Proizvođači rata bulje nad kartom podjele RBiH: bulji Sloba, bulji Franja, bulji Obrvan, bulji dr Dabić. Svi bulje. Samo nema Bošnjaka.
Nihad Filipović
I
Kadrovi su naše najveće blago
Raspad Jugoslavije i “jugoslavenski” ratovi devedesetih godina dvadesetog stoljeća, duboko je historijsko vrelo iz kojega će generacije budućih istraživača, od novinara do naučnika, crpiti podatke u traganju za istinom, tj. u traganju za odgovorom na pitanje: šta je stvarna duhovna pozadina tih ratova.
Jer, što smo dalje od godina ratova, sve više u stanju bivamo racionalnije sagledavati zbivanja kojima su proizvedeni ti ratovi, pa se tako sve učestalije u javni prostor, probija misao o besmislenosti tih ratova i paralelno sa takvom spoznajom sve su učestalija traganja za, da tako kažemo, smislom besmisla.
Naime, u nas se prečesto, toliko često da vrijeđa inteligenciju prosječnog čovjeka, previđa kako su ratovi uvjek bivali i jesu specifičan besmisao tj. ludilo u kojemu itekako ima sistema.
I dok u prošlosti proizvođači ratova nisu imali baš nikavu potrebe za moralnim pokrićem rata, pa su motivi otpočinjanja i vođenja ratova lako bivali uočljivi od samog početka, jer se manje više nisu ni skrivali, od dvadesetog stoljeća naovamo, sa rastom etičkih standarda i posebno postupnim globalizacijskim medijskim uvezivanjem humaniteta, majstori rata nastoje prikriti stvarne motive i istovremeno pronaći neko moralno uporište za ludilo u koje uvlače milione ljudi.
I u slučaju “jugoslavenskih” ratova devedesetih godina dvadesetog stoljeća proizvođači ratova su nastojali prikriti stvarne motive njihovog otpočinjanja. Međutim, sa historijske distance od dvije i po decenije nakon kraja rata u BiH i Hrvatskoj, kod objektivnih posmatrača i analitičara, danas uopće nema više nikakve dileme da su to bili etnonacionalistički ratovi srpsko-hrvatskog razgraničenja.
Motivi za otpočinjanje rata u Bosni i Hercegovini, svode se na pokušaj rješenja srpsko-hrvatskog pitanja etničkim razgraničenjem na račun države Bosne i Hercegovine i njenog bošnjačkog naroda prije svega, ali i svih Bosni i Hercegovini odanih građana, bez obzira na narodnost.
Vidjeli smo, ono što je započeto u Hrvatskoj kao srpska urota na poslu stvaranja proširene Srbije na ruševinama Jugoslavije, ubrzo perpetuira u srpsko-hrvatski sporazum u Hrvatskoj i zavjeru istih protogonista u Bosni i Hercegovini.
Dalje, taj udruženi državni srpsko-hrvatski zločinački poduhvat pokušali smo historijski osvijetliti referirajući se na historijsku tradiciju dogovaranja radikalnog srpsko-hrvatskog nacionalizma na račun BiH i Bošnjaka, od Sporazuma Dragiše Cvetkovića sa Vlatkom Mačekom o formiranju Banovine Hrvatske na račun BiH, iz 1939. godine, preko tzv. Nezavisne Države Hrvatske, Plana Milana Nedića nazvanog Sve Srbija, iz 1943, dogovora Ante Pavelića sa Milanom Stojadinovićem, iz 1954. godine, o etničkom srpsko-hrvatskom razgraničenju nakon priželjkivanog (i očekivanog) pada komunizma, zaključno sa sa paktiranjem hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i srpskog predsjednika Slobodana Miloševića u Karađorđevu i Tikvešu, marta/aprila 1991.
Koliko smo u tome uspjeli ostaje čitaocima i posmatračima za prosudbu, ali da je podastrta argumentacija u potkrepu teze o dogovorenom ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dovoljno široka i vjerodostojna, prema našem mišljenju u to nema sumnje.
Dakle, da je rat u Hrvatskoj imao elemente konspiracije radikalnog srpsko-hrvatskog etnonacionalizma, a da je onaj u Bosni i Hercegovini od početka bio zavjerenički proizvedeni haos, to je za nas neupitno, ma koliko to bivala još uvjek nešto kao državna tabu tema u Srbiji i Hrvatskoj.
Doduše, u Srbiji je 2011. napravljen i na državnoj televiziji emitiran dokumentarni film “Dogovoreni rat”, putem kojega se srpskoj javnosti po prvi put putem jednog tako moćnog medija prezentiraju neki elementi moguće državne srpsko-hrvatske zavjere u ratu u RBiH.
U Hrvatskoj proces nacionalističkog otrežnjenja unekoliko je usporeniji, vjerovatno zbog javne predodžbe o hrvatskom narodu i državi kao žrtvi srpske agresije, ali se i tamo probija i imaginacijom javnosti ovladava spoznaja o stvarnoj prirodi rata u BiH i ulozi hrvatske države odnosno tadašnjeg političkog vođstva Republike Hrvatske u tom ratu. Duboko smo uvjereni da će vrijeme pred nama, donjeti još više nalaza u prilog onoga što već danas o tome znamo.
Međutim, puno više vremena će još proteći dok se ne počnu oslikavati jasne duhovne konture još jednog, duboko potisnutog aspekta tih ratova.
Taj drugi aspekt dogovorenih ratova u Hrvatskoj i BiH (a vidjeće se i u Sloveniji), jeste onaj kadrovski.
U nas se kadrovski aspekt ratova u Hrvatskoj i BiH u popularnom žargonu simplificira i svodi na Udbaški (od UDB, Uprava Državne Bezbjednosti) i Sdbeovski (od SDB – Služba Državne Bezbjednosti) segment, tj. ulogu državne bezbjednosti i njenih kadrova u proizvodnji ratova u bivšoj Jugoslaviji, ali je tu riječ o svoj toj političkoj, upravljačkoj i vojno-policijskoj eliti, pa tako i onom njenom dijelu koji je radio na poslovima bezbjednosti.
Državnu bezbjednost, a to uključuje policiju, civilnu i tajnu te obavještajnu i kontraobavještajnu službu, radi preciznijeg razumjevanja ovdje ćemo nazivati skupnim imenom – Služba. Dakle Služba u bivšoj Jugoslavije, ma koliko bivala moćnom, ne može se posmatrati izvan sistema. Sve što je poznato o protuzakonitim radu Službe, ukazuje na usmjeravajuću ulogu politike.
Služba se tu javlja kao moćan instrument kojim se politika i moćni političari koriste u obračunavanju kako unutra, sa političkim protivnicima suprotnog ideološkog predzanaka, kakav je npr. bio dubiozni proces Aliji Izetbegoviću i grupi iz 1983, tako i za eliminiranje “mangupa u našim redovima”, kakvi su bili slučajevi od Milovana Đilasa 1953, preko Aleksandra Rankovića 1965. do Hamdije Pozderca 1987. Istvovremeno, Služba se koristi i za eliminiranje “neprijateljske emigracije” u inozemstvu.
Centralno pitanje dakle ovdje je – da li je Služba djelovala samostalno ili je bila pod partijskom kontrolom?
Nastavi će se.
(Izvadci iz političke studije autora Etnonacionalizam za početnike)