Carlo M. Cippola (15. 8. 1922 – 5. 9. 200)
Moje čvrsto ubjeđenje je, podržano godinama posmatranja i eksperimentiranja, da ljudi nisu jednaki, da su neki glupi, a drugi nisu, da je ta razlika određena prirodom, a ne kulturnim faktorima. Neka osoba je glupa na isti način na koji je druga osoba crvenokosa; pojedinac pripada grupaciji glupih jednako kao što neko pripada određenoj krvnoj grupi. Glup čovjek se rađa kao glup aktom proviđenja.
Iako tvrdim da je σ udio ljudskih bića glup i da je to tako uslijed genetskih osobina, nisam reakcionaran i nemam namjeru propagirati klasnu ili rasnu diskriminaciju: čvrsto vjerujem da je glupost neselektivna privilegija svih ljudskih grupa i da se ravnomjerno distribuira po konstantnoj proporciji.
Foto: Twenty20; izvor – www.bonitet.com
PRVI OSNOVNI ZAKON
Prvi osnovni zakon ljudske gluposti nedvosmisleno tvrdi slijedeće:
Uvijek i neizbježno, svi potcjenjuju broj glupana u opticaju.
Na prvi pogled tvrdnja zvuči trivijalno, nejasno i užasno nemilosrdno. Podrobnije ispitivanje otkriva realnu istinitost ove tvrdnje. Bez obzira na to koliko visoko su nečije procijene ljudske gluposti, stalno smo iznenađeni činjenicama.
Za neke osobe koje su svojevremeno procijenjene kao racionalne i inteligentne ispostavlja se da su prilično glupe.
Iz dana u dan pojedinac je maltretiran u svojim aktivnostima od strane glupana koji se pojavljuju iznenada i neočekivano, na najnezgodnijim mjestima i u nevjerovatnim trenucima. Prvi osnovni zakon me spriječava da definiram brojčanu vrijednost udjela glupavih ljudi u ukupnoj populaciji: svaka numerička procjena bi se ispostavila podcijenjenom. Stoga ću u daljem tekstu udio glupavih ljudi u okviru populacije označavati simbolom σ.
DRUGI OSNOVNI ZAKON
Kulturni trendovi, sada moderni na Zapadu, favoriziraju egalitarni pristup životu. Volimo misliti o ljudskim bićima kao savršeno projektovanim mašinama masovne proizvodnje. Genetičari i sociolozi prednjače u dokazivanju, sa impresivnom podrškom naučnih podataka i formulacija, da su svi ljudi jednaki, a u slučaju da su neki jednakiji od drugih to se pripisuje odgoju, a ne prirodi.
Izdvajam moje mišljenje iz ovog općeg gledišta. Moje čvrsto ubjeđenje, podržano godinama posmatranja i eksperi-mentiranja je, da ljudi nisu jednaki, da su neki glupi, a da drugi nisu, te da je razlika određena prirodom, a ne kultur-nim faktorima. Neka osoba je glupa na isti način na koji je druga osoba crvenokosa; pojedinac pripada grupaciji glu-pih jednako kao što neko pripada određenoj krvnoj grupi. Glup čovek se rađa kao glup aktom proviđenja.
Iako tvrdim da je σ udio ljudskih bića glup i da je to tako uslijed genetskih osobina, nisam reakcionaran i nemam namjeru propagirati klasnu ili rasnu diskriminaciju: čvrsto vjerujem da je glupost neselektivna privilegija svih ljudskih grupa i da se ravnomijerno distribuira po konstantnoj proporciji. Ova činjenica je izražena kao Drugi osnovni zakon koji tvrdi:
Vjerovatnoća da određena osoba bude glupa je nezavisna od bilo koje druge karakteristike te osobe.
U tom smislu priroda je izgleda zaista samu sebe nadmašila. Poznato je da priroda, prilično zagonetno, uspijeva da održava konstantnom relativnu učestalost određenih prirodnih pojava. Na primer, bez obzira da li se ljudi razmnožavaju na sjevernom polu ili na ekvatoru, da li su odgovarajući parovi imućni ili ne, da li su crni, crveni, beli ili žuti, odnos ženske i muške novorođenčadi je konstanta. Ne znamo kako priroda postiže ovaj izuzetan rezultat, ali znamo da pri tome priroda radi sa velikim brojevima.
Najznačajnija činjenica o frekvenciji gluposti je da priroda uspeva u održanju σ udela glupavih ljudi sasvim nezavisno od veličine grupe.
Isti procenat glupih ljudi dobijamo bez obzira da li se razmatraju brojčano velike grupe ili se bavimo veoma malim grupama ljudi. Nijedan drugi set vidljivih pojava ne nudi tako upečatljiv dokaz moći prirode.
Dokaz da obrazovanje nema nikakve veze sa σ udelom je obezbeđen eksperimentima sprovedenim na velikom broju univerziteta u pet glavnih grupa; radnika, činovnika, studenata, rukovodilaca i profesora.
Analizirajući radnike nalazio sam da je σ udeo njih bio glupav. Kako je vrednost σ bila veća nego što sam očekivao (Prvi Zakon), plaćajući danak trendovima, smatrao sam da segregacija, siromaštvo, nedostatak obrazovanja trebaju biti okrivljeni. No, krećući se dalje na društvenoj lestvici, našao sam isti odnos među zaposlenim “bijelim okovratnicima” i među studentima.
Još impresivniji rezultati su ipak bili među profesorima – bez obzira da li sam razmatrao veliki univerzitet ili manji koledž, poznatu instituciju ili neki opskurnu, našao sam da je isti σ udeo profesora glup. Zbunjen rezultatima, proširio sam svoje istraživanje na specijalno odabranu grupu, na pravu elitu – dobitnike Nobelove nagrade. Rezultat je potvrdio vrhovnu moć prirode: σ udio dobitnika Nobelove nagrade je glup.
Sviđao se nekom Drugi osnovni zakon ili ne, njegove implikacije su jezive. Zakon implicira da –
bez obzira da li se krećete u uglednim krugovima ili nalazite utočište među lovcima na glave sa Polinezije, da li ste se zaključali u manastir ili odlučite da provedete ostatak života u društvu lijepih i raskalašnih žena, mora ćete se suočiti sa istim procentom glupih ljudi, a on će uvijek (u skladu sa Prvim zakonom) premašiti vaša očekivanja.
TREĆI (ZLATNI) OSNOVNI ZAKON
Treći osnovni zakon pretpostavlja, iako ne tvrdi eksplicitno, da ljudska bića spadaju u četiri osnovne grupe: I, H, S i B.
– Ako Tom vrši neku radnju i trpi gubitak dok proizvodi dobit za Dika, on pripada grupi H. Tom je beznadežan slučaj.
– Ako Tom vrši radnju kojom sebi pribavlja dobitak dok istovremeno dobitak čini i Diku, Tom spada u grupu I. On postupa inteligentno.
Glupost se odnosi na oblasti S. Treći osnovni zakon eksplicitno tvrdi:
Glupa osoba je osoba koja izaziva gubitke drugom licu ili grupi, sebi ne pribavljajući nikakvu korist, čak i sama trpi gubitke.
Kada su prvi put suoče sa Trećim osnovnim zakonom, racionalni ljudi instinktivno reagiraju sa osećajem skepticizma i nevjerice.
Činjenica je da razumni ljudi imaju poteškoća u koncipiranju i razumijevanju nerazumnog ponašanja.
Foto: Pixabay; izvor – otisci.net
No, hajde da napustimo uzvišenu ravan teorije te da pragmatično pogledamo naš svakodnevni život. Svi se možemo prisjetiti prilike u kojoj je neki pojedinac uzeo učešća u poslu koji je rezultirao njegovim gubitkom, a nečijim dobit-kom. Suočavamo se sa činjenicom da se radi o beznadežnom slučaju.
Prisjetićemo se i slučajeva u kojima pojedinac djeluje na dobrobit svih učesnika: u pitanju je inteligentna osoba. Ta-kvi slučajevi se zaista dešavaju ali priznaćete da to nisu najčešći događaji u našem svakodnevnom životu. Naš svakodnevni život je uglavnom sazdan od slučajeva u kojima gubimo novac, i/ili vrijeme, i/ili energiju i/ili apetit, raspoloženje i dobro zdravlje zbog činjenja nekog besmislenog stvorenja koje nema šta da dobije, i zaista ne dobva ništa, proizvodeći nam sramotu, teškoće ili štetu.
Niko ne zna, ne razumije ili ne može da objasni zašto to besmisleno stvorenje radi to što radi. U stvari, ne postoji objašnjenje ili još bolje, postoji samo jedno objašnjenje: u pitanju je glupa osoba.
ČETVRTI OSNOVNI ZAKON
Beznadežni slučajevi obično ne prepoznaju koliko su glupi ljudi po njih opasni, i to uopće nije iznenađujuće. Njihov neuspjeh je samo još jedan izraz njihove nemoći. Nevjerovatna je činjenica da inteligenti ljudi i razbojnici često ne uspjevaju prepoznati štetnost nerazdvojivu od gluposti. Teško je objasniti zašto se to dešava i samo se može primetiti da često, kada se suoče sa glupim osobama, inteligentni ljudi, kao i razbojnici, prave grešku prepuštajući se osećajima samozadovoljstva i prezira umesto da odmah luče dovoljnu količinu adrenalina i izgrade odbranu.
Ljudi su pogrešno skloni vjerovanju da će glup čovjek nauditi samo sebi.
Postoje i slučajevi u kojima je pojedinac u iskušenju da se poveže sa glupom osobom kako bi je iskoristio za sopstvene šeme. Takav manevar ne bi trebao, ali ipak ima katastrofalne posledice zato što:
a) se zasniva na potpunom nerazumijevanju suštine gluposti, i
b) daje glupavoj osobi prostor za iskazivanje svojih mogućnosti.
Manevriranje glupom osobom do neke tačke je zaista moguće ali, zbog nestalnog ponašanja glupana, ne mogu se pre-dvidjeti sve glupave akcije i reakcije i prije ili kasnije ćete biti samljeveni od nepredvidivog poteza glupog partnera. Ovo je jasno sažeto u Četvrtom osnovnom zakonu koji tvrdi da:
Ljudi koji nisu glupi, uvijek potcjenjuju štetnost glupih osoba.
Naročito, ne-glupi ljudi konstantno zaboravljaju da se saradnja sa glupim ljudima, u bilo kojem trenutku, na bilo kojem mjestu i pod bilo kakvim okolnostima, uvijek ispostavi kao skupa greška. Kroz stoljeća i milenijume, kako u javnosti tako i u privatnom životu, nebrojeno pojedinaca nije uzelo u obzir Četvrti osnovni zakon što je za rezultat imalo neprocjenljive gubitke čovječanstvu.
PETI OSNOVNI ZAKON
Umjesto da uzimamo u obzir dobrobit pojedinca, razmotrimo dobrobit društva, posmatrano u ovom kontekstu kao zbir pojedinačnih uslova. Potpuno razumevanje Petog zakona je od suštinskog značaja za analizu. Uzgred, od svih osnovnih zakona, Peti je svakako najpoznatiji i njegove posledice su često citirane. Peti osnovni zakon tvrdi:
Glupa osoba je najopasniji tip osobe.
Glupa osoba je opasnija od razbojnika. Rezultat djelovanja savršenog razbojnika je čisto i jednostavno transfer bogatstva i/ili blagostanja. Nakon akcije savršenog razbojnika, on ima plus na njegovom računu, plus koji je upravo jednak minusu koji je izazvao drugoj osobi.Društvo u cjelini nije ni bolje ni gore od ovoga. Ako bi svi članovi društva bili savršeni razbojnici, društvo bi stagniralo, ali ne bi bilo velikih padova. Cijeli biznis bi se sveo na masivni transfer bogatstva i blagostanja u korist onih koji preduzimaju akciju. Ako bi svi članovi društva preduzimali akcije u redovnim ciklusima, ne samo društvo u cjelini već i pojedinci bi se našli u potpuno stabilnom stanju bez promena.
Kada se glupi ljudi uključe u posao, priča je potpuno drugačija.
Glupi ljudi prouzrokuju gubitke drugim ljudima bez odgovarajućih dobitaka na sopstveni račun. Takvo društvo u cjelini biva osiromašeno.
Foto – npr.org; izvor: xxzmagazin.com
Navedeno ima određene refleksije na performanse društava. Prema Drugom osnovnom zakonu, udeo glupih ljudi je konstanta σ koja nije pod uticajem vremena, prostora, rase, klase ili bilo kojeg druge društveno-kulturne ili istorijske varijable. Bila bi velika greška verovati da je broj glupih ljudi u društvu koje je u krizi, veći nego kod društva u razvoju. Oba ta društva su opterećena istim procentom glupih ljudi. Razlika između ova dva društva je što u društvu koje loše funkcioniše:
- glupim članovima društva je dozvoljeno od strane ostalih članova da postanu aktivni i da više djeluju;
- mijenja se struktura ljudi koji nisu glupi uz smanjenje njihovog udjela u oblastima inteligentnih ljudi, razbojnika i bespomoćnih slučajeva sa naznakama inteligencije te srazmernim povećanjem razbojnika i bespomoćnih koji naginju ka gluposti.
U društvu koje se kreće nizbrdo udio glupih ljudi je još uvek jednak σ; međutim, u preostalom stanovništvu se među onima na vlasti alarmantno uvećava broj razbojnika sa elementima gluposti uz zabrinjavajući porast bespomoćnih osoba među onima koji nisu na vlasti. Takva promjena u sastavu stanovništva koje nije glupo, neminovno jača destruktivnu moć σ udjela glupih i povećava neizvijesnost, a zemlju vodi u sunovrat.
MOĆ GLUPOSTI
Nije teško razumjeti kako društvena, politička i institucionalna moć povećava štetne potencijale glupe osobe. No, ipak se mora objasniti i razumijeti šta je to što čini glupu osobu opasnom po druge ljude, drugim rječima:
Šta je to što tvori moć gluposti.
U suštini, glupi ljudi su opasni i štetni zato što razumni ljudi teško zamišljaju i shvataju nerazumno ponašanje. Inteligentna osoba može razumijeti logiku razbojnika – akcije razbojnika slijede obrazce racionalnosti, odvratne racionalnosti, ali još uvijek racionalnosti. Razbojnik želi plus na njegovom računu. Pošto on nije dovoljno inteligentan da osmisli modele dobijanja plusa i da doprinese tvom plusu, on će proizvesti svoj plus izazivanjem minusa na tvom računu.
Sve ovo je loše ali je racionalno i ako si racionalan možeš to predviditi, možeš predviditi pojavu i činjenje razbojnika, njegove neprijatne manevre i ružne težnje i često možeš izgraditi sopstvenu odbranu. U slučaju glupe osobe sve navedeno nije moguće, kao što je objašnjeno Trećim osnovnim zakonom. Glupa osoba će te maltretirati bez razloga, bez koristi, bez ikakvog plana i programa i na najneverovatnijim mjestima i vremenima. Ne postoji racionalan način prikaza koji bi rekao kada, kako i zašto glupe osobe napadaju. Kad si konfrontiran sa glupom osobom, ti si potpuno u njegovoj milosti.
S obzirom da akcije glupih osoba nisu u skladu sa pravilima racionalnosti, slijedi da je:
- pojedinac najčešće zatečen napadom glupe osobe;
- čak i kada postaje svjestan napada ne može organizirati racionalna odbrana, jer sam napad nema nikakvu racionalnu strukturu.
Činjenica da su činjenja i stavovi glupog stvorenja apsolutno nestalni i iracionalni ne samo da čini odbranu problematičnom već svaki kontranapad čini izuzetno teškim; kao da pokušavaš pucati u metu koja je u stanju izvesti nevjerovatne i nezamislive pokrete. To je ono što su i Charles Dickens i Freidrich Schiller imali na umu kada je prvi izjavio da “uz glupost i zvuk probave, čovjek može mnogo napredovati”, a drugi napisao da se “protiv gluposti i sami bogovi uzalud bore”.
(Za bosanskepoglede.com preveo i uredio: N. F.)