Nihad Filipović
SIMPATIJA ZA ĐAVOLA
Narodnjaštvo kao politička praksa u nas (i inače), u snažnoj je vezi sa crkvom. Kroz narodnjačku političku praksu sažima se interes crkve i narodnjačkih političkih elita, gdje crkva iz pozicije privatnosti, gdje je smješta modernost, ili totalne potisnutosti pa i izopćenosti iz javne sfere, kao što je bilo za komunizma, ponovo se, i na velika vrata, vraća na javnu scenu, dajući s druge strane, punu podršku i podupirući narodnjačke političke elite koja joj je takav povratak i takvu poziciju moći i omogućile. U živom nam je sjećanju kako je Slobodan Milošević, iako deklarirani ateista, kad god mu je ustrebalo, u pomoć pozivao patrijarha Pavla i Srpsku Pravoslavnu Crkvu (SPC). Duhovna upletenost i podrška te iste crkve zločinačkoj narodnjačkoj politici i praksi Radovana Karadžića, danas je jasna svakome, kome je do istine stalo. I druge vjerske zajednice i političke elite uz te zajednice imale su i imaju sličan prećutan pakt, što nas sve skupa kulturološki i specifično u sferi politike i političke prakse, katastrofalno udaljava od modernosti i slobode.
Vraćajući se Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i glazbenoj vertikali koju provlačim kroz ovaj esej u pokušaju argumentiranja gornje narodnjačke teze, kao zgodna ilustracija “narodnjačke političke filozofije” tog duhovnog reda, može poslužiti njihova reakcija na gostovanje svjetski poznate, danas već precvale, rok grupe “The Rolling Stones”. Jedna od njihovih ponajboljih i moguće, ako nije prejako reći, ali, u smislu socijalne poruke koju nosi, vjerujem jedna od ponajboljih rok skladbi ikada komponiranih, jeste skladba snažnog socijalnog naboja, “Simpatija za đavola” (Simpathy for the devil). Članove te svjetski poznate rok grupe je SPC pred njihovo gostovanje u Beogradu 2007. godine, nazvala đavolima, a njihovu muziku đavolskom, iako nije poznato da se ta skupina muzičara ikada bavila đavolskim poslovima ubijanja ljudi. Ista je to crkva koja đavlom nikada nije nazvala Slobodana Miloševića, čovjeka odgovornog za smrt stotine hiljada ljudi (i Srba, uostalom) i za koju postoje sasma relevantni pokazatelji o aktivnom učešću u skrivanju Radovana Karadžića, čovjeka također odgovornog i kao takvog pod sumnjom optuženog, pa potom i presuđenog za najteže ratne zločine.
Paradoksalno je, ali usprkos onome što je vladajući trend i u popularnoj kulturi kod nas i u politici i političkoj praksi, u BiH zapravo niko stvarno politički ne pretstavlja narod u modernom političkom značenju tog pojma. Nije narod “retardiran”, kako neki naši biva građanski intelektualci arogantno i sa visine gledaju na puk, nego je njegova, ko kano politička elita, otuđena od mase. I ona narodnjačka i ona građanska.
Narodnjački impulsi pri srcu i duši naroda nisu po sebi politički problem nego su to narodnjačke elite koje manipuliraju narodnim osjećajem, potstrekavajući najniže impulse i strasti, a sve tepajući narodu.
Uostalom narodnjaštvo kao politički fenomen se i javlja najprije kao ideja kod intelektualaca (pokadšto i vani, na zapadu obrazovanih, što samo ukazuje na dublje, ne samo političke i socijalne, nego i kulturološke korijene tog fenomena), koji to onda razvijaju u političko stajalište i program što ga ciljano unose u narod.
Milorad Tomanić u svojoj knjizi “Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj”, citira dr Milorada Ekmečića, srpskog narodnjačkog gurua broj jedan, gdje ovaj u jednom razgovoru za beogradske “Književne novine” kaže: “Nasilje je babica stvaranja nacionalne države i to uglavnom nasilje u ratu. Svaki nacionalizam počinje skupljanjem bajki, epskih pesama i to je dakle elitni nacionalizam. Svojim studentima pričam anegdotu s’ početka prošlog veka iz Praga. U gradskoj kafani okupili se ljudi i sede, kao mi ovde, za stolom. Onda je neko ušao i upitao šta bi se dogodilo ako bi im se na glavu srušio plafon kafane. Odgovor je glasio da bi to bio kraj češkog nacionalnog pokreta.”
Ako nacionalizam ovdje zamjenimo narodnjaštvom kao bližom odrednicom onoga o čemu je tu riječ, onda je vidljiva ta misija narodnjačkih intelektualaca koji skupljanjem i proizvodnjom književnih umotvorina, bajki, mitova, laži i polulaži, što svojom estetskom vrijednošću “zadovoljavaju potrebe naroda za lepim i moralnim”, kako piše Tomanić, rade da u narodu “provre krvca”.
Nakon toga se prelazi u drugu fazu, u fazu nasilja i “to uglavnom nasilja u ratu”. Takva politika i politička praksa ojadila je BiH i njene narode naturajući im rat u ime tzv. viših interesa i “za narodno dobro”, a kojega je rezultat stotine hiljada mrtvih narodnih sinova i kćeri i drastična redukcija svih onih beneficija koje je narod uživao u onom bivšem, “nenarodnom”, komunističkom režimu, dok je ta ista elita u međuvremenu zgrnula nepojmljivo bogatstvo.
Ona pak građanska politička elita se često čini otuđena od naroda na koji se gleda potcjenjivački, često i sa prezirom i sa kojim se ne radi na pravi način, jer čini se, nemaju razvijenu političku platformu djelovanja u narodu, u datim povijesnim prilikama; odgovor člana Predsjedništva BiH, poštovanog Željka Komšića tv. voditeljici, gdje kaže: – Ne znam, na postavljeno pitanje, zašto ga onda Srbi ne vole, kad je i on njihov i radi za njih, ako nije tek izraz apatije u trenutku, onda može biti samo ilustracija pomenute dezorijentiranosti naših građanskih političara koji u Novom vremenu, gdje na nove izazove u društvenoj nadgradnji, odgovaraju apstraktnim građanstvom, razumijevanjem i interpretacijom većinskog u multietničkoj demokratskoj slici bh. društva kao troglavog, a ne jednog političkog naroda, potrošenom ideologijom titoizma i pervertiranom idejom bratstva (koje guši u “bratskom zagrljaju”) i jedinstva (kojeg nema, jer nema osvojene jedinstvene domovinske svijesti).
Čista je intelektualna špekulacija pitalica, šta bi bilo da je bilo, ne onako kako se desilo, nego onako kako se moglo desiti, a nije. Postoje i knjige ispisane na tu temu, ali osim zanimljivog čitalačkog štiva one ne nude stvarne odgovore, jer sve i dalje ostaje kako je bilo. Nama može biti intrigantno pitanje šta bi bilo da je u ona prijelomna vremena na čelu Hrvatske demokratske zajednice i hrvatske države bio Stjepan Mesić, a ne Franjo Tuđman; šta bi bilo da je Alija Izetbegović i njegova Stranka demokratske akcije, optirala za sporazum sa Miloševićevom Srbijom na liniji inicijative o tzv. Historijskom sporazumu, Adil Zulfikarpašić – Muhamed Filipović; šta bi bilo da su Veljko Kadijević i Jugoslavenska narodna armija zaista izvršili državni udar kako je to od njih zahtjevao Milošević preko Borisava Jovića; šta bi bilo da je Momir Bulatović ostao dosljedan i kod riječi date lordu Caringtonu da Crna Gora prihvaća mirnu disoluciju Jugoslavije; šta bi bilo da je Stjepan Kljujić odlučio onda kada je trebalo, jasno i glasno i na vrijeme reći šta od njega Tuđman traži, pa se tome javno suprotstaviti, a ne tek podvitog repa snishodljivo se povući pred vrhovnikom i demokratski osvojeno predsjedničko mjesto ustupiti zagrebačkoj marioneti Mati Bobanu… itd.
Ali, bilo je kako je bilo, jer biće, tako je moralo biti. Naša narodnjaštva su u tom smislu prirodan post-komunistički slijed u procesu raspada bivše zajedničke države. Potisnuto u ime klasnog sa javne političke scene, narodnjaštvo nakon pada komunizma ili tačnije u procesu pada komunizma (ili, preciznije rečeno, socijalizma kakav smo imali u režiji jugoslavenskih komunista), ponovo na velika vrata ulazi u naše živote. Nije slučajno da se taj fenomen javlja, poput lančane reakcije i kod Srba i kod Hrvata i kod Bošnjaka. Zaista treba biti nekritičan ili politički slijepac pa ne vidjeti narodnjačke dodirne tačke u politici Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića.
U zaleđu narodnjačkog političkog haosa u Bosni i Hercegovini, pitanje svih pitanja je: da li je narodnjaštvo iscrpilo narodnjačku energiju i potrošilo sav kredit narodnjaštva kao populističke ideje i prakse?
Svojevremena neuspješna mitingaška kampanja Milorada Dodika povodom nekih mjera Visokog predstavnika u BiH, usmjerenih na stvaranje pretpostavki za uspješniji rad Ministarskog vijeća BiH i Parlamentarne skupštine BiH, ukazuje na zamor materijala, zasićenost narodnjačkom retorikom i moguće i u narodu (srpskom) odškrinuta ona Hakslijeva vrata spoznaje. Neuspjeh Dragana Čovića na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, (najprije posmatran u kontekstu tankog odaziva glasača Hrvata), takođe je ilustracija duhovnog stanja svijesti naroda (ovdje Hrvata). I jasno, konstantna podrška značajnog djela bošnjačkih glasača Socijal-demokratskoj stranci BiH (što ovu stranku svih tih poratnih godina održava u vrhu ili pri vrhu piramide političke moći u društvu), takođe je, makar i parcijalna, ilustracija stanja svijesti bošnjačkog naroda.
Sa druge strane, populizam na koji još uvijek tako uspješno (rezultati izbora to uvijek iznova kazuju) igraju vodeći bh. političari i njihove stranke (i one tzv. narodne, a i one, bajagi građanske, kakva je SDP BiH), jasno kazuje da “muzika još nije završena”, da igranka nije okončana; narodnjaci i pervertirana građanska svijest i dalje vlada, a đavo narodnjaštva i dalje zavodi ratom raspamećene i iskonskim strahom, tj. strahom od nasilne smrti, prestravljene narodne mase.
Pa šta i gdje je onda rješenje? Gdje treba tražiti i osvajati rješenja? Tvrdim: rješenje je u istini i govorenju i zalaganju za istu.
Naravno, ovdje upadaju relativisti svih naših naroda pa nas podučavaju kako je i istina relativna, varijabilna, promjenljiva kategorija. Tako se i istina, to najviše dobro i uz slobodu najviša vrijednost u humanističkoj slici svijeta, u našim bh. prilikama javlja problemom. Jer, u nas, ako ćeš govoriti političku istinu, onda je moraš izbalansirati, pažjivo odmjeravajući svaku riječ, da se ne dao dragi Bog neki naš narodnjak i šovinista ne bi uvrijedio, što u nas automatski znači – uvrijedio si mi narod.
Radi ilustracije kako se istina uvrće i balansira te tako prevrće u laž, prepričaću ovdje dijalog koji sam imao sa Dejanom Šainovićem, mladim banjalučkim novinarom, u razmjeni mišljenja vezano za naše političke (ne)prilike, u koji dijalog upadosmo nakon jednog njegovog teksta u banjalučkim Nezavisnim novinama, u kojemu se založio za nedodirljivost tzv. Republike Srpske, jer je ista izraz, kako reče, “volje srpskog naroda”. Otpisah mu na to:
– Šajinoviću, solidan si kolumnista, ali ovo ti je totalan promašaj. Pretpostavljam, nije ti lako, moraš se i ti malo povijati u Banja Luci. Ipak ovo ti je previše, pravi đikanski uradak. Vjerujem da će osvanuti dan kada češ se zastidjeti ovoga teksta. Moja, tvoja, bilo čija, pa i volja srpskog naroda, ne može biti implemetirana na dva načina: prvo, pravnim putem, borbom za sopstveni interes kroz institucije sistema, i drugo, mimo prava, nasiljem. RS nije nastala borbom legitimnih srpskih zastupnika (poslanika) kroz institucije sistema, nego istupanjem izvan tog sistema, samoproglašenjem đikanistana na teritoriji suverene države, otpočinjanjem rata protiv RBiH i svega nesrpskog u BiH. Politička i vojna vrhuška đikanistana je u ratu izvršila genocid nad Bošnjacima (presuđeno sa strane Suda UN, nemoj sada samo da bude: Da, ali tamo su stranci koji mrze Srbe). I ti nakon svega pišeš: “RS nije genocidna tvorevina. Ona nije entitet nastao na zločinu”.
Je li ti to stvarno tvrdiš da je volja srpskog naroda bila Kozarac, Prijedor i Tomašica, da su to bila masovna ubijanja nesrpskih civila, da je to bila Srebrenica i ona Mladićeva konačna, osveta “Turcima” nakon 200 godina od bune na dahije, da je volja srpskog naroda bio pokolj na Tuzlanskoj kapiji (eto baš onako slučajno na Dan mladosti, rođendan pokojnog prs. Tita koji se slavio u bivšoj Jugoslaviji), da je ta volja bio pokolj civila na pijaci Markale u Sarajevo, da je preko hiljadu pobijene djece granatiranjem i trogodišnjom opsadom Sarajeva, takođe bilo provođenje volje srpskog naroda u odbrani đikanistana?
Eto, ja mislim da to nije bila volja srpskog naroda. Ja mislim da su tu đikani debelo izigrali povjerenje srpskog naroda, uvukli ga u rat u kojemu su naravno ginuli narodni sinovi i kćeri, a đikani su sa komandnih pozicija švercovali, zgrtali privatizacijski kapital i radili teški “narodni” posao stvaranja đikanistana u kojem će njihova otimačina i kriminal biti pravo, a novinari kao ti medijski patolozi narodne pameti, narodne volje i đikanskog prava!
Onda se nanovo javi Šainović, pa pita: – Ali, kako ja da uvjerim srpski narod da se odrekne Republike Srpske.
Moj odgovor dat tada njemu, a preko njega i svim apologetima i slugama narodnjaštva, ostaje i dalje: – Ne uvjeravaj. Treba samo da profesionalno, u skladu sa očekivanim standardom profesije dakle i po mjeri sopstvenog obraza i savjesti radiš svoj posao. Ne možeš u ime traženja respekta za srpski narod tražiti od mene preko čijih je leđa kolčen taj entitet i kome u procesu kolčenja ubiše u to ime brata, ne možeš dakle od mene takvog i općenito od Bošnjaka, nad kojima je srpski radikalni nacionalizam izvršio genocid, ne možeš helem od nas, tražiti da u ime nekakvog respekta, prihvatimo RS kao neupitnu datost. Zna se, naprosto to je već i sudski etablirani fakt, kako je nastao taj entitet. I ne možeš se ti sada praviti kao da se ništa nije desilo i kazati – nije bilo genocida, dajte da se poštujemo, ne dirajte RS i navodno, mirna Bosna. To je laganje. A ako ti (i kolege) javnosti prenosiš fakta kakva jesu i pišeš “sa obrazom”, vremenu će dolaziti do pomjeranja “klikera” u narodnim glavama, pa će historijski tok poprimiti pravac u skladu sa većinskim raspoloženjem naroda. U kom pravcu, to opet nije do tebe, a ni do mene. Međutim, u međuvremenu, svi mi koji želimo baviti se i bavimo se poslom modeliranja i uticaja na javno mišljenje, učinili smo sve što jeste bilo do nas da javnost obavijestimo istinito, o činjenicama, koje nećemo prilagođavati našem viđenju nego ćemo ih iznosti takvim kakve jesu.
Jasno, Šainovićev relativistički diskurs i pristup poslu javnog političkog očitanja, gdje se relativizaciji podvrgavaju i činjenice (pa se javnosti prenose onakvim kakvim se žele vidjeti, a ne onakve kakve jesu), u nas je zbog prevlađujućeg narodnjaštva, kao ideje i stanja prosječne političke svijesti (gdje je etinija iznad svega, pa i istine); a to je onda stanja koje ne samo podržava nego i održava manjak slobode (u kojoj mi u Bosni i Regionu, uistinu nikada nismo ni živjeli, pa tako se nismo ni naučili odgovornosti življenja u uvjetima slobode). Jer nije sloboda laganje, prevtranje i spinovanje (uvrtanje) činjenica. U najboljoj varijaciji, to je zloupotreba slobode, a svaka zloupotreba slobode je njena negacija.
Ipak, unatoč našim različitim viđenjima i interpretacijama istine, svi ćemo se lako složiti, kako je u osnovi našeg političkog haosa nacionalizam, odnosno ono što ovdje označavamo kao narodnjaštvo. Nacionalizam je naime, kao što smo ovdje nastojali pokazati, ne toliko pogrešan koliko neprecizan termin za istu pojavu, koju inače svi pravilno uočavaju, ali je, mislim, pogrešno nominiraju.
Dakle, činjenicama možete davati razne nazive, ali one tvrdoglavo ostaju to što jesu: činjenice. Tako i društvene istine, izuzev filosofske i transcendentalne, nema bez činjenica, a onda sve zavisi iz vizure iz koje ih posmatramo. Ugao gledanja međutim, ne mijenja suštinu istine koja je uvjek apsolutno jedno, a samo relativno umnoženo, u rašomonu naših različitih viđenja. Koja je pak naša istina najbliža onoj apsolutnoj, onoj koja se ne može dvojiti jer je jedna, nominira božije proviđenje u nama, tj. savjest odnosno moralni kod u nama.
Njemački narod odnosno ona većina što je političkom propagandom u to uvjerena, vjerovao je da je 1939. Poljska napala Njemačku, a danas, valjda i u Njemačkoj, svi znaju da je zapravo Njemačka tada napala Poljsku.
Dobar dio bh. Srba i danas vjeruje kako je rat u BiH počeo ubistvom srpskog svata na Baščaršiji, dok mi svi ostali znamo kako u pravilu, ratovi ne počinju svadbom.
Ovo je stoga što istina do tih ljudi ne dospijeva, jer su intelektualno lijeni i etički ravnodušni i dalje podložni političkoj propagandi, jer su preplašeni na tragu naslijeđenog historijskog straha koji prati naš prostor, jer nemaju priliku odnosno, prije će biti, ignorantski i nekritički (jer kulturni model nije razvio sposobnost kritičkog mišljenja); nekritički se dakle odnose prema službenim istinama u njihovom sravnjavnju sa alternativnim izvorom informacija i moralnim principom koji je, bez obzira na različito sociološko porijeklo i okruženje, u svim zdravim ljudima isti.
Osvajanje istine u Bosni i Hercegovini jedino je moguće uz zajednički napor tzv. elite svih bh. naroda. Međutim, tvrdim: narod je spreman za proces pomirenja i rekonstrukcije zajedničog života; narodnjačke elite, ona politička i ona općenito kazano kulturološka, očito još nisu; (naprijed preneseni dijalog malenkosti ovog autora sa novinarem Šainovićem je u tom smislu tek ilustracija stanja). A kako elite vladaju instrumentima političke manipulacije masom, medijima prije svega, to se onda krug tu zatvara. I budući je taj društveni i politički prsten tako zatvoren, na imaginarnom referendumu sa kojim narodnjaci u tzv. Republici Srpskoj, non-stop prijeti Bosni i Hercegovini i njenom teritorijalnom integritetu, neće se desiti, jer nema tog narodnjaka u vrhu političke piramide moći koji će postaviti pravo pitanje narodu:
Da li ste spremni da u budućem ratu za otcjepljenje žrtvujete svoje sinove i kćeri? U ishod takvog referendum uopće ne treba sumnjati. Odgovor bi sigurno bio negativan.
Drugim riječima, Bosni i Hercegovini i njenim ljudima je potreban proces osvajanja istine i na istini pomirenje. Taj proses razumijevamo kao tok društvene svijesti, kao stanje duhova i društvenih odnosa. Duhovno otvaranje i pristajanje, tj. gradnja tokvog toka svijesti, važnije je od bilo kojeg, pa i ustavnog pitanja. Bez otvaranja i iskrenog pristupa tom pitanju, nemoguće je ponovno razvijati povjerenje i suživot. Ali u tom pravcu narodnjačke elite u BiH nisu makle dalje od podijeljenih škola i školskih programa; drugim riječima, nisu ni krenule.
Religijska oligarhija je i dalje okrenuta etnosu, a izostaje istinski ekumenski proces i humanistička interpretacija vjerovanja koje zagovaraju. Oba ova stuba narodnjaštva, dakle religijska nomenklatura i kulturološko-politička elita, nisu odstupili od maksimalističkih narodnjačkih ideja, što je tako očito u našoj svakodnevnici gdje je i dalje na sceni onaj društveni, intelektualni, narodnjački kvasac koji je i producirao rat: (njima nije u interesu promjena političkog kursa, jer to znači njihovu kompromitaciju i osvjetljavanje njihove uloge koju su imali u proizvođenju rata, onoga što su radili i kako su se ponašali tokom rata kao i pozicija koje su osvojili nakon rata).
Narodnjački političari su dakle i dalje na sceni, jer nema dovoljno snažne supstance u narodnoj masi koja bi pružila otpor i natjerala narodnjake da mijenjaju dresove; (kao što su radili u doba pada komunizma. Sjećamo se kako su za komunizma vjerske zajednice i službenici bili konstruktivni i kako su sarađivale sa režimom).
Uistinu govoreći, takva bh. supstanca postoji, ali je tanka i slaba i još više istanjena ratom i dvanaestogodišnjom postratnom agonijom. Tako ojađeni i zaplašeni narod do daljnjeg ostaje zatvoren u narodnjačke feude, dok međunarodna zajednica sve to manje više pasivno posmatra, otužno sporo i birokratski uređuju i samo kada mora i to sve tepajući i milkeći narodnjake; i tako dalje i tome slično. Rezultat je kriza odnosa koje imamo u BiH.
Pitanje je za koga radi vrijeme? Za onoga ili one u naših narodnjaka koji će prvi uzviknuti ono Morisonovo s početka ovoga eseja (vidjeti prvi dio): “Mi želimo svijet, i to sada”. i dobiti podršku mase, ili za one okorjele što i cipelu osjećaju opankom, one koji su zapravo već osvojili i dobrano se okoristili svojim sanjanim narodnjačkim “svijetom najboljih svijetova”.
Što se uvjerenja ovog autora tiče, bh. kriza se neće historijski zaključiti sve dok jedan etnički element u Bosni demografski, u smislu apsolutnih veličina, ne prevlada.
Unatoč svim pričama o građanskom društvu i liberalnoj demokratiji kao rješenju bosanskog narodnjačkog etno-čvora, gledajte sada paradoksa, sve su to (ti građanski snovi) ipak mahom dobronamjerne maštarije, bez realne supstance.
Najprije, zašto paradoks? Zato što građanska bh. konstrukcija zaista jeste rješenje; ali je nema, bez realne građanske supstance.
A šta bi imala biti realna supstanca građanske svijesti naroda? E to bi trebalo biti emancipirano građanstvo sa osjećanjem bosanskog političkog identiteta tj. bosanske domovinske svijesti.
Ključni u kreiranju takvog stanja svijesti su naravno intelektualci. Kako je u nas na djelu manjak etnički emancipiranih intelektualaca, onih što su u stanju kritički akceptirati historiju, te na tom tragu osvojiti moderno političko mišljenje o kulturnim modelima i načinima organizacije društva, to onda imamo takve manifestacije narodnjačke svijesti u javnom diskursu na kakve sam pokušao ukazati u ovome eseju.
Pitanje političkog identiteta je pitanje političke lojalnosti: ko sam i gdje pripadam? Kada to pitanje u svijesti prosječnog građanina Bosne bude riješeno i kada u masi prevlada bosanska domovinska svijest, tada se može kazati kako postoje ključna pretpostavka za etabliranje Bosne kao istinski građanske države.
Ključni za takvu tvorbu stanja svijesti jesu intelektualci. Dok oni ne pokrenu taj točak, ni kola društva neće u tom pravcu. Sve do tada narodnjaci u politici će koristiti etnicitet kao politički instrument za uspinjanje i održavanje na vlasti. I sve do tada narod će ih izglasavati i održavati na vlasti.