Podvlačenje crte

Ovakve stvari se dešavaju nakon ratova, koji bajagi “završe” neriješeno; (i to je jedan od brojnih bh. fenomena: rat se završava porazom i pobjedom, a sve izvan toga je, najprije će biti, odlaganje rata na neodređeno vrijeme.)

Da se desilo pa su Armija RBiH i gen. Dudaković pobjedili u ratu, Atif bi bio nedodirljiv… Ovako, gledamo pravo – ni po babu ni po stričevima.

Šta su četnici radili po Krajini i svuda po Bosni i Hercegovini gdje je njihova zakopitila, neuporedivo sa ovim što se generalu Dudakoviću stavlja na teret.  Na stotine i hiljade ih je još koje ruka pravde nije stigla. I nemojmo uopće imati iluzije – pomumiraće, neće ni stići.

Ja osobno mislim da je Dudaković u ovoj priči takođe žrtva. Slika i prilika bošnjačkog naroda koji je napadnut, izložen genocidnom pogromu, takorekuć na livadi zatečen, goloruk i neuvezan u vojni red koji će tek u hodu osvajati, ustao braniti sebe i svoje, gdje su neki u odbrani prešli crtu u ratu dozvoljenog.

Ipak, Dudaković nije bilo ko. Znao je sve i o Ženevskim konvencijama i o pravilima ratovanja. Da je postupio kako mu je nalagao oficirski profesionalni kodeks, upitno je da li bi zgrijao na komandnoj funkciji na kojoj je bio u ratu. Moguće bi ostao, a vrlo moguće i da ne bi. Takve su (ne) prilike bile.

No nije postupio tako. Nije postupio po PS-u. Zašto – on zna motive. U svakom slučaju, ovo sada što mu se dešava cijena je te i takve odluke.

Ovaj sam kratki komentar naslovio – Podvlačenje crte.

Zašto tako?

Zato što smatram da je krajnje vrjeme da exjugo plemena odbace mentalne, kulturnim modelima prenesene i razvijane, divljačke,  bastardizacijske atavizme prošlosti, općenito, a ovdje specifično u odnosu na rat, način ratovanja, osvetu i postupke u ratu, te  konačno se uključe u porodicu civiliziranih naroda (nacija). Jer i kada ubija, civilizacija ubija po PS-u. Atif je to znao, ali nije postupio saglasno tim spoznajama.

Da je izdajnika Šantića dao na sud, danas bi bio nedodirljiv. Da je uhapsio i dao na vojno procesuiranje one što su pobili nekolicinu srpskih seljaka kod motela u Bosanskom Petrovcu – danas bi bio nedodirljiv.

Linijom političkog mišljenja, Dudaković je u očima mnogih junak, čovjek koji je branio napadnuti narod. Tako gledano i Ratko Mladić je u očima nekih junak.

Linijim pravnog mišljenja, Mladić je uhapšen, suđen i presuđen ratni zločinac, a Dudaković je oficir koji u nekoliko kritičnih slučajeva, nije postupio po pravilima službe.

Zato mu se danas sudi.

Politička podkusurivanja u stranu. To se radi. Prisutno je čak i u praksi Suda OUN osnovanog radi pravnog  procesuiranja osoba koje su počinile ratne zločine u exjugoslavenskim ratovima 1990-ih. Sjećamo se slučaja komandanta Armije BiH, generala Rasima Delića. Suđen je i presuđen pred tim sudom na tri godine zatvora. Presuđen je po liniji  komandne odgovornosti tj. zbog nepoduzimanja potrebnih mjera da se počinioci zločina, inače pripadnici  Al Mudžahid jedinice (veličine bataljona), u sklopu Sedme muslimanske brigade Armije RBiH, pravno procesuiraju.

Poslije su, 2012,  pred istim tim sudom suđeni hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Mrkač; suđeni i presuđeni, prvi na 24 godine zatvora, a drugi na 18 godinae; e da bi u postupcima po žalbi na presude – bili oslobođeni.

Potom je bilo suđenje i marta 2013. godine oslobađanje načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčila Perišića, od odgovornosti za zločine počinjene nad Bošnjacima u periodu 1993.-1995. godine  i  granatiranja Zagreba 1995. Zatim su u maju 2013. godine, oslobođeni i Jovica Stanišić, bivši šef Državne bezbijednosri Republike Srbije i njegov pomoćnik Franko Simatović, zv. Frenki. Njima je presuđeno da ne snose odgovornost,  tj. da nema dokaza da su  bili učesnici zločinančkog  pothvata nad nesrpskim stanovništvom Hrvatske, u ratovima 1990-ih. Izrečene oslobađajuće presude navedenim srpskim i hrvatskim oficirima i visokim funkcionerima državne bezbijednosti Republike Srbije, zbog toga što se nije mogla utvrditi komandna odgovornost optuženih, odnosno neposredno učešće optuženih u zločinima koji su im stavljani na teret, ozbiljno dovodi u pitanje presudu generalu Deliću, jer ni u njegovom slučaju, nije bilo dokaza neposrednom ušešću u izvršenju zločina za koje je terećen, niti je on stvarno imao komandu nad jedinicom Al Mudžahid; pa ipak je oglašen krivim i kažnjen po komandnoj odgovornost (pravno korektno, jer je ta jedinica organizaciona bila u sastavu Armije RBiH na čijoj je komandnoj poziciji bio general Delić).

Kako je prednje moguće? To da najviša svjetska sudska instanca ima dva kriterija u de facto, po prirodi stvari, istim krivičnim stvarima.

Pa moguće je, naravno, zbog političkih pritisaka na sudce. Polovinom juna 2013. godine, oglasio se i jedan od sudaca Haškog tribunal, Frederik Harhof (Harhoff), podastirući javnosti neke nepoznate detalje iz rada suda i implicirajući politički pritisak koji je vršen na kolege suce, sa strane predsjedavajućeg suda, Teodora Merona (Theodora Meron).

Ako se ovo gore pokazalo kao praksa prisutna u radu najviše svjetske sudske instance, možemo onda misliti kakav su politička podkusurivanja, računice i ja tebi ti meni igre moćnih politika u BiH na djelu, a u vezi pravnog prosesuiranja u BiH za zločine počinjene tokom rata 1990-ih. Nesumljivo je da su takve politički (znači interesno) motivirane špekulacije prisutne i u odluci da se prisupi pravnom procesuiranju generala Dudakovića.

I jasno, ljudi istom tom linijom političkog mišljenja,  reagiraju, smatraju da, evo i 23. godine od rata,  pored toliko nepresuđenih zločina koje su četničke formacije počinile u toku rata, nije korektno potezati odgovornost oficira Armije RBiH, za neke izolovane zločine tamo nekih pripadnika Armije.

Da, ta vrsta argumentacije je moguća, podrazumijevajuća pa i očekivana u polju političkog.

U polju pravnog međutim, ta vrsta argumentacije nema validnost. U polju prava jedino što je validno jesu činjenice, materijalno pravo kojim se nominira (tj. pravno stuipulira i uređuje) crimen, logičko i formalnopravno mišljenje te odgovornost inkriminiranih (počinilaca odnosno onih koji su imali mogućnost crimen spriječiti ili, u “našem” slučaju, odgovorne podvrći pravnom procesuiranju). Tom linijom mišljenja, izgleda, postoji osnovana sumnja o elementima odgovornosti generala Dudakovića.

A na sudu je (ili bi trebalo biti) da presuđuje.