- Ovaj rad objavili smo ranije, u maju 2026. godine, pod istim naslovom, u tri dijela. Ovo je integralna verzija, tako da, ko nađe za potrebno, može prenositi i u dijelovima i u cjelini.
Suad Haznadarević
- Pokušaj konsolidacije imperijalne vlasti politički, pravni i ekonomski aspekti
Tri germanska plemena koja su učestvovala u rušenju Rimskog Carstva i koja su kao opoziciona kraljevstva rimskoj imperiji stajala kao prepreka njegovom ponovnom objedinjavanju. Takođe, ta tri plemena su, kao pripadnici arijanske denominacije u periodu ranog hrišćanstva, predstavljala “tri roga”[1] koja su morala biti slomljena da bi se uspostavila tad mlada, doktrinarno trinitarna hrišćanska religija. Pleme Heruli[2] su u početku slijedili i stapali se sa Vizigotima i Ostrogotima. Zajedno su činili dio barbarskih plemena koja su provaljivala u Rimsko Carstvo. Treće germansko pleme su bili Vandali. Oni su se nakon pljačke Rima uputili prema sjeveru Afrike.
S obzirom na to da su arijanska germanska plemena imala veoma jak i dugotrajan utjecaj na Sredozemlju, sukob između arijanstva i ortodoksije bio je neminovan. To je bilo pitanje opstanka jedne od dvije denominacije, a samim time, u političkom smislu, pitanje konsolidacije ili daljnjeg rasparčavanja samog Rimskog Carstva.
Vandali su na sjeverni dio afričkog kontineta preko Gibraltara prešli 429. godine. Na čelu sa Gaiserikom (Gaiseric) su 439. osvojili Kartaginu i time su uspostavili Vandalsko arijansko kraljevstvo. Gaiseric[3] je bio jedan od najsposobnijih vojnih vođa koji je svojim vještinama i pljačkom Rima doveo do slabljenja Rimskog Carstva. Zauzeo je Sardiniju, Korziku, Balearske otoke i dijelove Sicilije, tako je kontrolisao cijeli zapadni Mediteran.Vandali su već u vrijeme boravka u Panoniji prihvatili arijanstvo, između 340. i 400. godine. Dolaskom u Afriku arijanstvo su nametnuli domaćem stanovništvu, dok su pripadnike nicejske orijentacije stavili na margine društvenih događanja. Prije bizantskog osvajanja ili rekonkviste, arijanstvo je u Africi bilo dominantna religija vladajuće elite.
Iako su pravovjerni ortodoksi činili veliki dio stanovništva, vandalski kraljevi, naročito Gaiseric i Huneric, favorizirali su arijansku crkvu i ograničavali djelovanje pravovjerne nicejske crkve.[4] Takva situacija dovela je do jasne identifikacije između religijske pripadnosti i političke moći. Arijanci su imali privilegije i kao takvi su uživali ugled i vlast. Arijanstvo je tako postalo ne samo teološka doktrina, već i simbol vandalske vlasti.
U gradovima poput Kartagine[5], izuzev nekoliko primjera, nije se gradila potpuno nova „arijanska mreža” sakralnih objekata koja počinje od nule, za razliku od Istočnih Gota koji su u Iliriji i Zapadnom Carstvu gradili sakralne objekte. Postojeće rimske bazilike Vandali su stavili pod novu arijansku crkvenu upravu. Na taj način su brzo nametnuli arijansko vjerovanje bez dugotrajnog i skupog urbanog preuređenja.[6]Kartagina, sjedište vandalskog kraljevstva i centar arijanske crkve je mjesto u kojem su se odigravali vjerski dijalozi, odnosno teološke rasprave o biću ili prirodi Isusa: “Da li je on istovjetan Ocu ili o granicama njegove božanstvenost!”
Argumentovano je da su Vandali u Kartagini i drugim sjeverno-afričkim gradovima jednim dijelom koristili nicejske bazilike. U Henchir el Gousset-u (kod Thelepte/Kasserine u Tunisu) otkrivena je arijanska crkva koja je 521. posvećena po arijanskoj trinitarnoj formuli, u vrijeme kralja Thrasamund-a. U Makhtar-u je otkrivena vandalska, arijanska bazilika, koja je arheološki dostupna, a u literaturi je nazvana “Basilica of Hildeguns”.
Arijanske bazilike
Bazilika Henchir el-Gousset u Tunisu, poznata je zbog svog stanja očuvanosti sa maetyrijem. Istraživanja koja je proveo Fathi Bejaoui[7] pokazala su mozaik i izuzetno lijepo ukrašen grob, memorijalni prostor mučenika, precizno datiran u vrijeme vladavine vandalskog kralja Thrasamunda, u oktobar 522. godine.
Henchir El Gousset, Vandal Basilica from the reign of Thrasamund, 521. AD, via Les Poinssot.[8]
Bazilika u Makhtaru nazvana po Hildegunu ( Hildegundis) mogućim domaćim donatorom ili važnom osobom. Bazilika je ukrašena mozaicima, križevima i simbolima tipičnim za Vandale i natpisima koji je identificirju, tj. određuju kao arijansku. Iskopavanja su prestala kada se naišlo na ostatke prethodne kulture Punjana, njihovog kulturnog naslijeđa.
Pored Kartagine, arijanski centri i njihovi posjedi koji su nakon vandalske vlasti u današnjem Tunis, Alžiru i Libiji bili sporni su; Hippone, Haidra, Annaba, Hadrumentu, Sousse. Međutim, ne postoji spisak sakralnih objekata kako bi se tačno i pouzdano znalo koje su bazilike koristili Vandali.
U naučnim istraživanjima arijanstva u Africi, Kartagina zauzima posebno mjesto, jer je tamo bilo sjedište arijanskog patrijarha. Jedan od mogućih je patrijarh Cyrila[9] koji je bio duhovni i politički savjetnik kralja Hunerica. Pod njegovim fanatičkim utjecajem kralj je iskazivao brutalnost prema nicejskom hrišćanima. Prisilno su pokrštavali u arijanizam, a njihova crkvena imovina je oduzimana. Vandali su u odnosu na ostala arijanska germanska plemena jače progonili nicejske hrišćane. Nicejski biskupi su djelimično zadržavali svoj utjecaj. Arijanski sabor “Vandal Synod” u Kartagini 484. kralj Huneric politički je iskoristio da učvrsti arijansku poziciju, a dodatno je produbio i pogoršao odnose između arijanca sa pravovjernim hrišćanima.
Iako je Carstvo podijeljeno na Istočno i Zapadno[10] radi lakše uprave, društvo je bilo jako raslojeno na razne frakcije. Politički utjecaj bio je na strani germanskih plemena, razni religiozni koncepti, unutarnja borba za vlast i politička previranja i ratovi sa barbarima su jako otežavali funkcionisanje Carstva.
Borba protiv heretikaa u Africi tokom vladavine cara Justinijana I (527.–565.) predstavlja jedan od najupečatljivijih primjera sprege religije i politike, imperijalne strategije u kasnoj antici.
U junu 533. godine vojskovođa Belisarije[11] kreće iz Konstantinopolja prema Africi. Rat je bio izuzetno kratak: odlučujuća bitka kod Decimuma odigrala se 13. septembra 533. dok je druga velika pobjeda ostvarena kod Trikamaruma u decembru iste godine. Vandalski kralj Gelimer[12]izgubio je bitke i predao se bizantincima u martu 534. godine, čime je okončan cijeli vijek vandalske vlasti u Africi.[13]
Novčić – denar, lice s likom kralja Vandala Geilamir/Gelimer/Geilimir (vladao 530 -534. AD) i naličje s monogram: DN REX G-EILAMIR.
Novčić iz vremena kralja Vandala Gelimera (530–534. n.e.) ključan je za razumijevanje odnosa između vandalske države u Africi i rimske – tačnije, istočnorimske (vizantijske) – tradicije. Na aversu se nalazi portret kralja Gelimera, prikazanog u stilizovanom, kasnoantičkom maniru, s natpisom koji ga identifikuje kao vladara. Na reversu, u centru, istaknut je simbol križa uz slova „D·N“ (Dominus Noster – „Naš Gospodar“), a cijeli prikaz je uokviren lovorovim vijencem.
Iako su Vandali bili arijanski kršćani, njihova upotreba križa na novcu ne proizlazi iz promjene teološkog stava, već iz političkog i kulturnog pragmatizma. Vandali, iako samostalni vladari, koriste ikonografiju koja oponaša Vizantijske (istočnorimske) uzore, kako bi legitimizovali svoju vlast nad stanovništvom, koje je bilo pravovjerno kršćansko. Križ u tom periodu nije bio ekskluzivno krišćanski ili vizantijski simbol. U to vrijeme najčešće korišteni simbol bio je Chi‑Rho (☧), Isusov monogram, dok je klasični križ ostajao relativno sporedan u ikonografiji ranog hrišćanstva. Tek kasnije, u VII. i naročito VIII. vijeku, križ će postati univerzalni simbol vizantijske carske moći i kršćanskog identiteta.
Križ je, ujedno, i predhrišćanski simbol, pa se i ovaj na novčanici arijanaca ne mora nužno tumačiti kao direktni simbol Hristovog raspeća ili uskrnuća. Arijanci nisu odbacivali križ kao simbol, već su imali drugačije teološke poglede na prirodu Hrista u odnosu na Nikejsko pravoslavlje. Upotreba križa na novcu bila je standardni dio vizantijskog novčanog sistema; Gelimer je ovim dizajnom nastavio praksu svojih prethodnika, koji su „pozajmljivali“ legitimnost iz vizantijskih carskih modela. U kasnoantičkoj Europi i Sredozemlju, kovanice su služile kao glavni medij za širenje državne propagande. Stavljanjem križa na ovaj novčić, Gelimer je želio prikazati svoje kraljevstvo kao „civilizovano“ i u skladu sa tadašnjim mediteranskim političkim standardima, bez obzira na specifičnost arijanske teologije.
Dakle, prisustvo križa na ovom novčiću primarno služi kao potvrda političkog autoriteta i povezanosti s rimsko‑vizantijskom tradicijom, a ne kao direktan izraz njihovih specifičnih arijanskih dogmatskih razlika.
Neki savremeni autori ističu da je jedan od glavnih razloga za slanje Belizarija u Afriku bila želja da se oslobađanje afričkog kontinenta od arijanske vlasti prikaže kao „rat pravovjernih, nicejskih kršćana protiv arijanstva”, što potvrđuje analiza vojnih izvora i crkvene politike u tom periodu.
Nakon uspješne vojne kampanje, Justinijan se nije zadovoljilo samo vojnom pobjedom, već je pristupio sistematskoj transformaciji društva. Sistematska reorganizacija afričkog teritorija, podrazumijevala je eliminaciju arijanstva. To je bio jedan od ključnih ciljeva. Ovaj proces nije bio ograničen na religijsku politiku ili samo teološki nivo, već je podrazumijevao imperijalnu strategiju obnove vlasti, te je obuhvatio zakonodavstvo, ekonomiju i društvene strukture.
Zašto je došlo do ovog sukoba?
Korijeni ovog sukoba počinju nakon ukidanja Henotikona[14] 28. marta 519. godine, car Justin I. (518.–527.) započinje jačanje ortodoksne politike.
Prema hronikama istočnih autora, iste godine uvedena je mjera kojom su svi vojnici morali prihvatiti odluke Kalcedonskog sabora[15], pod prijetnjom gubitka čina i novčanih primanja.[16]
U periodu između 519. i 525. godine donesene su i druge restriktivne mjere protiv heterodoksnih grupa. Kulminacija ove politike dolazi u zakonodavstvu iz aprila–augusta 527. godine kada Justin I. i njegov nasljednik Justinijan uvode zabrane za sve koji ne pripadaju ortodoksnoj crkvi, podrazumijevajući isključenje iz javnih i vojnih funkcija.[17] Iako arijanci u ovim zakonima nisu izričito imenovani, jasno je da su i oni obuhvaćeni ovim mjerama.
Neposredno nakon usvajanja niza zakona, 13. aprila 534. godine, Justinijan donosi mjere za reorganizaciju i obnovu administracije i vojske u Africi. U okviru ovih zakona, borba protiv heretika u Africi dobiva institucionalni karakter. Istovremeno Justinijan uvodi i odredbe o povratu imovine, kojima se omogućava vraćanje dobara oduzetih tokom vandalske vladavine u roku od pet godina. Ključna mjera bila je konfiskacija imovine arijanskih crkava i njeno vraćanje ortodoksnim institucijama. Ova mjera nije bila samo čin religijskog revanšizma i pravde, već i sredstvo za jačanje lojalnosti ortodoksnog stanovništva i političku stabilizaciju nove vlasti.
Već tada je bilo jasno da će pitanje crkvene imovine biti centralno u borbi protiv arijanstva. Godine 535. ove mjere su dodatno precizirane i to je značilo: pravo na povrat ograničeno je na tri generacije (nosilac, otac, djed), uz obavezu dokazivanja vlasništva. Time su isključeni stariji zahtjevi iz vremena ranih vandalskih osvajanja.
U augustu 535. godine donesen je ključni zakon o afričkoj crkvi, poznat kao Justinijanove novele. Novela 37 iz 535. godine potvrđuje pravo nicejskih crkvi na povrat imovine i istovremeno uvodi niz restrikcija za arijance i druge heterodoksne grupe, Jevreje, Donatiste[18] i Doketiste.[19]
Arijancima u Africi je zabranjeno obavljanje bogosluženja, krštavanje po arijanskoj formuli i zaređivanje sveštenika. Također im je onemogućeno učestvovanje u javnoj upravi, dok su njihove vjerske aktivnosti strogo ograničene. Prekršioci su kažnjavani novčanom kaznom od deset funti zlata. Ove mjere jasno pokazuju da je cilj bio potpuno potiskivanje arijanstva iz javnog života.
Time su arijanci faktički isključeni i svedeni na margine društvenih događanja. Ovakve pravne odredbe pokazuju da je borba protiv arijanstva bila sistemska i pravno utemeljena.
Važnu ulogu u formulisanju ove politike imao je afrički episkopat. Na saboru u Kartagini 535. godine raspravljalo se o ključnim pitanjima: da li bivši arijanski sveštenici mogu biti primljeni u katolički kler i da li osobe krštene od arijanaca mogu obavljati svešteničke funkcije.[20] Afrički biskupi zauzeli su strogu poziciju, odbacujući mogućnost arijanske integracije u ortodoksnu crkvu. Papa Agapet I. u pismu caru Justinijanu (535.) izričito naglašava da oni koji odstupaju od prave vjere ne mogu se primati niti vraćati u crkvene časti (“non oportet… excipere”), čime potvrđuje strogu disciplinu bez kompromisa sa hereticima.[21] Lokalna crkva nije bila pasivni izvršilac carske politike, već aktivni učesnik u oblikovanju religijskih pritisaka.
Dokumenti iz zbirke Collectio Avellana pokazuju da je afrička crkva aktivno utjecala na carsku politiku i insistirala na rigoroznim mjerama protiv arijanaca.
Na taj način, religijska politika direktno je doprinijela jačanju države. Istovremeno, gubitak imovine oslabio je arijansku zajednicu i ubrzao njeno raslojavanje.
Crkve koje su Vandali sagradili napuštene su ili preuzete od nicejskih hrišćana, pa je arijanska ikonografija, ukrasi i natpisi vraćeni u okrilje pravovjerja. Po istom principu prema arijanskom naslijeđu se pristupilo u cijelom Rimskom Cartsvu.Zbog umjetničkih zahvata klasične crkve na arijanskim objektima i biblijskim predstavama, danas je teško odrediti kojoj denominaciji bi mogle izvorno pripadati, arijanskoj ili ortodoksnoj. Jedino je sigurno, a to je da se arijanska crkva može prepoznati jedino ako za nju postoje pismeni dokazi. Čisto arheološki dokazati da je neka crkva prvobitno arijanska, na geografskom području na kojem su vladali Vandali, praktično je jako teško. Najveći dio vandalskog naslijeđa je uništen ili je prepušten zubu vremena.
Ekonomska dimenzija borbe protiv arijanaca bila je od presudnog značaja. Oduzimanje zemljišta i dobara arijanskim institucijama dovelo je do značajne preraspodjele bogatstva. Povrat crkvene imovine obuhvatao je dvije osnovne kategorije: zemljišta oduzeta ortodoksnim kršćanima tokom vandalske vladavine, posebno u vrijeme Gaiserica i Hunerika, te liturgijske objekte i pokretna dobra koja su koristili arijanci.
U slučajevima gdje vlasništvo nije moglo biti dokazano, imovina je prelazila u ruke carske riznice.[22] Prokopije iz Cezareje opisuje sporove u kojima su rimski vojnici pokušavali prisvojiti imanja, ali su vlasti presuđivale u korist države. Time je religijska politika direktno doprinijela jačanju carstva.
Važna posljedica ovih mjera bio je porast konverzija iz arijanstva u ortodoksiju. Međutim, ove konverzije često nisu bile motivisane religijskim uvjerenjem, već pragmatičnim razlozima. Pojava tzv. religijskog oportunizma ukazuje na to da su mnogi arijanci prihvatali ortodoksiju kako bi sačuvali društveni status i imovinu te izbjegli društvenu marginalizaciju.[23] Ovaj fenomen dodatno potvrđuje da je borba protiv arijanstva imala snažnu socijalno-ekonomsku dimenziju.
Arijanci kao politički neprijatelji
Iako su afrički biskupi često osporavali iskrenost ovih konverzija, carska vlast ih je uglavnom prihvatala, jer su doprinosile stabilizaciji društva i učvršćivanju ortodoksije.
Označavanjem arijanaca kao heretika i njihovim povezivanjem sa vandalskom vlašću, stvarajući sliku o arijancima kao političkim neprijateljima car je opravdavao represivne mjere i učvršćivao svoju vlast.[24] Ova propaganda doprinijela je stvaranju percepcije da su arijanstvo i „barbarski“ identitet nerazdvojni, iako takva veza nije odgovarala stvarnosti.
Ova ideološka konstrukcija omogućila je legitimizaciju represivnih mjera i olakšala integraciju osvojenih teritorija u okvir carstva.
Justinijan je koristio religiju da opravda svoju vlast i političke odluke u Africi, kako bi ljudi lakše prihvatili njegovu vlast kao ispravnu i „božanski podržanu”. Religiju je iskoristio kao instrument lične političke legitimacije. Postavio je ortodoksne biskupe koji su odani njegovoj vlasti, a time je pokazivao da ne donosi samo političku vlast, nego i „ispravnu vjeru”.
Borba protiv arijanstva može se posmatrati kao dio šireg procesa transformacije društva u kojem su religija, politika i ekonomija bili nerazdvojno povezani.
Posljedice ove politike bile su dalekosežne. Već u drugoj polovini VI. vijeka arijanska crkva u Africi gotovo je u potpunosti nestala. Njena imovina prešla je u ruke ortodoksnih institucija i carske riznice, dok su njeni pripadnici ili prešli u klasično hrišćanstvo ili bili društveno marginalizirani. Ortodoksna crkva je, s druge strane, značajno ojačala, postavši ključni stub nove vlasti.
Isčezavanje arijanskih zajednica
Dugoročno, arijanske zajednice su izumrle jer su se njihovi članovi prebacivali u katoličku crkvu, djeca su odgajana u nicejskoj tradiciji, a vladajuća crkva je sistematski istiskivala arijanske strukture u gradovima i na selu.
U praksi, „uništenje arijanskih zajednica“ se najčešće može shvatiti kao raspad ili preuređenje: kada su se arijanske zajednice raspale, crkve su bile zatvarane, korištene kao skladišta ili stambeni prostori, ili su kasnije ostavljene u ruševinama koje arheološki više nisu pouzdano prepoznatljive kao specifično arijanske.
Zaključno, borba protiv arijanstva u Africi u doba Justinijana bila je složen proces u kojem su vojni uspjeh, zakonodavne mjere i ekonomski interesi djelovali zajedno. Eliminacija arijanstva nije bila samo religijski cilj, već i sredstvo za konsolidaciju imperijalne vlasti. Ovaj primjer jasno pokazuje kako je u kasnoj antici religija mogla biti korištena kao instrument političke moći i društvene transformacije.
Borba protiv arijanstva u Africi je bila organizovana na više nivoa: vojnom, pravnom, ekonomskom, društvenom i religijskom.
Cilj nije bio samo suzbijanje hereze, nego potpuna transformacija i integracija društva.
Kratka dodatna digresija na Gote u Dalmaciji/Bosni
Kad je palo Gotsko kraljevstvo u Justinijanovoj vojsci je bilo arijanskih Gota koji su imali značajnu ulogu u vojnim strukturama. Justinianov Corpus Iuris Civilis (Zbornik građanskog prava), konkretno iz Codex Justinianus[25]ne spominje izričito arijance, iako se posredna referenca na njih može uočiti u jednom odlomku. Ove mjere su dio šireg programa vraćanja pravovjerju. Riječ je o dijelu u kojem se, nakon izlaganja kazni za službenike, razmatra utjecaj koji bi zakon mogao imati na gotske jedinice u carskoj vojsci:
“Ἐννοιαν μέντοι λαμβάνοντες, ὅτι Γόθους πολλάκις τοῖς καθωσιωμένοις ἐγγράφρουμεν φοδεράτοις, οἷς οὔτε ἡ φύσις οὔτε ὁ φάσας βίος τοιούτους ἐνέθηκε λόγους, συγχωρῆσαι τι τῆς ἀκριβείας αὐτοῖς συνεὶδον καὶ γινομένοις ἀνέχεσθαι φοδεράτων καὶ τιμωμένων, οἷ ἂν ἡμῖν παρασταίη τρόπος”.
(„Uzimajući u obzir da često regrutujemo Gote u naše pobožne federatske jedinice, kojima ni priroda ni prethodni način života nisu usadili ponašanje u skladu s tim principima, naredili smo da se prema njima ublaži strogoća i da se onima koji stupaju u službu kao federati dopusti da dobiju dostojanstva prema onome što smatramo najprikladnijim.”)
(Latinski tekst iz Orazio Licandro CODEX C. 1.5.12.17: Considerantes autem, quod Gothos saepe devotis foederatis adscripsimus, quibus neque indolens neque vita praeter lapsa tales animos imposuit, de severitate nonnihil eis remittere decrevimus et foederatos eos fieri honoribusque decorari permittimus quemadmodum nobis visum fuerit]. Evidenti le tracce dell’atteggiamento gotico di rifiuto della cittadinanza romana con conseguente rallentamento del processo d’integrazione mediante la riaffermazione del divieto di matrimonio con i Romani.)
„Razmišljajući, međutim, o tome da Gote često ubrajamo među odane saveznike (foederati), kojima ni priroda ni dosadašnji način života nisu usadili takve misli, odlučili smo da im u pogledu strogosti nešto popustimo, te dopuštamo da postanu saveznici i da budu počašćeni na način koji smatramo prikladnim.“
Ovaj pravni dokument, koji je u 6. vijeku sastavio car Justinijan I. predstavlja temelj rimskog prava. Citirani odlomak odnosi se na pravni status Gota koji su bili “federati” (saveznici) Rimskog Carstva, a tekst raspravlja o njihovom uključivanju u rimske institucije i građanska prava.
Ovaj odlomak iz Justinijanovog zakonika (Codex Iustinianus) ilustrira pragmatičnu politiku prema Gotima, gdje država svjesno ublažava zakonsku strogost kako bi integrirala gotske skupine kao federate, iako je u praksi, prema autoru (Licandro), taj proces često nailazio na otpor zbog zadržavanja specifičnog gotskog identiteta i socijalnih normi (poput endogamije, odnosno zabrane miješanih brakova). Jasni su tragovi gotskog stava odbijanja rimskog državljanstva, s posljedičnim usporavanjem procesa integracije kroz ponovno potvrđivanje zabrane sklapanja brakova s Rimljanima.
Osnovni ustav iz 523. protiv heretika bio je odgovor na praksu širenja arijanizma u Dalmaciji i Panoniji. Ove mjere zabranjuju heretke na javnim položajima, tj. svećenićke funkcije i njihovu imovinu.
Jasno je da se u slučaju Gota, ovdje posmatranih kao arijanaca (ili pagana), odstupa od propisa zbog njihove uloge i koristi koju su pokazali caru u vojnoj službi. Upravo u godini donošenja ovog zakona ponovo su izbila neprijateljstva s Perzijom; a ne treba zaboraviti ni pritiske koje je vršio kralj Teodorik, usmjerene na zaštitu svojih istovjernika oko 527. godine. Da bi umanjio ratne tenzije, u različitim izvorima se pominje da je Teodorik, kralj Ostrogota, zadužio papu Ivana da uvjeri Justina I. da ublaži nedavnu odluku protiv Arijanaca, koja je, čini se, podrazumijevala ponovno posvećenje (krštenje) njihovih crkava po tradicionalnoj trinitarnoj nicejskoj formuli.[26]
Različiti oblici kršćanskih pravaca previše su bili ukorijenjeni u carskoj vojsci, tako da je Justin bio odvraćen od pretjerano stroge primjene zakona koji je sam donio.
Ostavljanje zakonskog prostora za očuvanje dostojanstva gotskih vojnika, borba i rat su se ipak mnogo više vodili zbog vlast a ne zbog same religije i njene dogme. Pravila se ublažavaju za Gote u carskoj službi, jer su bili korisni u vojnom smislu. Institucija crkve je poslužila samo kao sredstvo konsolidacije, ujedinjenja društva i izbavljenje iz društvene raslojenosti koje su uzrokovali razni heretički pokreti: manihejci, makedonianci, homeji, arijanci, nestorijanci.
Justinijanske mjere protiv arijanaca opravdale su rat protiv Gota: Bizant je 535. zauzeo arijansku Salonu i provinciju Dalmaciju od Ostrogota, a rat je završio 555. porazom Ostrogota. Nakon pobjede, arijanska crkvena imovina predana je pravovjernoj crkvi, kao u Ravenni gdje je Justinijan konfiscirao vlasništvo Ostrogota. To je uništilo institucionalnu podršku arijanstvu u Iliriku i Dalmaciji. Ovo je period ranog hrišćanstva, kad je na geografskom području današnje Bosne i Hercegovine sagrađeno i u punoj funkciji bilo preko 71. bazilika koje će u narednom, avarskom periodu biti porušene ili prepuštene propadanju.
Negdje oko 600. godine Avari i Slaveni zauzimaju prostor koji je ranije pripadao bizantskom Iliku. Prema ”Theophanis chronographia”[27]ratovi s Avarima uglavnom se spominju unutar vremenskog raspona oko 591–620. g. n. e. a najčešće se veže na dijelove koji opisuju vladavine cara Maurikija i Heraklija. Avarska najezda u balkanski Ilirik, bizantsko‑avarski sukobi, te bliski kontakt s „Slavenima“ u tim oblastima.
Kako su na osnovu Teophanovih podataka mnogi historičari rekonstruisali, nakon avarskog osvajanja počinju se javljati prve kneževine i banovine u Iliriku.
Ivo Goldstein (Hrvatski rani srednji vijek) – jasno povezuje slabljenje Avarskog kaganata i Bizanta s nastankom prvih hrvatskih kneževina u 7. i prvoj polovini 8. vijeka. Dinko Šokčević smatra da dolaskom Slavena uz Avare u stvari dolaze Hrvati koji stvaraju kneževine u to razdoblje smatra kao osnovu modernih nacionalnih država. Autori koji su pisali o ranoj državi Raškoj (V. Ćorović, V. Popović, kasnije V. Vučetić i dr.) često povezuju slavenske migracije i rušenje Avarskog kaganata s nastankom srpskih kneževina od 7–9. vijeka. Poljski sociolog i historiograf Henri de Lumley/H. Gumplowicz (19. vijek) sačinio je sintezu o formiranju slavenskih država kao posljedici doseljenja ratničkih Slavena i sloma države Avara. Njemački i austrijski medijevisti (F. Mez, R. Dietrich, I. Bognar‑Kutzian) u svojim raspravama o Avarskom kaganatu i franačko‑bizantskim odnosima oslikavaju proces koji omogućava nastanak slavenskih kneževina na Balkanu, uključujući teritorije buduće Bosne.
——————————————————————————–
[1]Iz knjige Proroka Danila, kao interpretativna metafora nicejskog aspekta na arijanske Gote.
[2]Heruli su bili nomadski germanski narod koji se u izvorima spominje od 3. do 6. vijeka. Smatra se da su prvobitno živjeli na području današnje Danske ili južne Švedske, odakle su se selili kroz različite dijelove Evrope. Sredinom 3. vijeka prvi put se pojavljuju u rimskim zapisima kao pleme koje je zajedno s Gotima učestvovalo u pljačkaškim pohodima na Balkan i u Malu Aziju. Do kraja 4. vijeka potpali su pod vlast Ostrogota, a nakon 375. godine postali su vazali Huna. Prema vizantijskom historičaru Prokopiju, Heruli su bili mnogobožačko društvo sa posebnim običajima. Među njima su bili prinošenje ljudskih žrtava i „senicid”, odnosno ritualno ubijanje bolesnih i starijih osoba od strane ljudi koji nisu bili u srodstvu s njima, nakon čega su posmrtni ostaci spaljivani na lomači. Poslije sukoba s Langobardima početkom 6. vijeka, dio Herula se vratio u Skandinaviju, dok su druge grupe Vizantinci naselili na područje Balkana. Posljednji put se u izvorima spominju sredinom 6. vijeka kao pripadnici vizantijske vojske.
[3]Geiserik (Genseric, Gaiseric; oko 389, rođen vjerovatno kod Panonskog mora (Blatno jezero), bio je najmoćniji kralj Vandala i Alana (428–477), osnivač Vandalskog kraljevstva u sjevernoj Africi. Novac sa likom Geiserica spaja rimske i vandalske oblike i najverovatnije nosi poruku: Kartagina pod Vandalima je pobjednički i legitimni grad, a žena sa palmom u ruci predstavlja tu pobjedu ili gradsku personifikaciju. Solarni simboli; Sunce koje plovi na sunčevoj lađi i sunčevi zraci ispod pojačavaju ideju božanske ili kosmičke zaštite nad tom vlašću. Dio je propagandne naracije kojom se pokazuje moć Kartage /Kartagine/.
[4]Victor Vitensis, Historia persecutionis Africanae Provinciae, III–V.
[5] Kartagu su, po legendi, osnovali Feničani oko 814. g.p.n.e. Potpuno su je uništili Rimljani u trećem punskom ratu 146 g.p.n.e. Nakon osvajanja na istom mjestu su osnovali Colonia Julia Carthago. Današnji Tunis.
[6]Victor of Vita, knjiga I.9:Et, ut de necessariis loquar, basilicam Maiorum, ubi corpora sanctarum martyrum Perpetuae atque Felicitatis sepulta sunt, Celerinae uel Scilitanorum et alias quas non destruxerant, suae manpaci religioni licenti.'Da govorimo samo o najzanimljivijim stvarima, u svojoj tiranskoj drskosti predali su svojoj vjeri Baziliku Maiorum u kojoj su pokopana tijela sv. Perpetue i Felicitas, baziliku Celerina i Scillitani, i ostale koje nisu uništili.'Tekst: Lancel 2002, 100-101.Prijevod: Moorhead 1992, 6.Izvor,; http://csla.history.ox.ac.uk/record.php?recid=E01969
[7]Tuniski arheolog i istraživač antičke i kasnoantičke Afrike, posebno u vezi sa hrišćanstvom i materijalnom kulturom sjeverne Afrike.
[8]https://www.academia.edu/50300374/Early_Christianity_in_Africa_Tunisia_https://zaherkammoun.com/2020/03/29/el-gousset-une-ville-vandale-en-tunisie/
[9]Wichtigste Quellen, die über Cyrila und den nordafrikanischen Kleriker Victor von Vita berichten, sind vor allem spätantike kirchenhistoriographische Werke, ergänzt durch moderne Editionen und Kommentare.Hauptquelle: Victor von Vita selbst Kernwerk ist Victor von Vita: Historia persecutionis Africanae provinciae temporum Geiserici et Hunirici regum Wandalorum (Geschichte der Verfolgung der afrikanischen Provinz in den Zeiten der Vandalenkönige Geiserich und Hunerich).Victor von Vita wird in der Forschung meist als Bischof der kleinen Stadt Vita (in der Provinz Byzacena, heute etwa Gegend von Sousse) verstanden, nicht als Bischof von Karthago. Was über seinen Status überliefert ist.
[10]Računa se da je Rimsko Carstvo podijeljeno 395. godine, nakon smrti Teodozija, ali je administrativno podijeljeno još u vrijeme Dioklecijana 286. godine.
[11]Walter Emil Kaegi,Arianism and the Byzantine Army in Africa, 533‑546https://www.cambridge.org/core/journals/traditio/article/abs/arianism-and-the-byzantine-army-in-africa-533546/A6A4A7B40AF1A26A321E616A177E93D1
[12]Gelimer (oko 480–553), poznat i kao Geilamir, bio je posljednji kralj Vandalskog kraljevstva u sjevernoj Africi (530–534).
[13]Novellae Justiniani 35–36.
[14]Henotikon je bio carski edikt iz 482. godine koji je izdao istočnorimski car Zenon. Ciljao je pomirenje između pravoslavnih (kaličkih) i miaphizita (monofizita) u teološkom sporu oko Kristove prirode.Potvrdio je Nicejsko i Kalcedonsko sabore, ali izbjegavao eksplicitno prihvaćanje Kalcedona (451.) Osudio je nestorijanizam i eutihijanizam, ali dozvoljavao dvije prirode u Kristu bez preciznog tumačenja. Zenon ga je proglasio obvezujućim, ali papa Feliks III. ga je odbio, što je produbilo raskol Car Justin I. (518–527.) ga je ukinuo 519. godine, prihvatljivši puno Kalcedonsko učenje pod utjecajem pape Hormizda. To je omogućilo privremeno pomirenje s Rimom i zatvorilo akacijanski raskol.
[15]Proglašeno Kalcedonsko vjerovanje: Krist ima dvije naravi – božansku i ljudsku – u jednoj osobi, nepromijenjene, neodvojene.Osuđeni monofiziti i nestorijanci; potvrđeni prethodni sabori. To je dovelo do raskola s monofizitskim Crkvama (Kopti, Armenci).
[16]Michael Syrus, Chronicon, IX; Jacob of Edessa, fragmenta.
[17]Codex Justinianus 1.5.12.
[18]Donat Magnus, raskolnik čije učenje opstaje sve do arapskog osvajanja u 7. vijeku.
[19]Novella 37 (1. august 535).
[20]Victor Vitensis, Historia persecutionis Africanae Provinciae.
[21]Agapetus I, Epistola ad Justinianum, u: Patrologia Latina, vol. 66, kol. 41–44.
[22]Procopius, De Bello Vandalico, II.
[23]Peter Brown, Power and Persuasion in Late Antiquity, Madison, 1992.
[24]J. B. Bury, History of the Later Roman Empire, London, 1923.
[25]Orazio Licandro CODEX | Giornale romanistico di studi giuridici politici e sociali; Codex Justinianus (1.5.12.17)https://www.academia.edu/44210908/Orazio_Licandro_CODEX_1 fusnota 97. na strani 47. Ovaj pravni dokument, koji je u 6. vijeku sastavio car Justinijan I., predstavlja temelj rimskog prava. Citirani odlomak odnosi se na pravni status Gota koji su bili “foederati” (saveznici) Rimskog Carstva, a tekst raspravlja o njihovom uključivanju u rimske institucije i građanska prava.
[26]Per esempio Excerpta Valesiana, 90, rec. J. Moreau, editionem correctiorem curavit V. Velkov, Lipsiae 1968; Le « Liber Pontificalis «. Texte, introduction et commentaine, par L. Duchesne, 2 voll., Paris 1886-1892, I, 275; Theophanis Chronographia, A.M. 6016 (169) ed. C. de Boor, I, Hildesheim-New York 19802. Sull’episodio cfr. Greatrex, Justin I, 78-81 e Greatrex, Theodore Lector, 218-220.
[27]Theophanes the Confessor, bizantski monah i historičar koji je živio oko 758–817. godine. Historijska hronika koja obuhvata period od oko 284. do 813. Godine. Fokusira se na Bizantsko carstvo, ali uključuje i podatke o: Rimskom carstvu i ranim islamskim hilafetima.
Literatura:
Conant Jonathan – Staying Roman: Conquest and Identity in Africa
Yves Modéran – radovi o Vandalima i Africi
Charles Diehl – L’Afrique byzantine
J.A. S. Evans – The Age of Justinian
Peter Brown– The Rise of Western Christendom
Orazio Licandro– CodexJustinianus
Dragoö MÎRÖANU Katholieke Universiteit Leuven (Belgia) FURTHER NOTES ON THE AESTHETIC ‘SHADOW’ OF GOTHIC ARIANISM IN RAVENNA StTeol 4/2009, pp. 199-212
Pavle Simović; Trojstvo i promjena Božjeg identiteta; Cetinje 2024. godine
J.B. Bury, History of the Later Roman Empire, London, 1923.