Loading...
Proza

Poletarac i korona virus

Erman Jakupi

Moja žena (italijanka) naruži me juče što sam flašu šljive ostavio na serdžadi. A ja joj, pomalo pripit, kažem da bi to tako uradio i Faša moj vodnik iz izviđača “Haćam Midhat” iz davne 1974-te. Na to ona, kao pomirena sa sudbinom, procijedi kroz zube:

”Baš ste čudni vi Bošnjaci!”

E jebiga sad joj moram objasniti da je “Faša” nadimak i da se ne sjećam kako se čovjek zvao inače bih joj mogao reći šta je: Srbin, Hrvat ili Bošnjak. A ona se čudi pa me pita:

”Vi se znaći na Balkanu razlikujete samo po imenu?”

I ja sad nešto mislim: ako joj kažem da nismo moraću joj prepričati cijeli Cvijićev opus kojeg naravno nisam pročitao (a položio sam antropologiju), a ako joj kažem da jesmo kao da sam priznao koliko smo apsurdni. I zato se pravim lud i pričam o mom vodniku Faši:

”Niko nije mogao tako dugo ostati pod vodom kao moj vodnik Faša!”

Faša je svima nama poletarcima obećao izvaditi po jednu školjku persiku sa dna mora ako položimo ispit izdržljivosti: tri dana gladovanja, tri šutnje i tri samovanja”. I sad mi moja žena ushićeno kaže:

”I ti tu školjku imaš i dan danas! Vidila sam je u stanu tvoje mame.”

I ja se opet pravim lud. Gdje ću joj reči da nisam položio ispit izdržljivosti. Nije ona vidila školjku. Ne sjeća se dobro. Vidila je raka kojeg je moj očuh kamiondžija kupio davno u Herceg Novom. I baš kad sam mislio da se spasih ona me šejtan zapita:

”A što si lutkicu-prasca stavio na serdžadu? Da se ne naljute tvoji prijatelji muslimani?”

E jebiga sad i ona tjera mak na konac! Šta se imaju ljutiti? Ta nije prasac u bureku završio! Bože dragi teške li žene! Ali ja imam Fašu pa pričam o njemu:

”Moj vodnik Faša uvijek je govorio EVERYBODY NA SERDŽADI”. A ona me zbunjeno gleda i pita šta to znaći. Ne znam šta to znači!

“Pa ženo božija seks će spasiti svijet! U to je vjerovao Faša i čitava njegova generacija”, kažem joj ja. A ona se smije i kaže:

”Što se ne bi moglo reči za tebe”. E jebiga spusti mi ga na kulturan način. Na kraju me pita:

”Ti se znači zalažeš za grupni seks?”

”Nisam života mi”, pravdam se ja.

”Everybody znači svi. Svi na serdžadi. Je li životinjo”, povika ona i šljagu mi prilijepi. Ja širim ruke kao da hoću da kažem: hajde ti objasni italijanki šta znači EVERYBODY NA SERDžADI! Ko mi je kriv kad ne znam engleski i kad sam mislio da everybody znači “uvijek”. Uvijek sam mislio da je Faša htio reči onako iz zajebancije da seks treba voditi jedino i isključivo na serdžadi.  Trebala mi je jedna italijanka da mi pojasni malo stvari.

Na ovaj bezbrižni i šaljivi post podsjeti me jutros face book. Napisao sam ga prije dvije godine kad sam se vratio u Italiju nakon našeg jednonedjeljnog odmora u Mostaru. Jutros na isti dan (deseti mart) ja i moja žena ne pričamo o šljivovici, seksu na serdžadi i mostarskim izviđačima. Jutros kad sam se probudio umjesto dobro jutro žena mi, pomalo u šali, pomalo zaozbiljno, reče:

”Jesi li zapamtio da je broj 118 broj za hitne slučajeve? Smoto smotani ti ćeš se uspaničiti i ostaviti me da me uguši korona virus!”.

Italijom vlada panika. Naročito na sjeveru. Broj zaraženih raste iz dana u dan i popeo se na zabrinjavajućih 7. 985 a broj mrtvih na 463. Škole su zatvorene do 3.aprila i odgođene su sve sportske, kulturne i vjerske manifestacije. Kafane i restorani imaju naredbu zatvaranja u šest sati navečer. Čitava italija je postala zaštićena zona. Paket vladinih mjera protiv širenja opasnog virusa popularno je nazvan “ja ostajem u kući”. Svaka cirkulacija koju ne opravdavaju zdravstveni ili radni motivi biće sankcionisana.

Neki vodeći intelektualci i javni radnici u ovim mjerama vide kršenje prava na slobodu kretanja. Ne fale filozofi kao Giorgio Agamben koji upozoravaju na rasteću tendenciju cimentiranja pozicija državne moći uvođenjem vanrednog stanja. Po njemu mizure su pretjerano drastične za nešto što naziva malo jačom gripom. Tako nažalost fukoovska italijanska lijevica pada na nivo paranoičnih i mračnih teoretičara zavjere po kojima je epidemija izmišljena da bi se disciplinovao neposlušni Italijan. Sgarbi, agresivni i pomalo bezobazni kritičar umjetnosti, prigovara italijanskoj vladi da je nekompetentna i sačinjena od mozgova zaraženih KOZA VIRISOM koji svud unaokolo bleje i bulje u prazno. Tragedija nisu 463 mrtvih nego vladin dekret koji predviđa i privremeno zatvaranje muzeja. Korona virus je dao pravo riječi i ekstremno desničarskim strastima. Tako su u mnogim gradovima italije desničari dijelili antikineske letke u kojima pozivaju italijane na bojkotovanje kineskih privatnika (restorani, brijačnice, praonice, prodavnice) jer uvoze navodno kontaminiranu robu iz Kine. Bilo je čak i slučaja fizičkog nasrtanja na italijanske građane pripadnike kineske etnije.

Tako se iznova potvrđuje stara istina da virus nije samo mikroorganizam koji se razmnožava u drugom živom organizmu nego je i dio jedne ideologie koja “drugog i različitog” smatra uzrokom bolesti.

Salvini npr. nije propustio priliku da poruči italijanima da njihov problem stoji u otvorenim granicama. To ne znači da Salvini ekonomski gledano nije neoliberista. Neoliberizam se može sasvim dobro udružiti sa ekstremnom desnicom. Kao što kaže kanadski istoričar Quinn Slobodian desničari žele promjeniti tok globalizacije i zasnovati je na neprijateljstvu prema imigraciji.

U toj modificiranoj globalizaciji cirkulacija robe i kapitala biće slobodna ali ne i cirkulacija osoba. Postoji jedna okultna veza između ekstremne desnice i ekonomskog neoliberalizma. Zar smo zaboravili lekciju Pinočeovog Čilea? Upravo ovu vezu ojačava aktuelna epidemija korona virusa. Ili kao što kaže Srećko Horvat: ”Sa političkog stajališta virus je velika opasnost, jer jedna sanitarna kriza može favorizovati etnonacionalističke ciljeve zatvorenih granica i rasnog eskluzivizm.”

Misure italijanske vlade nisu zaobišle ni italijanske zatvore. Znana je činjenica da su italijanski zatvori prenatrpani i da u njima boravi 10.000 zatvorenika više nego što je njihov stvarni kapacitet. Vladin dekret zabranio je za jedno određeno vrijeme vanjske posjete zatvorenicima. To je izazvalo velike pobune u jedno tridesetak italijanskih zatvora. Zatvorenici, čiji je zahtjev da budu amnestirani zbog opasnosti od korona virusa odbijen, vec nekoliko dana pale sobe, drže kao taoce zarobljeno osoblje zatvora i pljačkaju zatvorske apoteke. Zabilježeno je nekoliko smrti od overdoze sa psihofarmacima. Ponegdje su zatvorenici u večim grupama uspjeli pobjeći iz zatvora i još uvijek se traga za nekim od njih. Ovi zatvorski su prvi socijalni neredi uzrokovani zbog epidemije i ne preostaje nem nego nadati se da je italijansko civilno društvo čvrsto utemeljeno i da neće iznevjeriti dostignute civilizacijske vrijednosti i standarde. Do sada su svi pokušaji šakalskog profiterstva uspješno raskrinkani: preskupe maske, alkohol i ostala dezinfekcijska sredstva kao i kriminalci koji su se sa ciljem pljačke predstavljali kao sanitarni radnici koji rade korona testove.

Eto, baš kad stavih tačku na posljednju rečenicu o kriminalcima i okrenuh se ka komodi da dohvatim čašu sa crnim vinom, (jer me je moj očuh posavjetovao: – Ermane samo ti saransaka jedi i pij crno vino), dođe mi poruka na messanger.

Anesa: ”Šta ima daidža? Kako si? Kakva je situacija? Ovo je baš strašno što čitam na internetu vezano za stanje u Italiji. Je li istina da je baš puno zaraženih?

Ja: ”Sve je istina, skoro 9. 000 zaraženih i 463. mrtvih. Daidža jede saransak i smrdi kao hajde necu reč’ ko”.

Anesa: ”Joj užasno! Samo da vama ništa ne bude nedaj bože. Haha mogu mislit smrada od bijelog luka. Tjera sve”.

Ja: ”Pa da prirodni rastjerivač nepoželjnih osoba”.

Anesa: ”Haha tako ja kada odem u tramvaj pa smrde oni penzioneri odmah im ustanem da sjednu…ali nemojte zaboraviti i ono za dezinfekciju… stalno prskajte.”

Hoćemo, prskaćemo – sve nešto mislim – ako nađemo litar alkohola za 40 eura…Poprskao bih svetom vodicom ali zabranili i nju… baš juče slušam jednog novinara kako u ekstazi kritikuje:

”Sveta vodica uništava virus! Jesi li ikada vidio da te sveta vodica ili Isus mogu zaraziti virusom? Kako može voda blagoslovljena od jednog sina dragog Kristu zaraziti nekoga? To je stvar vjere!”.

Priznaću vam nešto: mada sam se posljednjih godina približio mnogo hrišćanstvu zažalim ponekad što i naša epoha nije imala priliku da se divi blještavosti jednog uma kao što je bio Volterov.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *