Loading...
Kultura

SJEĆANJE: MIHAJLO PETROVIĆ

Piše: Nihad Filipović

Kako napisati sjećanje na čovjeka kojega niste poznavali i koji nije bio ličnost u fokusu javne pažnje, pa da znate o njemu i ono, što inače, o onima koji nisu naši prijatelji ili poznanici, nema načina da bi kojim čudom mogli, a istina bog i trebali znati.

A Mihajlo Petrović je baš takav: major bivše Jugoslavenske Narodne Armije, na službi u Travniku u trenutku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, rođen 1953. u Beogradu, poginuo 1992. u odbrani Travnika, nosilac najviših ordena Armije RBiH – ordena Zlatni ljiljan i ordena Zlatni grb sa mačevima; supruga Ana, sin Aleksandar, kćerka Jelena, plus par dodatnih, ali dragocjenih informacija, koje nalazimo u jednom skromnom prilogu na portalu radiosarajevo.ba, o tome kako je Petrović u trenutku povlačenja JNA iz Travnika odlučio ostati u gradu i svoje usluge staviti na raspolaganje građanima Travnika u odbrani od četničke agresije… I to bi bilo sve što se može u internet arhivi pronaći o ovome čovjeku koji je ostavio tako dubok trag u Travniku i Bosni, a kome Bosanci, znaju tako malo. Pa i to malo otkriva svu veličinu ljudske gromade zvane Mihajlo Petrović.

Jer, mogao je i on pokupiti se i napustiti grad, povući se sa vojskom u kojoj je imao i čin, mogao je i dalje u toj vojsci napredovati, proslaviti se nečovještvom u agresiji soldateske do zuba naoružane, na narod, na civile, slabo i nikako naoružane, praktički nezaštićene, na milosti i nemilosti ljudima koji su umislili da taj narod i ne postoji, a ono malo što ga ime, i ne treba da ga ima. Mogao je i Mihajlo u vremenu povampirenog šovinizma i na vrat na nos obrnutih humanističkih vrijednosti, odabrati put bez obraza i časti, put laganja kao put nacionalnog spasenja. Taj put je takve poput njega, oficire što su ubijanjem civila, biva branili sopstveni narod, u tom razularenom vremenu bezčašća, direktno vodio u bajagi Panteon nacionalnih veličina.

Mogao je, a nije. Mihajlo je odabrao drugi, teži put, put obraza, časti i ljudskog dostojanstva, put otpora raspojasanoj sili ubica, napasnika, koljača, razbojnika i svekolikog ološa. Birajući taj put,  spasio je sopstveni obraz, učinio čast narodu iz kojeg je potekao, i ušao u predanje, u legendu, u Panteon istinskih humanističkih veličina.

Posljednji ispraćaj: Travničani s opraštaju od Mihajla Petrovića.

Fascinantno je to, ali sva je povijest – povijest kraljeva, elita i krupnih gibanje, u kojima kao da nema tzv. malog čovjeka. Umni ljudi, “male ljude” vide sitnim kusurom povijesti, topovskim mesom itd. itsl. Ali, bez “malog čovjeka”, nema ni povijesti, pa sada bila ovakva ili onakva, bila “naša” ili bila “njihova”. Tako bi i povijest grada Travnika, sudbina tog grada i njegovih ljudi, te 1992. g., kada 13. aprila, odozgo s Vlašića, krenuše horde što su samo smrt i zlo nosile na vrhovima kama, moguće izgledala drugačije, da ne bi majora Petrovića, što istupi pred stroj branitelja i odraža govor za historijske čitanke:

-Dragi moji borci, ja sam major Mihajlo Petrović, Srbin, Beograđanin, oficir bivše JNA. Moj deda borio se na Solunskom frontu protiv Austro-Ugara, moj otac borio se protiv nemačkih, ustaških i četničkih fašista, a izgleda da je došlo vreme da se i ja borim protiv ovih bradonja s brda. Otac mi je pričao kakvi su bili četnici u onom ratu, a ja vam mogu odmah reći, jer sam to imao priliku vidjeti posljednjih meseci, da će ovi biti mnogo gori. Bosanac nisam rođenjem, ali sam postao i srcem i dušom otkako živim ovde. Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta. Budite smireni, pucajte samo u živu metu, ko nema oružja, nek’ otima od neprijatelja ili neka uzme pušku ako mu saborac pogine. U tami slušajte moj glas, nemamo radioveza, nema motorola… I zapamtite, između ovog nezaštićenog i golorukog svijeta i njih naoružanih najboljim oružjem i mržnjom u kojoj žele da nas sve unište, noćas stojite samo vi!

Tako je, zahvaljujući hrabrosti branilaca i čovjeka koji je stao ispred njih i poveo ih u borbu, 13, aprila 1992. odbranjen Travnik. I takav odbranjen ostao do kraja rata 1995. Svjedok svjedoči:

-Nakon 24 sata bili smo postrojeni ispred pošte u Turbetu. Major nije govorio, samo je prilazio svakom vojniku pružao mu ruku čestitao i ljubio ga u obraz. Njegov pogled govorio je najbolje, bio je pun ponosa i divljenja za nas.

Još šest mjeseci ratovao je Mihajlo sa svojim borcima, Travničanima i prognanicima među kojima i onim iz Vlašićkog sela Mudrike. Prignanici i Mudričani su ga gledali s podozrenjem, ali samo par dana dok se nisu uvjerili koje i kakav je čovjek Mihajlo. Hrabrio ih je, dodatno motivirao i nadasve impresionirao osobnom hrabrošću. Govorio im je – ma šta govorio, naređivao:

-Ako me zarobe, odmah pucajte u mene.

Mihajla nisu zarobili. Poginuo je u eksploziji mine, 24. oktobra 1992.g. Dva dana kasnije, sav Travnik se digao na posljednji ispraćaj majora Mihajla Petrovića.

Mihajlo nije zaboravljen.

Neka je slava srpskom sinu i bosanskom Zlatnom zambaku, Mihajlu Petroviću.

2 comments
    1. Bosanski Pogledi

      Hvala puno na divnim rijecima za divnog covjeka. Nazalost nemamo opciju javnih komentara, ali ce cijeli tim portala biti obavjesten. S postovanjem, Amna Dumpor

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *