Nihad Filipović
Na um pade mi jutros Dara Sekulić. Od nje krenuh, te ovo poslagah. Dara Sekulić – u pjesmi Abdesthana, zapisa:
Čista lica pred ljude i Boga,
Čistih ruku,
pred lice brata svoga.
Muhamed Hevai, stoljećima prije, u pjesmi Hodte nam na viru, zapisa:
Isti otac, ista mati,
to nam prvo valja znati
jer ćemo se poslije klati.
Hodte nam na viru.
A Matija Bećeković u poemi Ćeraćemo se još, zapisa:
Na mladima ćeranje ostaje.
I poruči:
Ćeraćemo se još.
Od to troje gore, Dara i Matija su, valjda, isti narodni korpus. I sa dodirnim su biografskim tačkama: oboje su ratna siročad. Dari su u Drugom svjetskom i srpsko-hrvatskom građanskom ratu, 1941. na 45-tu, ustaše zapalile rodnu kuću u Ljeskovcu na Kordunu i ubile oca i majku, a Bećkoviću je u istom ratu izgubio oca, oficira Jugoslavenske kraljevske vojske i pripadnika četničkih formacija Draže Mihajlovića, i još četiri strica.
Njih dvoje – dva viđenja: bistra i čista riječ u molitvi, na humusu nikla, i suha i škrta riječ na kamenu rasla. Između ta dva literalna pola, između tih percepcija našeg odnosa, je onaj treći – Hevai, riječ-obraz i ispružena otvorena ruka dobrodošlice.
I između je sva dubina naše tragične prošlosti i neizvijesne budućnosti. Između ovih polova sjede neki novi djedovi sa unucima na krilu, između se dešavaju neke nove božićne i novogodišnje predstave Djeda Božićnjaka i Djeda Mraza, koji ne mare jedan za drugoga i ne priznaju se, između je sav naš fašizam i antifašizam, naše laži i istine, i svi naši strahovi i naša nada. Između je zapravo sav naš život, frustracije i traume koje nas kolektivno prate i između su sitne radosti, koje nas, navikle na malo i na neočekivati puno, čine sretnim i beskrajno optimističnim.
A onda nahrupi neko novo vrijeme u kojem nanovo ožive stare strasti, vrijeme u kojem jučerašnja djeca ponavljaju prošlost svojih roditelja, prenesenu s koljena na koljeno, naučenu u školi, isčitavanu u literaturi, studiranu na humanističkim i ćerološkim univerzitetima…
Sve je do ljudi i njihovog izbora. E pa odlučuj, narode srbski: jal Darina riječ na humusu nikla, jal Matijina na kamenu rasla.
Birajte.
A ja, na molitvu klečim, ponavljam riječi, na humusu nikle i biram – Hevajiev put.