foto: pixabay
Emina Žuna
„Kritika bosanskog uma“ bavi se kolektivnim imaginarijem koji je bosanskim Muslimanima, ili poslije Bošnjacima, poslužio kao baza za stvaranje predodžbi o svijetu koji ih okružuje, njihovom odnosu prema posljednjem ratu, zajedničkoj prošlosti i historiji kojoj pripadaju i situaciji u kojoj se danas nalaze.
Tarik Haverić se ne libi uhvatiti u koštac s nekim od najzahtjevnijih i najvažnijih pitanja naše društvene zbilje. Njegova posljednja knjiga ‘Kritika bosanskog uma’ bez sumnje predstavlja njegov dosadašnji magnum opus. Ona to čini prvenstveno zbog same kolosalnosti ideje koja bi se mogla opisati kao ‘prikaz geneze bošnjačkog subjekta’, ali i stila kojim je pisana. Iako se radi o naučnoj studiji u formalnom smislu koja ima stilske odlike naučnog registra, Haverićev stil je pitak i uzbudljiv a struktura knjige gotovo romaneskna. U organizaciji svog teksta, on vrši neprestano semantičko povezivanje između različitih poglavlja (eseja), tako da čitalac ima utisak da slijedi pripovjednu naraciju i u rukama drži knjigu koja predstavlja hibrid između naučne studije i romana. Taj gotovo literarni stil je čini privlačnijom i pomaže da se lakše svare teze koje u njoj iznosi.
Na samom početku, Haverić nam otkriva da mu je namjera da se pozabavi kolektivnim predodžbama bosanskih Muslimana o svijetu koji ih okružuje, njihovom odnosu prema posljednjem ratu, zajedničkoj prošlosti i historiji kojoj pripadaju, te situaciji u kojoj se danas nalaze. Akcent mu je na kolektivitetu i tzv. kolektivnom imaginariju koji je bosanskim Muslimanima, ili poslije Bošnjacima, poslužio kao baza za stvaranje spomenutih predodžbi. Međutim, bitno je napomenuti da on samim time ne izdvaja bosanske Muslimane od ostalih južnoslavenskih naroda – ”malih bijednih naroda s Istoka Europe“ (István Bibó, 11), niti ih smatra ‘bjednijim’ od ostalih, što je kritika koju će mu vjerovatno neko uputiti (ako već nije), nego jednostavno njih odabire za analizu. Sama analiza je dijakronijska i iako Haverić ima i ranijih referenci, može se reći da historijski otpočinje s dolaskom Austro-Ugarske na tlo BiH i nastojanjem bosanskih Muslimana da se definišu u novonastalim okolnostima. Pri tome mu je naročito bitan period tridesetih godina i djelovanje bošnjačkih intelektualaca između dva rata, period osamdesetih godina i pojava Mladih muslimana, period rata ‘92-‘95 i (pre)osmišljavanje njegovih ciljeva u režiji Alije Izetbegovića, te poratni period koji je i rezultirao stanjem koje sada živimo, ili u kojem se, bolje rečeno, batrgamo.
Ciljevi koje su sebi postavili Mladi muslimani, njihov odnos prema SFRJ u čijim su zatvorima ležali, teze koje je u Islamskoj deklaraciji iznio Alija Izetbegović kao i poratni vjeroučitelji i istaknuti bošnjački intelektualci koji stoje u osnovi reformiranja akademske zajednice i proizvodnje novih, nacionalnih naučnih radova i udžbenika, proizvode diskurs u osnovi kojeg je tzv. ‘islamski pogled na svijet’ koji predstavlja vrhunsku vrijednost i koji treba uzeti za polaznu tačku prije stvaranja bilo koje naracije.
U poglavlju Divlja nauka, Haverić brutalno dekonstruiše način na koji su formirani temelji nove nauke u Bošnjaka i raskrinkava naučne kurikulume i metode kojima su se u svom radu služili Nijaz Duraković, Muhsin Rizvić, Šaćir Filandra, Enes Karić i drugi. Dakle, autore koji nama generacijama školovanim poslije rata u entitetu s bošnjačkom većinom predstavljaju paradigme naučne misli i osobe za koje smo makar čuli, bez obzira koji smjer obrazovanja odabrali.
Bošnjački intelektualci iz prošlosti koje nova bošnjačka intelektualna elita uzima za svoje prethodnike jesu ličnosti kakav je naprimjer bio Mustafa Busuladžić (1914 – 1945) – kojeg nazivaju „bošnjački Krleža”, a koji je bio poznat po antisemitskim i mizoginim stavovima te podržavao fašističku NDH. Haverić nam u knjizi donosi njegove živopisne citate kojim se to potvđuje, ali to nije smetalo da ga se uzdigne od strane bošnjačke misli i od njega napravi martira koje su partizani strijeljali samo zato što im se, kako tvrde, nisu sviđali njegovi antikomunistički stavovi. Vrijedi ovo istaknuti i zbog nedavne inicijative da škola u Dobroševićima nosi ime po Mustafi Busuladžiću jer su nakon što je skupština Kantona Sarajevo to odbila uslijedile pobune od strane bošnjačkih pojedinaca zbog nepravde koja je time, drugi put, nanesena Busuladžiću, a koji njima i dalje (vjerovatno još i više) ostaje ‘jedan od najvećih bošnjačkih intelektualca u historiji’.
Vrijedan korpus iz kojeg crpi materijal za analizu Haveriću predstavlja književnost, i to ona sa ‘tezom’. Takva književnost za cilj ima da stvori idealan portret Bošnjaka i da ‘uklanjanjem ružnih obilježja’, nalegne na kolektivnu predodžbu o tom portretu i dodatno ga utvrdi. Odličan predstavnik takve književnosti bi bilo djelo Alije Nametka čije pripovijetke uzima za analizu. Protagonistu jedne od njih, ‘cjepara’, poredi s karakterom koji je također cjepar, ali iz pripovijetke Zije Dizdarevića čiji je spisateljski senzibilitet drugačiji od Nametkovog. Dok se prvi cjepar udaljava od ljudskog i biva primjer moralno – vjerskog savršenstva kojeg zbog ponosa i dostojanstva u ovozemaljskoj bijedi zasigurno čeka nagrada na drugom svijetu, drugi zbog nepravde koju svakodnevno proživljava podlegne svojoj ljudskosti i postane nasilan, čime se udaljava od lika koji bi odgovarao bošnjačkom imaginariju. Bez obzira što je drugi lik vjerodostojniji i stoga ima i veću književnu vrijednost, prvom se daje prednost bez obzira što ne odgovara nikakvoj stvarnosti, već samo njenom idealnom konstruktu. A takvom liku Bošnjaka, likovi iz Andrićeve proze mogu biti samo antipodi i stoga nije nimalo čudno što je Andrićevo djelo postalo ideološko bojno polje tumačima književnosti i esencijalnog bošnjaštva nakon rata.
Metafora kojom Haverić završava svoju knjigu predstavlja ‘Tunel Vidikovac’, inače stvarni tunel koji se nalazi na putu između Mostara i Jablanice. Jer koliko god se činilo oksimoronsko i nemoguće takvo ime, činjenica je da ono postoji i Haverić s njime poredi cjelokupnu situaciju u kojoj se danas nalazimo, a koje je direktna posljedica i prirodan nastavak djelovanja bosanskog muslimanskog subjekta. Haverić piše za njega da je: ”Od 1996, otkad na dijelovima bosanskohercegovačkog teritorija vrši vlast samostalno i bez tuđih sputavanja, uspio je da kroz ‘islamizaciju Muslimana’ poništi sav prethodno postignut napredak na putu ka političkoj modernosti i razori materijalne i duhovne osnove svog života: glavne odluke koje su dovele do obezvređivanja, komadanja i rasprodaje velikih privrednih sistema, gušenja kulturnih ustanova, unižavanja naučnih i obrazovnih standarda i uništavanja intelektualnog života donijeli su vjernici, a ne agnostici ili ateisti”.