Friziranje povijesti (1)

U Imamovićevu pristupu, lik kraljice Katarine funkcionira prvenstveno kao metafora i književno-historijsko utjelovljenje tragične sudbine same Bosne. Kada piše da je „umrla kao izbjeglica u tuđoj zemlji, daleko od svog ognjišta”, autor želi postići maksimalan emocionalni i dramatski efekt kod čitatelja a pritom prešućuje da nema dokaza da se je Katarina uopće drugi puta vratila u Rim te stoga nije niti mogla umrijeti u Rimu.

Priznanje da Katarina nakon pada Bobovca i Kozograda 1463. godine nije odmah pobjegla u Italiju, već da je provela četiri godine na teritoriju pod kontrolom Mletačke Republike i u preostalim slobodnim dijelovima Vojvodstva Kosače, razvodnilo bi tu dramatičnu sliku “naglog i konačnog egzodusa”. Dinamičan povijesni proces time je reduciran na crno-bijeli narativ o trenutnoj i apsolutnoj propasti.

2. Zanemarivanje Katarinine uloge aktivnog političkog aktera

Suvremena povijesna istraživanja i mletački izvori, koji spominju „bivšu bosansku kraljicu” na Sustipanu u Splitu, pokazuju da njezin boravak u Dalmaciji nije bio pasivno čekanje. Ona je tamo bila politički iznimno aktivna. Iz Dalmacije je preko papinske kurije aktivno pomagala svome bratu Vladislavu u pokušajima oslobađanja okupiranih teritorija i obnove Bosanskog kraljevstva iako ona nije imala nikakve ovlasti jer ona nije bila posljednja kraljica

Imamović, s druge strane, u ovom tekstu preferira romantičarski arhetip „pasivne, ucviljene majke i žrtve”. Prikazivanjem Katarine isključivo kroz njezinu bol za izgubljenom djecom i domovinom skreće se pozornost s njezine realne političke i diplomatske borbe na terenu, koja se godinama odvijala na istočnoj obali Jadrana prije nego što je definitivno otišla u Rim.

3. Ideološko “friziranje” i pojednostavljivanje odnosa s papinstvom

Konstruiranjem narativa u kojem kraljica izbjeglica gotovo trenutno stiže u Rim pod okrilje pape, autor stvara privid da je njezina kasnija odluka o prepuštanju prava na bosansku krunu Svetoj Stolici (ako se njezina djeca ne vrate na kršćanstvo) bila tek usputna posljedica njezina rimskog izbjeglištva. Zapravo, njezina selidba u Rim 1467. godine bila je diplomatski potez — tek nakon što su propali svi pokušaji njezine obitelji Kosača u Dalmaciji i Humu da vojnim putem i lokalnim savezima obnove državu.

Zaključno, ovakav pristup Envera Imamovića, u kojem se prešućuju ključne godine njezina boravka u Dalmaciji, klasičan je primjer popularne ili prigodne historiografije. Cilj takvog pisanja često nije pružiti hladnu, preciznu i kronološki potpunu znanstvenu rekonstrukciju, već stvoriti nacionalni mit i dirljivu priču koja će lakše rezonirati s prosječnim čitateljem.

Cijena toga je, nažalost, žrtvovanje povijesne točnosti i brisanje njezine stvarne borbe na tlu Dalmacije i Hercegovine.

Cijena toga je i stvaranje vjerske napetosti na relaciji bosanski katolici-bosanski muslimani koja je nedavno imala krvavi ishod.

………………………………………………….

Poveznica: