Loading...
Kultura

Zlatno tele (1)

Napisao: Nihad Filipović

Strašna je misao i rečenica: “Kada se prepirem o toj temi sa drugačijim mišljenjima, ponekad kažem ovako: i ako bi se podvukla crta i račun dokazao da je Broz činio velike zločine – opet mu se ne bi moglo osporiti da je bio genije”.

Grozno. Užasno, reče Alija gadljivo i odbaci Našu Bosnu. „On to kazao“, pomisli? Ponovo uzme magazin u ruke, otvori tekst, čita, gleda sliku uz tekst: Jeste on je. Pisac! Dao intervju nekakvom tamo magazinu u Srbiji, a Naša Bosna prenijela.

I odjednom, ne pitajte kako, čudnovati su putevi duha,  ta ga misao podsjeti na onu famoznu misao i rečenicu bosanskog Nobelovca, gdje u Travničkoj hronici, na odsječene hrišćanske noseve i uši, slijedi izkaz: “Tako to rade najbolji među njima”.

– Ma dobro, to je tek književna fikcija jednog genijalca, reče mu sinoć prijatelj Zaim, u Klubu književnika, gdje je Alija ima običaj zalaziti i provoditi slobodno  vrijeme.  – Ne treba čovječe književnu fikciju bukvalno interpretirati na dnevna događanja. Primjenom takvog istražnog postupka, pola svjetske književnosti bi morali prikazati kao dehumaniziranje.

„Jaštaradi“, pomisli, prisjećajući se tog detalja iz sinoćnjeg razgovora sa Zaimom. „Puna nam historija genijalaca – i književna, imaginarna kakva jeste, i ona eternalistička, ona kauzalna i stvarna da stvarnija biti ne može. Te i Pisac, fikciju Nobelovca prevrćući na reality show, orvelijanski-proročanski najavljuje novu Životinjsku farmu: – Za 30 godina će se za Broza vjerovati da je Marsovac koga je viša civilizacija poslala među divljake da ih uljudi na nekom ludom poluostrvu, na jugu nekog potkontinenta.

„Krasno rečeno“, nastavi misao. „U najboljoj tamnovilajetskoj tradiciji duha, samo što su divljaci ovdje etnički obezličeni, a vilajet je poluostrvo, kao metafora onog Režiserovog poluostrva iz Undergrounda, što se otkačilo pa plovi – Bog te pita kamo? Znači ko poživi i doživi, tek tada, shvati će veličinu maršalove genijalnosti, makar “račun dokazao da je činio velike zločine”. Ma genijalno. Nema šta. Zločin se isplati. Kaže književni bard“.

Poveznica: Književni bard
i Balanser u štiklama

      Pomisli na Miroslav Krleža i ona njegova iz Dnevnika: “Srbi i Hrvati su jedan te isti komad kravlje balege koji je kotač zaprežnih kola povijesti slučajno prerezao na pola”.

      – Saglasan, prekinu misao i nastavi naglas kao da razgovara s nekim:  – I skromno dodajem: A Bošnjaci su onaj dio iste te balege preko kojeg je kotač prešao. Zgnječen narod.

Krleža je onomad, citirajući Andre Gidea, kazao: – Mene će razumjeti tek za pedeseti i kusur godina. Mislili smo tada – arogancija velikog književnika; a danas znamo: arogancija prirodno stoji onima koji znaju, a mudrost im nalaže da ne kazuju, sve što znaju. Jer, sve ima svoje vrijeme. Otuda ta misao: Mene će razumjeti tek za pedeset godina.

Doduše, mogao je ćutiti; onda bi to bilo dosljedno na tragu one Kantove – Kao filosof ne smijem lagati. Kao čovjek, znam da svaka istina ima svoje vrijeme. Jer, postoji fina razlika između Kantovog principa istine u vremenu i oportunizma savijene kičme: ako nije vrijeme za govoriti istinu, onda se makar može nastojati ne govoriti laži.

Ali, i Krleža je (bio) tijelo i duh. U izboru između sigurnosti tijela i slobode duha, kompromiserski, izabrao je prvo; i postupio poput većine ljudi u takvoj situaciji što bi postupila. Nije svima, uključujući i one velike među ljudima, dat kanteovski  filosofski habitus.

U svakom slučaju, jasno je: kalibar intelektualca i čovjeka kakav je on bio, definitivno je znao. (Ovo nije tek zaključak malenkosti ovog autora, izvučen iz imaginarne križaljke znanog i neznanog, a dokučivog kroz sito kritičke analize i logičke argumentcije; nego imamo izravno svjedočanstvo Milovana Đilasa, koji je imao susret sa Krležom, nakon pojave serije njegovih članaka u listu Borba, u kojim je demaskirao dupli etički standard  nove klase, koju će godinama poslije, neko, s pristojno održavanim moždanim vijugama nazvati „Crvenom buržoazijom“. Krleža je tada, kazivao je Đilas, prihvatio njegovu argumentaciju, ali je smatrao da joj nije vrijeme.)

I zato što je znao, iz nužde osvajanja sigurnosti tijela,  sklopio je pakt s Balanserom u štiklama, moguće najpragmatičnijim boljševičkim (ako ne i političkim općenito) operativcem dvadesetog stoljeća…

Neispričana je to priča; do vašeg pripovjedača stigla sa arhiviranih stalaža činjenica podsvijesti njegove duše, u trenutku osobnog spaljivanja iluzija o jednom vremenu i istini u tom vremenu. A „priča“ ide ovako: odmah iza Drugog svjetskog rata, Krleža je strahovao za život, kako zbog sukoba koje je prije rata, kao simpatizer komunističkog pokreta, ali i erudita i intelektualac naglašene autonomije mišljenja, imao sa Komunističkom Partijom Jugoslavije i budućim maršalom osobno, tako i zbog činjenice da je, iz mnoštva razloga, odbijao pridružiti se partizanskom pokretu i antifašističkoj borbi u toku rata.

Balanser osobno, osam puta ga je pozivao i osam puta veliki pisac je odbio poziv. Uvijek je nalazio ovaj ili onaj razlog da odbije, ali je izvjesno, pored promišljanja da je to sve skupa rizično, neizvjesno i u krajnjem ne odgovara ni njegovoj prirodi i habitusu intelektualca i mislećeg čovjeka, da je u njegovom odbijanju vjerovatno ključni bio strah.  Straha za život supruge Bele, ako bi on otišao i priključio se partizanskom pokretu, jer znao je kakve represalije ustaški režim poduzima prema članovima familije takvih „odmetnika“ i „bandita“, (a da suprugu vodi sa sobom, kako je poslije kazivao, nije dolazilo u obzir), i jasno, strah za osobnu sigurnost, ako bi se odlučio pristupiti partizanskom pokretu.

Krleža je prije rata putovao u Rusiju, vidio je i iz prve ruke doživio groznu sovjetsku stvarnost i upoznao staljinizam u praksi. Poznavao je metode i postupke prema „mangupima u sopstvenim redovima“. Ali ono što je njemu specifično kazivalo da u tim staljinističkim čistkama „ne kaj ne štima“, bio je postupak i likvidacija nekih  jugoslavenskih drugova koje je osobno poznavao kao iskrene komuniste i čestite ljude.

U vrijeme prije rata, dok se tako moglo, izričito je odbijao Brozove instrukcije da ne spominje Staljina u negativnim relacijama. No sada je bilo neko drugo vrijeme; glave su letjele zbog para cipela, a kamo li ne, zbog protivljenja maršalu.

Tim više, njegov strah je bio razložan, jer to je vrijeme kada se maršal i komunisti na krvoločan način obračunavaju sa ostatcima poraženih ideoloških protivnika i pripadnika kvislinških formacija. Hvataju ih i nemilosrdno likvidiraju. Na desetine hiljada. Bio je to čin osvete, ili radije odmazde, a biće, poznavajući prirodu režima koji je nakon rata uspostvaljen u Jugoslaviji, i sračunat potez vrha Piramide zla, na likvidiranje, ma i zametka opozicije vlasti, koju boljševici instaliraju u Jugoslaviji odmah poslije rata.

Neizvjesno stanje i dilema šta i kako s velikim književnikom, rješava se nakon susreta sa maršalom, u Beogradu krajem ljeta 1945. Nakon tog susreta koji je, pokazaće se, bio ključni u konstrukciji relacije Balanser-Krleža u periodu poslije Drugog svjetskog rata, Krleža je izgleda, imao garanciju da, pod određenim uvjetima (lojalnost novoj vlasti i Balanseru kao lideru prije svega), može biti siguran da neće imati smetnji sa strane režima.

Ipak, ostao je u  strahu, a da je i dalje imao razloga za strah,  svjedoči sudbina dr Đure Vranešića, jedno vrijeme ministra zdravlja u vladi kvislinške Nezavisne Države Hrvatske i čovjeka koji je Krležu, ljevičara u politici i simpatizeta komunističkih ideja, štitio od agresivnog ustaškog režima poglavnika Pavelića, sklanjajući ga povremeno u njegov sanatorij za živčane bolesti na zagrebačkom Zelengaju. Tako je, smatra se, a prema dostupnim izvorima i Krleža je to mislio, upravo dr Vranešić najviše učinio na njegovoj zaštitu. Unatoč izričitoj molbi Krleže, i obećanja Balansera, da će ga poštediti, dr Vranešić je streljan. Nije li to bila jasna poruka Krleži?

Stoga, znajući sve te okolnosti, s pouzdanjem se može kazati – veličinu i značaj Miroslava Krleže u kulturološkoj paleti velikih pisaca svijeta, ne može umanjiti ni njegovo evidentno poltronstvo i odnos udvorice spram maršala, tako uočljiv iz njegovih pisama Balanseru u kojim, jasno se očituje, koliko mu podilazi i neumjereno laska. A Balanser mu uzvraća poklonima i povlaštenim tretmanom; (imali smo prilike to čitati, jer godinama iza smrti obojice, ta su pisma javno obznanjena).

I kao što biva, ono što je krenulo kao oprezno partnerstvo iz interesa, vremenom je evoluiralo u specifičan odnos uzajamno-interesnog respekta, uvažavanja, razumijevanja;  e da bi kao takvo, ostalo do smrti i jednog i drugog. Pragmatizam u vremenu, za koji su obojica vjerovali, procjenjivali i znali da će potrajati i kome se stoga, što se Krleže tiče, (na tragu one Gideove – Mene će razumjeti tek za pedeset godina), valja prilagođavati.

A onda, nakon svih tih krvavih godina od Krležine i Balanserove smrti, evo se javi naš Pisac, gdje na glavu prevrće filosofski princip istine u vremenu i javno demonstrira da niti je razumio motive niti fabulu priče o Krležu i Balanseru, niti je razumio vrijeme, ono juče, a ni ono poslije; čim izvlači priču o Zlatnom teletu, najavljući novih trideset godina čekanja na Uskrs teleta. Kao da povijest stoji i ne mrda još od biblijskih vremena.

2.

Poveznica: Zlatno tele

 Stara je to priča, a ponavlja se od Starog Zavjeta i Knjiga Izlazka do Kur’ana časnog; i ponavljat će se dok se ne primi. A ako se ikada primi, pojavit će se već neki do tada nepojamni razlog, e da se opet ponavlja. Jer ponavljanje je zakon izvan koga nema živućeg.

A rečeno je Mojsiju na brdu Sinaj i date su mu dvije kamene ploče sa Deset zapovijedi i onom temeljnom – Nema Boga osim Boga i nema obožavanja likova ni obličja bilo čega što je gore na nebu ili dole na zemlji ili u vodama pod zemljom.

No dok je Mojsije bio na brdu, narod je zamolio Arona, brata Mojsijevog, da napravi idola kojem bi se mogli klanjati. Aron je pokupio nakit od ljudi i od tog nakita napravio je tele od zlata. Tako je narod dobio vizualizaciju moći pred kojom može klečati i moliti, prinositi žrtve i u čast njegove moći igrati i veseliti se.

Otud, od te blasfemične ideje padanja na koljena pred idolom (blasfemija je ovdje ne viđenje teleta kao kreacije Svevišnje moći, nego doživljaj teleta kao ovaploćenja same moći), samo je korak do paralelizma sa Zlatnim teletom i vulgarnog viđenja političkih operativaca ili još perverznije, viđenje umjetnika, kao ovaploćenja moći, što drugim ljudima, imaginacijom i umjetničkim darom, pomažu otkriti i razumjeti ljudsko iskustvo i egzistenciju, pri čemu ih ljudi, iz potrebe gluposti, doživljavaju kao nekakva, valjda nadnaravna stvorenja, savršenih moralnih kvaliteta, iznad i mimo tzv. malih ljudi. Umjetnost kao rodno mjesto kiča, kao nova religija, kao put u uzvišeno znanje i način prelaza u transcedentalno; umjetnici kao ljudi posebnog kova, obdareni božanskom sposobnošću probijanja granica ljudskih mogućnosti u cilju otkrivanja, osvajanja i prenošenja nove vrste iskustva.

Charles Foster, 1897. Gnjevan Mojsije razbija ploču sa Deset zapovjedi.

Perfektno, e da bi bilo istinito, zar ne?

Jer, sišavši s Sinaja i vidjevši narod gdje prinosi žrtve teletu, razgnjevi se Mojsije i razbije obje ploče s Božijim zapovijedima, Zlatno tele spali, sve u prah metne, a prah pomiješa s vodom, i da tu vodu narodu piti.

Metaforično do bola, a opet, historija tako uči, opetovano se ponavljaju obožavaoci zlatnih teladi; (historija je izgleda tu samo da nas, uvijek iznova, podučava da ništa iz historije naučili nismo).

I jednako tako, od tada, u životu, uvijek iznova, paralelno sa apologetima zlatnih teladi, javljaju se ljudi, što  u mraku ljudske gluposti pale svjetlo, otkrivajući banalnu istinu – i umjetnici su ljudi; i oni jedu, piju, spavaju i da prostite seru. I oni imaju te njihove male i velike predrasude, tajne poroke, želje i strasti – i naravno, javne vrline. Neki se kurvaju, neki su na jeziku u vjeri – na djelu u nevjeri, a neki su i crni vrani, ksenofobi, šovinisti, paščad, kurve i blato.

Je li pisac Eduard Limonov pucao na Sarajevo – s brda, pa gdje potrefi, je li Mile, i on pisac i Antin ksenofobni Budak bio, a Vasić Dragiša, Dražino mastilo i pero bio; i tako dalje i tome slično. Velik u umjetnosti, a malen u životu i nije baš tako rijetka pojava.

 3.

 – A Pisac ima problem. Zbunjen je. Sve vrijeme od kako ga otrgnuše od jugoslavenske lizalice, Pisac ima problem, nastavi naglas misliti Alija kao da s nekim razgovara. – Od tada luta u potrazi za novim lizalom i nikako da se on i lizalo sretnu. Ne može, jer se desio duhovi Uskrs, Vaskrs i Preporod u isti mah, sa istim, promijenio se socijalni kvasac, promijenilo se vrijeme. Nahrupilo neko novo vrijeme u kome odnosi i okolnosti nisu više isti. A sa vremenom promijenili se i ljudi, pa onda i narodi.

Kod Pisca se to sve smućkalo u jedan bljutav duhovni bućkuriš. Iz te perspektive, lizalica Potemkinovog sela (što je bila Balanserova Jugoslavija), čini se kao bajkoviti El Dorado. Otuda, iz tog nenalaženja nove lizalice koja bi se budžetski i iz kojekakvih društvenih fondova namijenjenih visokoj kulturi, cuclala kao što se cuclala u maršalovom vremenu, vuče Piščeva mučenička priča o zločinačkim kreditima i poštenoj otplati. Nešto što je najnormalnije – da vratiš pozajmljeno, književnik, navikao na cuclanje namjenskih društvenih fondova berićetnog socijalizma, što je uzimao od koga stigne, a davao svima, a naročito odabranim, predstavlja se kao nepojamna žrtva.

Redovno je pratio Piščeve javne istupe. Sve što je Spisateljevo do njega dolazilo, čitao je, na društvenim mreža gledao i slušao vidio zapise. Cijenio je njegovu elokvenciju, volio je način na koji pripovijeda, tečno, u valovima kao narastajuća plima na blagom jugu; ali sve što mu je padalo na um nakon svih tih godina praćenja njegove persone bilo je: Pisac ne želi, a najprije će biti, nije sposoban, u smislu vladanja historijskim, sociološkim i političkim gradivom, za vrstu duhovnog prosvjetljenja koje bi značilo njegov doprinos promišljanju demokratske, socijaldemokratske, liberalne alternative nacionalističkom ludilu u koje je Bosna uvučena početkom 1990-ih. A nije živio ni dovoljno vani, u slobodom svijetu i društvima neopterećenih boljševičkom kugom, pa da na osnovu iskustva i komparacije, ostvari duhovni proboj u sferu liberalizma i ideološki neopterećenog razumijevanja koncepta slobode.

Osjeti glavobolju. Osjeti mučninu u stomaku. Sinoć se popilo, a sada još i Pisac i te pseudoreligijske, neoboljševičke nebuloze. U to, zazvoni telefon. Ta mu zvonjava dođe gotovo kao olakšanje, kao bijeg od tih sumornih misli u kojima se nađe nakon izčitavanja Spisateljevog intervjua. Na ekranu je pisalo njeno ime. Uključi telefon:

– Halo, ti li si?

– Ja sam. Kako si spavao, reče Boska?

– Dobro. A ti? Jesi šta slatko sanjala, sugestivno će Alija?

– Ništa, slaga ona.

–  Znači, dolaziš danas, kazala je upitno?

– Dolazim. Dogovorili smo.

– Jesmo, ali za kasnije poslije podne. Možeš li molim te doći možda nešto ranije, makar iza podne. Oko jedan bi bilo idealno.

– Pa šta je sada? Kao da te nešto muči?

– Ma nije… I jeste. Ne trpim samoću, a jutros mi baš nešto teško dođe, reče i opet slaga.

– A kako se ti osjećaš jutros. Popilo se sinoć prilično.

– Jeste. Popilo se. I da nije tebe bilo, da me sputavaš, totalno bih otkačio. Zaim me bio nagazio sa onim oko Nobelovca. I još me tako pežorativno Šabanom nazvao. Vidiš ti koliko daleko ide ta paranoja nekih: šta dođavola ima nakaradno u vlastitoj imenici Šaban, e da bi je okolo kratka pamet vrtila kao uvredu i omalovažavanje…

– Ali nisi ni ti njemu ostao dužan. On tebe nazvao, smjerajući povrijediti te, Šabanom, a ti si njemu kazao da je Nobelov „otirač“ i samo što nisi rekao da je budala, reče Boska.

– Ta zar nije? Bosanska bašča je puna tih nekritičkih obožavatelja Zlatnih teladi, pa sada bivali književnici ili nacionalne ikone na zidu. Draga moja, pored gluposti kao najbizarnije i najraširenije perverzije duše, jedna od šašavijih konstrukcija duha, što ponavljajući se, uvijek iznova se vraća i vrti kao obrazac, kao pojavna forma  ljudskog mišljenja, jeste ideja o umjetniku – Zlatnom teletu.

 – Pa nije valjda da ti je Nobelovac Zlatno tele, upita Boska, sa znatiželjom curice što se sprema najboljoj drugarici saopćiti njenu tajnu?

Nije, ali jeste metafora, oko koje idolopoklonici igraju i padaju na koljena, kao pred Zlatnim teletom što su igrali i padali na koljena. Nedodirljiv je ženo. Poput ikone na zidu, reče Alija deprimirano, poput razočaranog čovjeka kome je svejedno, a onda, kao list kada se prevrne, nastavi sa strašću i uvjerenjem čovjeka što je otkrio istinu:

      – Postoje ljudi koji misle i postoje ljudi koji misle da misle. Ljudi koji misle da misle ostaju zaleđeni u mišljenju usvojenom u formativnim godinama. Ljudi koji misle, nužno evoluiraju u mišljenju. Zaim je jedan od tih koji misle da misle. Ostao je zaleđen u mišljenju koje mu je sa pionirskom mahramom i bijelom partizanskom kapicom sa crvenom petokrakom, utuvljeno u pamet. Za takve ljude vrijeme stoji, a promjene oko njih su nešto što se njih ne tiče, a na kraju nešto, zbog čega uvijek plate najveću cijenu. Jer kasne. A svako kašnjenje se plaća, u dahu izgovori Alija, sa sigurnošću čovjeka koji govori o nečemu, o čemu je dugo mislio pa je sada u stanju tečno razvijati misao i na najzamršenije teme duha i mišljenja.

 – Taj naš narod ti je draga moja, dječija pamet na kanafi. Hoda okolo i vuče te razlupane konzerve osmanizma i komunizma na kanafi, računajući da je sve sreća i mudrost svijeta u njima. 

Ta će se misao Boski duboko urezati u pamćenje; to njegovo: Taj naš narod je dječija pamet na kanafi, zvučalo joj je, nadasve, mudro. U tim riječima prepoznala je sebe. Govoreći o narodu, Alija, kao da je i ne sluteći govorio o njoj; njen život joj se činio kao srljanje u potrazi za srećom i sigurnošću, a sve što je zapravo od toga ostalo do sada jeste raspršena iluzija sreće i jedna razlupana konzerva sigurnosti koja se zove propali brak. Shvatila je, ona je poput naroda o kojem je govorio Alija: po pitanju srca – dječja pamet na kanafi; ali u tom trenutku, ono „draga moja“, činilo joj je toplo u srcu i duši i sve na šta je mogla mislit, bila je ljubav koju je osjećala za tog čovjeka. Ipak, pola u šali, a pola poput sumnjičavog isljednika, kaza:

– A ja mislili da si ti osmanista.

– Jesam. Ali me to ne sprječava da vidim i drugu stranu, reče Alija.

Ma šalim se. Neka si ti jutros dobro?

Da, da, dobro sam jutros. Dobro sam. U redu je, uredu je, reče Alija i slaga.

Jer, nije bio „u redu“. Bilo mu je mučno poslije sinoćnjeg  pića, a još i mučnije poslije čitanja piščevog intervjua. Toliko mučno da nije o tome želio više ni misliti, ni razgovarati. Zato je slagao da je dobro.

(Izvadci iz romana Duša i tijelo)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *