države Amerike, u trci na 200 metara. Na ceremoniji proglašenja pobjednika i dodjeli medalja, Smit i Karlos su se, u znak protesta protiv stanja rasnih odnosa u SAD, pojavili sa specijalnim protestnim bedžom, a američku himnu su dočekali u crnim rukavicama, sa uzdignutom desnom (Karlos sa lijevom jer jer je bio zaboravio rukavice, pa mu je Smit pozajmio svoju rukavicu za lijevu ruku) i pognute glave. Osvajač srebrne medalje, australijanac Piter Norman (Peter Norman) se, u znak solidarnosti sa njima, također pojavio na ceremoniji sa specijalnim protestnim bedžom građanske organizacije Olimpijski projekt za ljudska prava (Olympic Project for Human Rights-OPHR) .
- Preneseno iz knjige N. Filipovića, Kultura i politička higijena, privatno izdanje, Bihać, 2019.