Loading...
EsejiKultura

ZAPISI IZ DOBRIH I POGANIH VREMENA

Piše: Nihad Filipović

(Zapisano kao doprinos kulturi pamćenja)

  • Izvadci iz neobjavljene knjige istoimenog naslova

Čemu uopće ovaj Zapis? Čemu sjećanje na jedno vrijeme kojeg više nema, na jedan mali grad i njegove ljude kojih isto tako, manje ili više, nema? Vrijeme, biološki i Božiji zakon čini neumitno i uskoro će, i ovo živo što osta od tog svijeta, nestati. Sa tim ljudima nestaje i to vrijeme i hiljade i milione neispričanih priča koje su život.

Život ima “navadu” ponavljanja, a sa ponavljanjem života ponavljaju se i ljudske sudbine. Ispričane-neispričane one se ponavljaju u obnovljenim životima. A ako se ponavljaju, onda je to užasno, jer život je najprije more patnje; sve naše iskustvo, povijest i upamćeno, uči nas tome: borba, borba i samo borba, u patnji, ne bi li se preživjelo. A ono malo sreće što znači obnova života u tom moru patnje, kao da nam je dato samo još više da patimo.
Ima li načina čovjeku umanjiti patnju, a uvećati sreću koja znači stalna obnova života i šta bi uopće život značio bez bola; koje bi tek to more pihtijasto nesreće bilo? Što boli, upozorava na neodrživost stanja, na potrebu borbe i traganja za onim zrnom sreće u moru muke i bola. I tako u krug vječnog ponavljanja.

Zato je potrebno znati, e da bi se neumitno ponovljeno, razumjelo. A jednom kada razumijemo, na dobrom smo putu u traganju za ono malo sreće što nam sa ponavljanjem uvijek iznova vraća zatureno negdje u tim morima i okeanima paćeničkim.
I zato je rjesenje za čovjeka: pomiren sa neumitnim ponavljanjem već viđenog, ali ne u čekanju, već u traganju i borbi neprestanoj za osvajanjem onih parčića sreće što se takođe ponavljaju, a koje izčitavamo kao istinu, kao pravdu, kao čist obraz, kao ljudsko dostojanstvo. Slično kao kada hajvanu za dobro naučenu lekciju dreser daje komadić šećera te ga tako uči na ponavljanje radnji koje će mu na kraju pridonijet nešto malo sreće, u toj formi komadića šećera i osjećanju lijepog dok se mrvi u ustima. Tako i nama ljudima, oni parčići zapisanog, uramljenog, uskladbljenog, u skulpturu pretočenog duha i istine kakvu vidimo, bilo u imaginaciji bilo u ilustraciji, bilo u zapisanom, poput tih komadića šećera kojim se hajvan stalno vraća, ostaju kao putokazi, kao svjetionici kojima se uvijek iznova vraćati imamo; ne bi li što manje lutali u beketovskom ponavljanju već utabanog.

Verbalno ljudsko sjećanje je nepouzdano, krhko, poput isušene puževe ljušture.  Miljenko Jergović zapisa: ”Najveće groblje je u ljudskim glavama”.  Živeći naše živote, tolike ljude srećemo i zaboravljamo. Neke i pamtimo, ali puno je više onih koje zaboravimo i tek sporadično ih se sjetimo, kada obilazimo groblja i sjećamo se mrtvih, kada nas život ili okolnosti suoče sa prošlim ili ovim danas, što je neobjašnjivo bez onog juče. Listamo stare albume pa se prisjećamo, u razgovoru sa prijateljima, prevrćemo prošlo vrijeme, pa se sjećamo ili čitamo, pa nas pročitano navodi na sjećanje – tako se najčešće dešava te prizivamo nekog zaboravljenog i nešto od prošlog zatureno u memoriji, u sjećanje.
Poslije nas ostaju samo slike u dušama, samo fotografije na papiru i u virtualnoj elektronskoj internet mreži. Pa dobro, i slika je zapis, kazaće se. No mada slike govore više nego hiljadu riječi, one to kazuju u krupnim zamasima vizuelno registriranog. Iza slike nazire se život o kojemu ne znamo ništa, dok nam se ne ispriča. A ispričano je u knjigama. Sve ostalo je samo ogoljena riječ, krhka kao ta već pomenuta puževa ljuštura. Otuda i ovaj Zapis.

Rečeno je: “Upamćeno zaboravljeno, zapisano sačuvano”; što nije zapisano, kao da se ni dogodilo nije. A izdogađalo se štošta u tom vremenu o čemu je već pisano, a pisaće se još. Ono što nije pisano jeste specifika vremena viđena  okom, dušom i osjećanjem tzv. Malog čovjeka. A ako je i pisano, mislim da nije na način kako će se to ovdje prezentirati.
Jer, ovom poslu je moguće pristupit i ovako i onako, manje ili više ozbiljno, studiozno, monografski, almanaški, zbornički, popraćeno raznim brojkama, statističkim pokazateljima, službenim istinama, i tako dalje i tome slično. Takvih zapisa smo se nagledali dovoljno za onog, komunističkog vakta, u vremenu od 1945. godine, pa do agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i rata 1992.-1995.
Mi međutim, ovdje idemo drugim putem. Ovaj Zapis je osobno viđenje autorovo, njegovo sjećanje na jedno vrijeme i ljude u tom vremenu. U ovdje zapisanom nema službene faktografije, ali ima istine, onako kako ju je ovaj autor vidio i vidi.

Kolosalne historijske promjene su se izdešavale na našim prostorima posljednjih stotinjak godina. Povijesna matrica zbivanja ostaje zabilježena perom, a u moderno doba i kamerom, ali masa toga ostaje neregistrirana, po strani matice povijesnog gibanja ili pak u samoj matici, ali nezabilježeno jer se radi o tzv. “malim ljudima” i događajima koji nemaju povijesnu težinu i značaj, a zapravo jesu sami život. Jer, prošlost se može ispričati kroz povijest kraljeva i kraljica, ratova i gospodara ratova, vojskovođa i velikih bitki, velikaša i plemenitaša itd., ali život je iskaziv samo kroz priču o “malim ljudima” u tim vremenima.
Zapis što slijedi, ide upravo tim putem. Ovo je priča o jednom malom provincijalnom bosanskom gradiću, koji je moj, a po arhetipičnosti slika koji sam pokušao nizati u tekst, uz malo mašte, može biti i tvoj poštovani čitatelju, što se kojom (ne)srećom namjeriš na ovaj tekst. Jer, riječ je o jednom precizno kodiranom vremenu u kome se svi prepoznajemo, negdje od pedesetih godina dvadesetog stoljeća pa naovamo, i riječ je o jednom malom, tipičnom provincijalnom bosanskom gradiću u tom vremenu, gdje se razvija priča o njegovim ljudima i njihovim sudbinama, zgodama i nezgodama, prilikama i neprilikama, sve viđeno autorom i njegovom optikom. Zapisi su stoga nužno imaju naglašenu autobiografsku notu i javljaju se kao pripovijest o autoru i njegovom odrastanju i odrastanju i životu njegove generacije i svih tih generacija 1950-ih, šezdesetih i kusur…

Držim da bi i ovaj Zapis mogao biti, kakav-takav, doprinos i prilog kulturi pamćenja nas Bosanaca. Jer, čini se, Bosanci imaju problem historijskog pamćenja odnosno kolektivnog memoriranja činjenične građe kakva jeste; ne kakvu je ideološki boje zagovornici ove ili one istine, nego onakve kakva jeste, viđena prosječnom pameću nepomućenom interesnim laganjem i prevrtanjem činjenica. To laganje i prevrtanje činjenica ima svoje zašto i dublje sociološke korjene i historijske razloge, determinirane politikom i ideologijama, u koje u ovome tekstu ne ulazim. Tek neka i ovdje ostane zapisano; neka se makar zna da je Crna rupa našeg kolektivnog pamćenja, uočena.

Biva to tako s ljudima i narodima koji, historijskim hirom gube ili im je otanjilo povijesno pamćenje. Takvima se povijest ponavlja, ne samo u prenesenom smislu, kao metafora kazano, nego baš bukvalno, kao činjenica života. U sitnim, filigrantskim detaljima životnim, krije se velika priča o životu svakog vakta pa i onog prohujalog. Ovaj Zapis je stoga moj pokušaj da se kroz pripovijest o “malim”, za veliku historiju beznačajnim ljudima jednog bosanskog krajiškog gradića, izpriča ili makar “osjenči” i pokuša skicirati slika života kojeg više nema. Na puku generacijama koje su tu i uvijek iznova se ponavljaju, kao ono ponavljanje života s početka ovog Zapisa.

Zapisi su podijeljeni u tri odjeljka. Prvi dio Zapisa je emotivni osvrt na rodni grad, pa je tako i naslovljen: “Prva ljubav”. Bosanci općenito, jako su vezani uz rodni kraj. Možda je to zbog historijskih turbulencija koje, malo malo, pa drmaju našom domajom, gdje se vazda gubilo u igrama velikih carstava i krupnih ideologija, koji, i kada su davali, imali su neku svoju računicu, a sve se na kraju lomilo na hudim bošnjačko/srpsko/hrvatskim plećima i leđima malog Muje, Jove i Ante. Otud valjda, makar dijelom, otud ta neizmjerna ljubav za rodni toprak. Što više nagrću da nam ga uzmu, otuđe, onostrane, omrznu, to ga izgleda, mi više osjećamo i volimo.
Druga je stvar što smi mi i to elementarno ljudsko osjećanje ljubavi za rodni kraj zatrovali našim kulturološkim (najprije religijskim razlikama), kojima smo dozvolili da nas, k’o kano, a onda i stvarno, etnički podjele, pa smo kao rezultantu dobili jednu krajnju provincijalizaciju javne i osobne svijesti gdje smo se, manje-više svi ili dobar dio, doveli u poziciju dragovoljnog služenja tim istim ideološkimim i imperijalnim interesima unesenim u Bosnu i Hercegovinu sa strane.
Prvi dio je i osvrt na vrijeme odrastanja i školovanja bilježnika ovih zapisa, sve u okrilju i ozračju jedne ideologije, koju je historijski tok na tim našim bh. prostorima, na neodređeno vrijeme ili zauvjek, smjestio u neka arhivska skladišta na kojima se već kupi prašina zaborava.

Zaoravanje brazed istine: Banalnost
nacionalističkog glavinjanja

Drugi dio je komšijski i “rođački” pokušaj zaoravanja brazde istine, pokušaj podvlačenja crte i svođenja računa sa nekim ljudima i nekim neljudima u katilskom, razularenom vremenu “nebeskog naroda” čiji su poglavice umislile da su i od Boga veće; (prije no što nastavimo čitanje, ovdje kažemo neuzbillahi, prekrstimo se kako tradicija nalaže ili pljunemo tri puta radi uroka).
Smatram da je ovakva vrsta razgovora, razmjene mišljenja, ispovijedanja, nazovite kako hoćete, poslije klanja kojem smo svjedočili u ratu 1992.-1995., neophodna Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i svim građanima BiH, ako hoćemo graditi pretpostavke nekog novog života u Bosni i Hercegovini.
Po drugi put, da ne pretjeram, jer sve zavisi od toga kako tim kataklizmama pristupamo, svjesno ili sa predumišljajem, stvarno i ne razmišljajući, odbranaški ili otvorenih očiju i srca u traganju za istinom, ali evo, u najmanjem po drugi put, samo u dvadesetom stoljeću u BiH se desio genocid: u Drugom svjetskom ratu, nad Bošnjacima, sa strane četničkog pokreta đenerala Draže Mihajlovića i nad Srbima, sa strane ustaškog pokreta dr Ante Pavelića, i u agresiji na Republiku BiH 1992.-1995., ponovo nad Bošnjacima. I plus nekakvo, samo pervertiranoj pameti razumljivo eksperimentiranje radikalnih etnopolitika sa genocidnim impulsima politike dogovorenog preseljavanja naroda.
Kako? Zašto? Otkuda to zlo u ljudima, u nama na kraju krajeva, u našim komšijama sa kojima živimo, rastemo, u školu idemo, volimo se i mrzimo se.

Povijesne Krive Drine u glavama naših etničkih kolektiviteta nisu jednako raspoređene: zla kob bosanskog stradanja, najprije se koti se između čekića i nakovnja srpskohrvatskog šovinizma i velikodržavlja.  
Oni što nisu spremni suočiti se sa tom istinom, ovdje mogu odustati od daljnjeg izčitavanja ovog Zapisa. Bez suočavanja sa sobstvenim alteregom, takvima nema dalje. A mi što jesmo spremni na takav kritičan pokušaj uvida u “crne rupe” naših duša, nama ostaje suočiti se sa istinama (plural), pogledati se u lice i jedan drugome, bez figa i isukanih kama iza leđa reći šta mislimo, koje su naše intencije, šta i kako dalje? Jer bez takvog akta duhovnog samopročišćenja, nema nama odmaka od nas, malih kakvi jesmo i kakvim nas je naša nesretna povijest krvi i tla, izmodelirala. Bez toga nema osvajanja istine (singular).

Ključ, spomenik logorašima domovinskog rata 1992.-1995.

Ovo je čak i važnije od sudskog kažnjavanja zločinaca. Iskustvo Južno-Afričke Republike, sa sličnim modelom duhovnosti, ovdje bi nam moglo biti od pomoći. Kao što je poznato, u JAR su, nakon pada aparthejda, tog sramnog segregacijskog režima pod kojim su decenijama vršene najgrublje zloupotrebe i kršenja elementarnih ljudskih prava, organizirali suočavanja žrtava i odgovornih državnih funkcionera i aparatčika sistema; to javno ispovijedanje žrtava i egzekutora je svakodnevno prenosila televizija, što će se pokazati ključnim za proboj istine i njeno osvajanje kolektivne imaginacije cijele nacije, bez obzora na rasno porijeklo. Na taj način, na temeljima oslobođene istine, stvorene su pretpostavke za dugoročno održivi mir.
To je ono što se nije dogodilo u BiH, a to je zato, što onaj kvasac što kreira kulturu u svakom narodu i društvu – i da nanovo budem ovdje do kraja jasan, ona srbska i hrvatska komponenta tog kvasca u BiH, jer je to, koliko osjećanje tih ljudi, toliko i diktat koji dolazi izvan BiH, iz centara moći u kojima se i sa kojima se, identificira politički organizirano srbstvo i hrvatstvo u BiH; ta s/h komponenta filigrantske multi-kulti slike BiH,  nije dorasla izazovima koje nosi istinski proces pomirenja i obnove života u zajedništvu, kako se zapravo jedino u BiH i može živjeti.
I to je ishodište problema BiH: nespremnost tih ljudi (kolektivne pameti, tj. elite najprije) za duhovno samopročišćenje, napuštanje načina mišljenja što opetovano proizvodi sukobe i okretanje k istinskom uvažavanju jednakih.
U takvim okolnostima ostaje strah, historijski naslijeđen i agresijom i ratom iz 90-ih još i ojačan strah od iznenadne i nasilne smrti. Taj strah je izvor nepovjerenja, a nepovjerenje blokira duhovnost, vodi u podjele i drži društvo u mentalnom robstvu gdje se na nalaze izlazi iz kulturnog modela koji konstantno proizvodi ekspanzionističke politike širenja u prostoru, na račun drugog.

Dakle, bez obnove života u zajedništvu domovinske svijesti, na temeljima istine, nemoguće je očekivati oslobađanje i kidanje lanaca mentalnog robstva koje ljude drži u okovima straha; a to onda vodi k novim sukobima.

Istine se i dalje parcijalno lansiraju u medijski i administrativno-teritorijalno podjeljenom prostoru. Srpsko-hrvatska šovinistička duhovnost i službena politika pere ruke od počinjenih zločina krijući se iza naroda: ispade, što veći zločinac, to veći narodni sin. Nevoljko i pod pritiskom internacionalnog faktora prozivaju se pojedinci, počinjtelji zločina na odgovornost, pri čemu te iste elite čak financiraju njihovu odbranu i prioritetno zbrinjavaju njihove porodice, pa čak, u konačnici, i otvoreno opstruiraju presude najviših internacionalnih sudskih instanci.
Rezultati su vidljivi u svakodnevnom životu. U BiH se 27 godina od početka rata 1992. i 24 godina od kraja rata 1995. Godine, i dalje “traga” za istinom i pomirenjem na temelju njenog osvajanja, ali zakovani kulturni modeli krvi i tla, drže ljude zarobljenicima modelirane kolektivne svijesti od koje se ne odstupa. Treba samo na internet portalima, koji ostavljaju prostor čitaocima za reagiranje na kojekakve vijesti i članke, pratiti njihova javljanja pa da se sagleda sva dubina mraka u glavama tog svijeta.
Mi se pojedinačno i kolektivno, moramo oslobađati neznanja, mitomanske svijesti, laži i predrasuda iz naših povjesnica i iz naše duhovnosti, a što se ne radi, nego naprotiv, te se svijest, nažalost, uvijek iznova osvježava novim pamfletskim, pa onda kao biva naučnim i literalnim prilozima koji prevrću istinu i povijesna zbivanja istrgnuta iz historijskog konteksta tumbaju i prilagođavaju ovovremenom diskursu i poželjnom vođenju, proizvodeći tako svu tu lažnu duhovnost kojom se, uvjek iznova, truju mladi naraštaji.
Zato, ne zaore li se brazda istine duboko u prednju svijest, koja dovodi do periodičnih klanja u Bosni i Hercegovini, nemojte uopće sumnjati,
ovo kažem potpuno svjestan težine riječi koje ispisujem, tragedija će se opet ponoviti.

Konačno, u trećem dijelu Zapisa, bilježim pretežno anegdotska i vickasta sjećanja na neke ljude, moje rođake, prijatelje ili tek sugrađane i poznanike po viđenju. U tim anegdoticama i malim šaljivim zgodama, nalazimo onaj nepatvoreni duh našeg čovjeka i svaki onaj koji ima pretenziju baviti se ljudima naših prostora, morao bih, da budem ovdje malo i neskroman, krenuti upravo od izčitavanja ovakvog i sličnog štiva.
Jer tu, u tim, naizgled trivijalnim zgodicama malih ljudi, krije se naši životi, životi ljudi na našim prostorima, naše naravi, naš famozni nacionalni katakter (šta god to bilo), onaj naš pohiti-polahko, onaj gangaško-ojkadžijski i taj testasteronski nabildan – Niko neimade što u Baje imade, životni stil i taj tradicionalani bošnjački akšamluk, srpski jogunluk i hrvatski latinluk.
Razmišljam, da li je politički korektno ovako napisati, jer namah će se naći neki pa će me prozvati da imam različit aršin za Bošnjake i ova druga dva, bajagi konstitutivna.  E, ali ovdje smo na slobodi kazivanja: može ovako, ne može tako. Stvar izbora. A ja biram kazivati kako mi je do ušiju stigla ta, danas u narodu već tradicionalna; legenda kaže, čuveni Mustafa, u predanju osta Mujo, pa otud Mujaga Komadina od Mostara, po okupaciji Bosne sa strane Austro-Ugarske monarhije, biva pozvan u Beč k caru na divan, pa na carski upit, kako vladati novoosvojenom carskom provincijom, Mujaga mu kazao:
– Svijetli care, u Bosni ćeš sve riješiti, samo tri stvari nećeš.
Kaže car: – Koje?
A Mujaga veli:
– Nećeš riješiti se bošnjačkog akšamluka, srpskog jogunluka i hrvatskog latinluka.

Tako do mene dospjelo. Ja vama tako prenio. A vala ne brišem.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »