Naslovnica – Blaževića mlin, Sklop uz rujeku Sanu, u Ključu; mlina više nema, a uspomene žive.
Misli li čovjek, da će biti ostavljen bez odgovornosti;
(za svoja djela).
Kur’an, El Kijameh: 36.
Nihad Filipović
Sadašnjost je prošlost, a prošlost je budućnost. “Ko je video sadašnjost video je sve ono što se dogodilo u najdavnijoj prošlosti i ono što će se zbiti u budućnosti” (Marko Aurelije). Cinik Karl Marks će opet zapisati : “Povijest se ponavlja, jednom kao tragedija, drugi put kao farsa”. Doista iz vizure, evo već dvadeset i prvog stoljeća, sve ovo danas kao da je već bilo juče, kao da se dogodilo, pa se ponavlja.
Danilo Kiš, briljantnim književno-dokumentarnim postupkom, na mikro razini, s onu stranu krupnih povjesnih gibanja što bi bilo predmet interesa historije i filosofije historije, na razini dakle golih ljudskih sudbina, u svojoj mnogo nagrađivanoj zbirci pripovijesti “Grobnica zaBorisa Davidovića”, napose u naslovnoj priči i u priči “Psi i ljudi”, bavi se doktrinom o cikličnom kretanju vremena. U napomenama Kiš piše:
“Postojanost moralnih uvjerenja, prolivanježrtvene krvi, sličnost u imenima (Baruh David Nojman – Boris Davidović Novski), podudarnost u datumima hapšenja Nojmana i Novskog (u isti dan, kobnog mjeseca decembra u razmaku od šest vekova, 1330.g. i 1930.g.), sve se to odjednom pojavilo u mojoj svesti kao razvijena metafora klasične teorije o cikličnom kretanju vremena.”
Riječ je o sudbini dvojice ljudi u različitim vremenima. Pripovijest o Baruhu Davidoviću Nojmanu, zapravo je prijevod trećeg poglavlja inkvizitorskog registra (Confessio barucolim iudei modo baptizati et postmodum reverse adiudaismum), u koji je Žak Furnije, budući papa Benoa XII, zavodio detaljno i savjesno priznanja i svjedočenja data pred njegovim tribunalom. “Rukopis se čuva u latinskom fondu vatikanske biblioteke pod rednim brojem 4030”, napominje Kiš.
Pripovijest pak o Borisu Davidoviću je pripovijest, kratki životopis sovjetskog revolucionara što osta u povijesti poznat pod imenom Novski. Ustvari, u oba slučaja riječ je o stradanju ljudi zbog njihovih uvjerenja, u prvom slučaju religijsko-hebrejskog, a u drugom revolucionarno-komunističkog uvjerenja.
Što se malenkosti autora ovoga eseja tiče, vrijeme miruje. Apsolutno. Vječno. Ono što se kreće i mijenja je materija, neuhvatljiv duh i percepcija, način na koji vidimo i spoznajemo i materiju, kreaciju Stvoritelja.
Tek u ovoj relaciji, mislim, moguće je pravilno razumjeti Kiša i njegovu razvijemu metaforu o “cikličnom kretanju vremena”, u koju on smješta pripovijest o Baruhu Davidu Nojmanu i Borisu Davidoviću Novskom, utemeljenu na njihovu stradanju zbog postojanosti njihovih uvjerenja.
Sijanje korova
Međutim, ne ponavljaju se samo ljudi i sudbine ljudi u vremenu shvaćenom dijalektički (dakle u vremenima) nego će pažljivi promatrač uočiti da se mjenjaju ljudi, pokadkad njihova ćud i sudbina ljudi u datom vremenu, u vremenu kao takvom, tj. onom vremenu koje živimo. To nekada okrene na dobro, a nekada na zlo. Onda posmatrano sa strane, vidimo istu pojavu, a različitu osobu. Jučer jedan, a danas onaj isti, a drugi.
Na tragu Kiševe metafore o cikličnom kretanju vremena, poučen skromnim iskustvom što se zakači za mene i ovih mojih pedesetak godine, razmišljajući o fenomenu prevrtljivosti ljudi, o takvima svojevremeno, u pjesmi “Sijanje korova”, zapisah:
Dođu dani kad’ ljudima se otimaju
otrovne, stidne riječi
i naviru kao gljive poslije kiše.
Tih dana zmija kožu, a vuk dlaku.
Prevrću se ćurci,
hrđe izbijaju poput
bujice zaneseni u činu nicanja,
i nose,
i zvižde
kao meci, posijani davno.
Al’ i korovu treba da se primi.
Zašto je to tako ne znamo. Znamo međutim, da su crno i bijelo, dvije strane istog. Nema svjetla bez mraka. Da nije mraka, ne bi ni znali za svjetlo. Svaka naopaka slika ljudska tek je druga strana jednog. Čovjek je u sebi etikom podijeljen; i dobro i zlo su u njemu, ali kao što bez mraka, ne bi znali za svjetlo, tako ni bez zla, ne bi znali za dobro. Svjetlo u ljudskom univerzumu je ideja Dobra, a mrak je njen opozit, tj. ideja Zla. Ni dobro ni zlo ne postoje izvan ljudskog univerzuma. Izvan humanističkog civlizacijskog kruga omeđenog moralom i pravom, za čovjeka i u čovjeku, ne postoji ni dobro ni zlo. Izvan tog kruga koji čovjek osvaja sviješću i savješću, tim jedinstvenim darom proviđenja ili sile kreacije, čovjek je u primordijalnom stanju u kojemu ne prepoznaje ni dobro ni zlo.
Kako međutim i zašto se čovjek odaje zlu, jednom, kada je već razvio svijest i sistem moralnih veličina?
Imao sam jednog druga
Godinama prije rata imao sam jednog druga. Zvao se Dragan. Za ondašnja naša čaršijska mjerila, iz fine porodice. Majka domaćica, otac direktor filijale Privredne banke u našem gradiću, poštovan i cijenjen građanin. Dva brata, slika i prilika, ne zna se koji je ljepši i uljudniji. A Dragan bio krupan, snažan k’o međed, a eto mi jarani ga zvali Lav, da ne bude baš međed. Nije bio nešto posebno bistar, ali meni baš pa’so k’o jaran; ha, dovraga, možda baš zato što sam uz njega sam sebi izgledao pametniji.
Helem izbi rat. Nije da se nije vidjelo da nadolazi, ali se kod Dragana baš nije dao zamjetiti taj kvasac. Sjećam se, samo jednom mi je sa ushićenjem u glasu rekao nešto kao – onaj Slobodan dobar – i pokazao mi neku kasetu; sve sami guslari, kao “dobra stvar”.
Bilo je to u vrijeme poznatih antibirokratskih mitinga na kojima se srpski narod oštrio za rat i na tome se i završilo, tj. nisam tome pridavao veći značaj, ali jesam pomislio nešto kao – u vražiju mater, i ovoga je uhvatilo. A kaseta me iznenadila samo utoliko što je on volio rock ‘n roll, a to mi nikako nije išlo uz gusle. Pa ipak pokazalo se da i to može na brdovitom Balkanu.
I sada, zaratilo. Ja, duga priča, dospio u četničko zarobljeništvo. Zatvoren u Ključu, prvo u lokalnoj osmogodišnoj školi, a onda pravi zatvor. Tuku brate, lome. Rebro jedno, dva, haj’ ga znaj, slomljeno onako odmah u početku, k’o za dobar dan balijce.
Onda završim na Manjači, u logoru koje mu su naši gospodari života i smrti tepali, biva Sabirni centar: ko đoja sabrali nas tu ne bi li nas zaštitili od rata. Tu upoznam jednog Draganovića i po prvi put od njega, iz prve ruke, čuh priču o pokolju što ga napraviše četnicii na Velagićima, prigradskom naselju do Ključa, na raskrižju puteva za Sanicu, Ključ i Bosanski Petrovac. Šuškalo se među nama logorašima o tome, a sada mi čovjek potanko ispriča šta se desilo:pokupili muško stanovništvo, postrojili ispred lokalne škole i jednostavno sasjekli rafalima. On se izvukao, “pao prije metka”, na njega popadali pobijeni, a poslije kad se smračilo, kroz kuruze pa “begaj koliko te noge nose”. A prije toga, dok je ležao onako sav krvav, a oni čekali da dođe transporter da ih utovare pa u jamu, njihove ubojice stoje na pobijemoj gomili i pjevaju četničke pjesme. Onda nekima sjekli uši da provjere jesu li živi. Ko se oglasi da je živ, metak u glavu pa nastave pjevati.
Tako je to bilo na Velagićima kod Ključa, 1992. godine, na početku rata. Godinu, dvije poslije rata, javi mi se jedna Ljiljana, dobra prijateljica i čestita osoba, pa kaže, da je taj moj jaran, Dragan zvani Lav, učestvovao u tom masakru na Velagićima. Ne mogu da vjerujem i poslije svega ne mogu da vjerujem. Moj haver Dragan, onaj sa kojim sam toliko vremena proveo u dokoličarenju i tucanju slobodnog vremena.
– Ma Ljiljo nije moguće, kažem .
– Jeste, jeste, moguće je, uvjeravala me dobra Ljiljana. Bila u gradu za tih događaja. Zna žena, nema mi nego vjerovati.
Isto to, tj. da je Dragan učestvovao u ubijanju nevinih na Velagićima, reče mi i jedan moj rođak, kad se zatekoh u Ključu, prvi put poslije rata 1997. godine. Kaže:-Vraćam se iz čaršije kući, pređem most na Sani kod pilane, kad vidim Dragana, sa njegovim ocem. Sami na igralištu u Mehmedagićima. Otac nešto priča, a Dragan se rukama naslonio na željeznu ogradu što djeli igralište od publike pa glavom udara o šipku.
A ja opet, znam istina je, Dragan jeste zločinac, a sve i dalje ne mogu da primim da je on pokvaren čovjek. Znam ga. Dobro, nisam ga znao takvog. Nisam vidio tu drugu stranu njega, što eksplodira u onim uvjetima rasula pameti. Znam međutim, na svoj način i Dragan je žrtva. Plitke pameti kakve jeste, on nije znao, nego za pušku, pa ubijaj.
Dok je onaj Milanko iz “Prešaltavanja” (vidjeti istoimeni esej iz ove zbirke) samo promjenio kaput, a u suštini ostao smeće kakvo je i bio, kod Dragana je, moguće prolazno, ali fatalno i nepovratno, izmijenjena sama suština, pa se čovjek umetnuo u zločinca.
Ali hoću da vjerujem, u svakom čovjeku je i dobro i zlo, a tek bolestan čovjek može biti samo zao čovjek, prazne duše i bez dobra u sebi. I vjerujem u plan Tvorca da dobro u konačnici nadvlada zlo. Do tada izgleda je u planu ponavljati vrijeme, ljude i njihove sudbine.
- Esej je napisan negdje u rasponu 2004. na 2006. godinu, a objavljen je u knjizi N. Filipovića – Kultura i politička higijena, privatno izdanje, Bihać, 2019.