Nihad Filipović
(Zapisano kao doprinos kulturi sjećanja na jedno vrijeme, jedan grad i njegove ljude.)
- Izvadci iz knjige autora ovog priloga, (čeka na ukorčenje), Zapisi iz dobrih i poganih vremena.
(…)
Nije to izričito srpski fenomen u kulturi. I veliki narodi i nacije, “roditelji” evropske renesanse i prosvjetiteljstva, pratio je isti sindrom. Sjetimo se samo Njemačke dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina XX. stoljeća. Ali, činjenica je, historija nam to svjedoči, da se to kod nas, u našem dijelu Balkana, kod nekih manje, kod nekih više, a kod nekih upravo kritično, taj isključivi, nacionalistički kulturološki model ili Ram kulture, snažno prožet dinaridsko-patrijarhalnim poimanjem vrijednosti – zemlja, rod, vjera, red i jaka ruka oca, domaćina, vladara – primilo i nalegalo k’o klin na ploču, pa nas mentalno, a onda, obzirom na multi-kulturološki kompozit našeg balkanskog (i specifično bh.) prostora, ta isključivost, taj život na granici, u dodiru i prožimanju isključivosti, malo-malo, kako se u okolnostima vremena političkim inžinjeringom “proizvedu” kojekakvi inžinjeri isključivosti i politički demagozi, te nas onda i fizički, svakih tridesetak do pedesetak godina, lome, drobe, i onako sitne usitnjavaju i više, vazda nas čineći još sitnijm kusurom u igrama većih i jačih.
U Bošnjaka je to uglavnom i pretežno odbrambeni refleks. Bošnjani, koji su historijski zakasnili i nisu ” na vrijeme” uskočili u vlak nacional-romantizma XIX. stoljeća, nemaju jaka imena kulture, koji pod egidom oDpora, oslobođenje ili ujedinjenja, promoviraju narativ krvi i tla, tipičnog za isključivi etnonacionalizam; (ipak, sa agresijom i genocidnom kampanjom na Bošnjake, hiljadu devet stotina devedesetih, javljaju se neka imena i uradci naglašenijeg takvog odklona). Kod Crnogoraca, koji su dugo glavinjali između nacionalnog srpstva i autentičnog crnogorstva, u njihovoj naglašeno srpskoj fazi koja je trajala, takorekuć sve do jučer, tj. do osamostaljena Crne Gore, to se, na tragu nekritičkog čitanja Njegoša i njegovog Gorskog vijenca, naročito primilo, ali su se onda, sa političkim i kulturološkim zaokretom Crne Gore, koje je i produciralo duhovnu emancipaciju i osamostaljenje Crnogoraca, stvorile pretpostavke za otklon od tog modela kulture. Stoga je moguće očekivati kod Crnogoraca u buduće jedan sasvim novi diskurs, novo gledanje, kako nazad u povjest, tako i novo sagledavanje pozicije u vremenu i prostoru, danas i ubuduće.
Kod Srba, pa i Hrvata, kao većinskih, “konkurentskih i uporednih” u Regionu, prednji model kulture (mišljenja, pa onda i djelovanja, jer svako djelo je iz mišljenja), naročito se primio. I dok se to ne promjeni, evo govorim iz vizure naroda kome pripadam, dok se ne promjeni taj kulturološki model po kojemu je normalno mrziti “poturice”, “suncokrete” što “za večeru izdadoše vjeru pradjedovsku”, po kojemu je normalno djeci od malih nogu u svijest usađivati megalomansku i deskriptivnu historiju, pervertirani, mitologijski, a ne na racionalno procesuiranim činjenicama razumijevani nacionalizam i nacionalnu svijest, po kojemu je normalno živjeti na svojoj zemlji, a vazda mjerkati onu komšijsku i opet, svako malo malo, potezati sve moguće i nemoguće argument i trikove u dokazivanju nedokazivog tj. da je i ta komšijska zemlja zapravo “naša”, samo što ste nam je vi, komšije, uzurpirali, vazda služeći nekom jačem, pa ste se namnožili i kolonizirali je i sada je kao vaša, a zapravo je naša, kao i vi što ste naše cvijeće ili naši poturčeni izrodi, svejedno; model svjesti po kojem je normalno lagati, pervertirati historijske činjenice i to još veličati kao vrlinu, po kojemu je normalno negirati nacionalno osjećanje drugom, zatirati i negirati mu pravo na povjesno pamćenje, sopstveno narodno i nacionalno ime i jezik, po kojem je normalno da pregaoci u kulturi – od književnika, poeta, slikara, publicist do pseudo nauke i takvih “naučnika” – služe promicanju laganja kao istine ; dakle, dok se ovaj Ram kulture, koji se razvija i njeguje od crkve preko porodice do škole, dok se to ne napusti, promjeni ili razvije u nešto drugo, bliže modernoj duhovnosti dvadeset i prvog stoljeća, sve dotle, historija kojoj je i moja generacija svjedočila, ponavljaće se i nekoj sadašnjoj djeci i budućim generacijama na tom našem nesretnom dijelu Balkana i posebno u Bosni, historijskoj, graničnoj zemljici najviših uzleta i najdubljih padova dinaridskog duha i svijesti.
Taj Ram kulture i u njemu pregaoci, ostvarili su neka kapitalna umjetnička djela i u polju lirskom i dramskom, kakva je kolosalna narodna poema Hasanaginca, i u polju epskom kakav je Gundulićev Osman, kakav je Njegošev Gorski vijenac, Andrićeva Na Drini ćuprije itd. Postavlja se pitanje – kako čitati ta djela i još značajnije kako ih prenositi budućim naraštajima, djeci, omladini, generacijama na kojim se produžava život i kultura? Jer ako ih prenosimu u Ramu isključivosti i prenošenja slika iz tih djela, u moderno vrijeme, bez racionalnog kritičkog otklona, onda stvaramo pretpostavke za stalno iznova ponavljanje tih slika prošlosti, u našem i nekom Novom vremenu i poslije nas. A jasno je da žena u onom vremenu i odnosima u kojim nastaje veličanstvena poema Hasanaginca, nije žena u ovom vremenu; a ako tako ženu vidimo i danas – onda je to problem. Jasno je da Osman ili Gorski vijenac ili Na Drini ćuprija nisu historija, ali, ako se čitaju i prenose kao slike historije, onda – to je taj problem.
Kao ilustracija, šta ovim želim kazati, prisjećam se suđenja u Radovana Karadžiću i njegovog pozivanja na Njegoša (ili Andrića, svjejedno, jer obojica su, nešto poput Svetih krava velikosrbskog etnonacionalizma) kao “svjedoka” u legitimiranju zločinačkih postupaka njegove soldateske u ratu u Bosni 1992. na 1995; i prisjećam se tamo nekog od tih desparadosa i ubica što su harali Bosnom u tom vremenu rasula pameti, gdje se, takođe, poziva na Njegoša i Andrića kao “svjedoke” u legitimiranju zločina paljenja živih ljudi, žena i djece!
I da završim, transparentnim primjerom onog što želim kazati ovdje, kojeg nađoh u prilogu Novak Kilibarda, pod naslovom Realni pristup Njegoševoj složenosti, objavljeno u Zborniku priloga Njegoš naš nasušni, besede povodom 170 godina od Gorskog vijenca; priređivači dr. Goran Sekulović i Marijan Mašo Miljić, izdavač – DOB – Društvo za očuvanje crnogorske duhovne baštine, 2020. Piše Kilibarda:
-“Sjećamo se kako se o „Latinima” govori u „Gorskom vijencu”, kroz riječi Draška iz Mletaka. Kada sam svojevremeno bio predśednik Narodne stranke, u moju kancelariju je ušao jedan čovjek, ne pitajući sekretaricu, i rekao:
„Predśedniče, došao sam pravo iz Konavala da ti ispričam šta radimo od Latina. Ama, ne možeš vjerovati kakvi su, ispred svake kuće ima po dvije kule, a kad uđeš u kuću ne znaš je li više tamo ovoga ili onoga, i mi sve to iznesemo, pa onda po jednu bombu u svaku onu kuću”…
“Pa vjeruješ li da će Konavle ostati srpske dovijeka?”
(U to vrijeme je bila na snazi propaganda o tome da su Konavle bile srpske, dok ih „Latini” nijesu prevarom oteli od Cara Dušana). Kada sam ga pitao zašto je nužno bilo takvo razaranje kuća, odgovorio mi je:
„Malo me čudi što me to ti pitaš. Pitaj Draška iz Mletaka kakvi su Latini!”
Pa poče da mi recituje Njegoševe stihove.
Prema tome, „Gorski vijenac” služi nam za veliki ponos, ali treba imati opreza, jer se u pogrešnim rukama stihovi mogu zloupotrijebiti i iskoristiti kao političke poruke”.