Loading...
Politika

KONZERVATIVIZAM I LIBERALIZAM DANAS

Robin Haris i Margaret Thatcher
(Foto: Stringer/Reuters/Pixsell)

Iz pera Robin Harrisa interesantan prilog mišljenju o strategiji političkog konzervativizma danas. Članak je pisan na tragu anglosaksonskog (specifično britanskog) iskustva, ali je koristan i za razumijevanje relacije konzervativno-liberalno i u širim relacijama. Kod nas vlada teško neznanje i ideološki opredijeljene predrasude u vezi i jednog i drugog pojma, pa se konzervativizam razumijeva izrazito negativno, mal ne na korak od fašizma, a liberalizam se doživljava kao pervertiranost duha i moralna dekadencija; u osnovi ideologija krupne buržoazije, masona, globalista, stvarnih gospodara svijeta koji na toj liberalnoj kukici slobode, drže svijet pod kontrolom…  Harris je surađivao s Margaret Thatcher, često blisko po njegovim riječima, četvrt stoljeća, s kraja 70-ih kao speech writer, savjetnik, organizator i pristalica. U memoarima Tačereva ga naziva – “Mojom nezamjenjivom šerpom”.

Što god rekli, konzervativizam ostaje žilav i otporan. Konzervativna filozofija, čija je glavna svrha – kako joj i samo ime ukazuje – očuvati datosti društva, trebala je nestati s pozornice povijesti prije barem jednoga stoljeća. Jedan od razloga zašto se to nije dogodilo jest što konzervativizam nije sveobuhvatna ideologija. On ne nudi rješenje za sve probleme ovoga svijeta. To je filozofija koja govori o ograničenjima. Prividno proturječno, no konzervativizam je toliko općenit, da se njegovi zagovornici mogu usredotočiti na pojedinosti.

Prvi razlog trajanja konzervativizma je to što svi mi u različitim okolnostima želimo sačuvati neke stvari. Tako, zapadni konzervativac se može češće  osjećati zabrinutim zbog zadiranja države u privatni život građanina, nego zbog svjetonazorskih pitanja – premda je posve razumno da ga muče oba problema. U državama pak, u kojim su konzervativci bili progonjeni zbog vjerskog uvjerenja, te izvrgnuti poruzi zbog osjećaja pripadnosti vlastitoj naciji, skup prioriteta će zasigurno biti drugačiji.
Drugi razlog njegove dugovječnosti je što konzervativizam odgovara ljudskoj naravi poput rukavice ruci, a ljudska se narav, (unatoč sve mahnitijim nastojanjima da se dokaže suprotno), ne mijenja. Čim ustroje društva u kojima mogu živjeti, ljudska bića obično suštinski žele iste stvari: svima znana pravila (vladavinu zakonā), fizičku sigurnost, uređen obiteljski život, prigodne okolnosti da svojom darovitošću i naporom stiču dobit, osjećaj baštinjenog kontinuiteta i zajedništva, te najzad, božanski dodir, iskru mističnosti…  I jedno i drugo ukazuje na sveprisutnost konzervativnih osjećaja.

Dva fronta borbe

Konzervativci moraju pridobiti populiste. To će iziskivati drugačiju retoriku, a počesto i političare drugačijega kova. Konzervativizam u polazu, jeste izraz anglosaksonske političke tradicije. U opreci prema desnim političkim pokretima nastalima na europskome kontinentu, anglosaksonski model konzervativizma (to je prikladan pojam jer se radilo isprva o engleskom, potom britanskom i konačno američkom), bio je posve uskladiv s parlamentarnim ustrojstvom vlasti, s vladavinom prava (zakonā), s pravom na privatno vlasništvo, sa slobodom govora i slobodom mišljenja. Zapravo se radi o konkretizaciji izvjesnog oblika klasičnog liberalizma.
Ali, unatoč znatnom zajedničkom polazištu konzervativci su oduvijek bili u napetim odnosima s liberalima koji streme monopoliziranju i radikaliziranju zajedničke liberalne tradicije što se najjasnije očituje u pitanju subjektivnih prava koja liberali žele umnožiti na štetu pravnih obveza.
Liberali također muku muče s identitetom. Liberal obično vjeruje da smo onakvi kakvi želimo biti. Konzervativac zna, da smo onakvi kakve nas je sazdala priroda, društvo, i ako vjerujete u to, Providnost, te da to trebamo prihvatiti, tome se radovati i time se služiti.

Drugi sukob u kojem konzervativci vojuju jeste, naravno, borba protiv socijalista koji teže za pravdom u obliku jednakosti ishoda ljudskoga djelovanja, a tome cilju streme kroz djelovanje svemoćne države. Socijalizam je – povijesno gledano – izdanak liberalizma. Njegova su se postignuća, međutim, pokazala kratkoga vijeka. Njegova sposobnost izazivanja zanosa je obrnuto proporcionalna s time koliko ste dobro upoznati s njegovim rezultatima. Nijedno biračko tijelo nije nikada dvaput izabralo komuniste na slobodnim izborima.

Nakon razdoblja u kojem je izgubio snagu i vitalnost te se ponajviše razabirao mileći u zakučastim svjetonazorskim kontroverzama, politički konzervativizam je u osamdesetim godinama 20. stoljeća izvojevao veliku pobjedu. Konzervativizam i liberalizam su u Hladnom ratu zajedno trijumfirali nad komunizmom.
Dvoje najzauzetijih i najdjelotvornijih protukomunističkih čelnika bili su ujedno konzervativci i klasični liberali – Ronald Reagan i Margaret Thatcher. U vanjskoj su politici promicali konzervativni model slobode, a u vlastitim su ga državama i proveli i na taj način preporodili vlastita gospodarstva i dokrajčili komunističko “carstvo zla”.

Britanska premijerka Margaret Thatcher, lijevo, i predsjednik SAD, Ronald Reagan, na trijemu Bijele kuće u Washingtonu, 1983-će godine, prilikom posjete Tačereve Sjedinjenim Državama. (AP Photo/White House)

Veći se problem međutim pojavio iza Hladnoga rata, problem koji više pogodio Zapad nego Istok. Naime, iščeznućem sovjetskoga modela, procjepi u ideološkom protukomunističkom savezu između konzervativaca i liberala, pretvorili su se u pukotine, a zatim i u skup nepremostivih ponora. Drugačije rečeno, liberalizam je pokazao svoju nesuvislost i rastrganost onog trena kada je izgubio sidrište u stvarnosti koju su nametnuli Hladni rat i konzervativno vodstvo.

Dok su se konzervativci čvrsto držali starih liberalnih načela ograničene izvršne vlasti, slobodnog poduzetništva, privatnoga vlasništva i konkurencije neopterećene prekomjernim propisima, ugodno se osjećajući u skladu individualizma i nacionalizma, mnogobrojni su se liberali dali ulijevo.

Posljedica toga je da je današnji liberalizam mnogo bliži socijalizmu.

Današnja globalistička liberalna ljevica je žestoko sekularistička, vjerno odana revolucionarnim idejama o ljudskoj prirodi, uključujući ideje o ljudskoj spolnosti, nesnošljiva je prema neslaganju čak i u privatnim okolnostima, zalaže se za povećanje poreza i umnažanje pravilnika, propisa i uredbi, posvećena je programu borbe protiv klimatskih promjena, koji ne samo da nije uskladiv s kapitalizmom, nego je nespojiv s modernim načinom života, te povrh svega predstavlja nasrtaj na koncept nacionalne suverenosti i nacionalne demokracije.
Odgovor konzervativnih političara bio je spor. Isprva su pokušavali pokazati koliko su u pragmatičkome smislu i sami liberalni. Trudili su se podupirati, a ne onemogućavati težnju prema iznalaženju nadnacionalnih rješenja. Smatrali su da od ljevice mogu posuđivati izborne slogane o jednakosti i napretku bez pružanja ustupaka suparničkim političkim programima. Kršili su obećanja da neće povećavati poreze, podizali ih i zasluženo gubili izbore. Postupno su u svim pitanjima napuštali svoju bazu i na kraju je baza napustila njih same.

Šta uopće jeste populizam?

Jedna je od posljedica toga razvoj i pojava onoga što se prezrivo naziva populizam. Glavni izazov s kojim se danas susreću konzervativci jeste razumjeti korijene populističkih politika i ponovno privoljeti njihove pobornike na konzervativnu stranu. Upravo su to Boris Johnson i Britanska konzervativna stranka pokušali učiniti u vezi s Brexitom – koji je upravo oličenje nacionalnog populizma zbog čega ga elita i prezir.

Populizam nije gnusna pojava s kojom se konzervativci moraju naučiti nositi – držeći stisnute nosove i bacajući novac u nastojanju da ga oslabe. Naprotiv, ovoj se generaciji pruža jedinstvena prigoda da osnaži konzervativnu bazu. Jer, populizam je u suštini – i usprkos konzervativnom preziru – pobuna protiv ljevice i protiv globalističkog liberalnog elitizma.
Propust socijalista da problematiziraju ili čak priznaju da postoji društveni i ekonomski razdor uzrokovan masovnim useljavanjem, uništio je povjerenje radničke klase u tradicionalnu ljevicu i doveo do strmoglavog pada podrške.
Istovremeno, spremnost globalne elite da bezobzirno gazi po nacionalnoj demokraciji i često suprotstavljenim potrebama različitih nacionalnih država, navele su milijune ljudi, koji dosada nikada nisu iskazivali osobito zanimanje za politiku, na zaključak da je sustav namješten protiv njih. Stoga je ključno pitanje za današnje konzervativce, kako se uhvatiti u koštac s populizmom na način da si konzervativci ponovno priskrbe vodeću ulogu na svjetskoj pozornici. S tim u vezi, pet je prioriteta.

1. Konzervativci moraju pridobiti populiste.

Ovo je pitanje jezičnog tona i često društvenoga sloja. To će iziskivati drugačiju retoriku, a počesto i političare drugačijega kova.

2. Konzervativci moraju podučiti populiste ekonomici.

To je temelj dobra vladanja državom. Napadi na slobodnu trgovinu, zazivanje državnih poticaja i uvijek iznova ponavljana zabluda da vlada može odabirati pobjednike u gospodarskoj utakmici – popuštanje pred takvim iskušenjima izazvat će ekonomski slom, osobito u slučaju nove recesije. Kada nismo u stanju iznijeti uvjerljive argumente za kapitalizam, socijalizam se uvijek nametne kao alternativa.

3. Konzervativci se konačno moraju složiti, da se ne slažu.

Uvijek ima onih koje više zanima sloboda i ekonomija te onih koje više zanima religija i ćudoredne vrijednosti. Jedni ne mogu bez drugih. Društva u rasulu ne mogu imati jaku ekonomiju. Propala gospodarstva ne stvaraju društvenu stabilnost.
Interesi i praktične potrebe konzervativaca u različitim zemljama također će se razlikovati. Populizam nije gnusna pojava s kojom se konzervativci moraju naučiti nositi – držeći stisnute nosove i mašući svojim lisnicama da odagnaju smrad.

4. Konzervativno preuzimanje filozofije liberalizma iz ruku samozvanih liberala koji iskrivljuju liberalna načela.

Liberalizam i konzervativizam izrasli su iz stavova i institucija koji imaju zajednički povijesni dom. Konzervativci preuzimaju velik rizik na sebe ako napuste tu čitavu tradiciju i odluče se pouzdati u većinsku narodnu demokraciju. Međutim, nitko tko vjeruje u pravo vlasništva, u prava pojedinca i u apsolutne moralne vrijednosti – kao što konzervativci moraju vjerovati – ne može prihvatiti apsolutnu legitimnost političkog načela majoriteta.

5. Primat nacionalne države.

Nacionalizam, posebno, no ne i isključivo, u zemljama u kojima je nacionalni osjećaj bio na meti poruge komunizma, danas pripada konzervativcima.
Nacionalni osjećaj je danas najvažnije utočište i javni izraz drugih oblika identiteta – pojedinci, obitelji, susjedstava, čak i plemena su sve više nacionalna.
Borba između nacionalista i protunacionalnih globalista biti će ružna. Uvijek će biti nešto ludih i loših nacionalista, a i mnoštvo pretencioznih globalista. Biti će borbe i između samih nacionalista. Nacionalisti iz jedne zemlje biće uvredljivi prema nacionalistima iz druge zemlje. Nema ničeg novoga u tome.
Međutim, pitanje nacionalnog identiteta, nacionalnog suvereniteta i nacionalne demokracije, konzervativcima sada pruža kolosijek kojim se, prvi put od osamdesetih godina 20-og stoljeća, konzervativizam može učiniti globalno dominantnim pokretom. Iskorištavanje ili propuštanje ove prigode odredit će političke ishode u narednim godinama.

Izvor, Večernji List, Hrvatska, 13.03.2020.
(Za bosanskepoglede.com uredio: NF)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »