Novčić – denar, lice s likom kralja Vandala Geilamir/Gelimer/Geilimir i naličje s monogram: DN REX G-EILAMIR.
Suad Haznadarević
Novčić iz vremena kralja Vandala Gelimera (530–534. n.e.) ključan je za razumijevanje odnosa između vandalske države u Africi i rimske – tačnije, istočnorimske (vizantijske) – tradicije. Na aversu se nalazi portret kralja Gelimera, prikazanog u stilizovanom, kasnoantičkom maniru, s natpisom koji ga identifikuje kao vladara. Na reversu, u centru, istaknut je simbol križa uz slova „D·N“ (Dominus Noster – „Naš Gospodar“), a cijeli prikaz je uokviren lovorovim vijencem.
Iako su Vandali bili arijanski kršćani, njihova upotreba križa na novcu ne proizlazi iz promjene teološkog stava, već iz političkog i kulturnog pragmatizma. Vandali, iako samostalni vladari, koriste ikonografiju koja oponaša Vizantijske (istočnorimske) uzore, kako bi legitimizovali svoju vlast nad stanovništvom, koje je bilo pravovjerno kršćansko. Križ u tom periodu nije bio ekskluzivno krišćanski ili vizantijski simbol. U to vrijeme najčešće korišteni simbol bio je Chi‑Rho (☧), Isusov monogram, dok je klasični križ ostajao relativno sporedan u ikonografiji ranog hrišćanstva. Tek kasnije, u VII. i naročito VIII. vijeku, križ će postati univerzalni simbol vizantijske carske moći i kršćanskog identiteta.
Križ je, ujedno, i predhrišćanski simbol, pa se i ovaj na novčanici arijanaca ne mora nužno tumačiti kao direktni simbol Hristovog raspeća ili uskrnuća. Arijanci nisu odbacivali križ kao simbol, već su imali drugačije teološke poglede na prirodu Hrista u odnosu na Nikejsko pravoslavlje. Upotreba križa na novcu bila je standardni dio vizantijskog novčanog sistema; Gelimer je ovim dizajnom nastavio praksu svojih prethodnika, koji su „pozajmljivali“ legitimnost iz vizantijskih carskih modela. U kasnoantičkoj Europi i Sredozemlju, kovanice su služile kao glavni medij za širenje državne propagande. Stavljanjem križa na ovaj novčić, Gelimer je želio prikazati svoje kraljevstvo kao „civilizovano“ i u skladu sa tadašnjim mediteranskim političkim standardima, bez obzira na specifičnost arijanske teologije.
Dakle, prisustvo križa na ovom novčiću primarno služi kao potvrda političkog autoriteta i povezanosti s rimsko‑vizantijskom tradicijom, a ne kao direktan izraz njihovih specifičnih arijanskih dogmatskih razlika.
Neki savremeni autori ističu da je jedan od glavnih razloga za slanje Belizarija u Afriku bila želja da se oslobađanje afričkog kontinenta od arijanske vlasti prikaže kao „rat pravovjernih, nicejskih kršćana protiv arijanstva”, što potvrđuje analiza vojnih izvora i crkvene politike u tom periodu.
Nakon uspješne vojne kampanje, Justinijan se nije zadovoljilo samo vojnom pobjedom, već je pristupio sistematskoj transformaciji društva. Sistematska reorganizacija afričkog teritorija, podrazumijevala je eliminaciju arijanstva. To je bio jedan od ključnih ciljeva. Ovaj proces nije bio ograničen na religijsku politiku ili samo teološki nivo, već je podrazumijevao imperijalnu strategiju obnove vlasti, te je obuhvatio zakonodavstvo, ekonomiju i društvene strukture.
Zašto je došlo do ovog sukoba?
Korijeni ovog sukoba počinju nakon ukidanja Henotikona[14] 28. marta 519. godine, car Justin I. (518.–527.) započinje jačanje ortodoksne politike.
Prema hronikama istočnih autora, iste godine uvedena je mjera kojom su svi vojnici morali prihvatiti odluke Kalcedonskog sabora[15], pod prijetnjom gubitka čina i novčanih primanja.[16]
U periodu između 519. i 525. godine donesene su i druge restriktivne mjere protiv heterodoksnih grupa. Kulminacija ove politike dolazi u zakonodavstvu iz aprila–augusta 527. godine kada Justin I. i njegov nasljednik Justinijan uvode zabrane za sve koji ne pripadaju ortodoksnoj crkvi, podrazumijevajući isključenje iz javnih i vojnih funkcija.[17] Iako arijanci u ovim zakonima nisu izričito imenovani, jasno je da su i oni obuhvaćeni ovim mjerama.
Neposredno nakon usvajanja niza zakona, 13. aprila 534. godine, Justinijan donosi mjere za reorganizaciju i obnovu administracije i vojske u Africi. U okviru ovih zakona, borba protiv heretika u Africi dobiva institucionalni karakter. Istovremeno Justinijan uvodi i odredbe o povratu imovine, kojima se omogućava vraćanje dobara oduzetih tokom vandalske vladavine u roku od pet godina. Ključna mjera bila je konfiskacija imovine arijanskih crkava i njeno vraćanje ortodoksnim institucijama. Ova mjera nije bila samo čin religijskog revanšizma i pravde, već i sredstvo za jačanje lojalnosti ortodoksnog stanovništva i političku stabilizaciju nove vlasti.
Već tada je bilo jasno da će pitanje crkvene imovine biti centralno u borbi protiv arijanstva. Godine 535. ove mjere su dodatno precizirane i to je značilo: pravo na povrat ograničeno je na tri generacije (nosilac, otac, djed), uz obavezu dokazivanja vlasništva. Time su isključeni stariji zahtjevi iz vremena ranih vandalskih osvajanja.
U augustu 535. godine donesen je ključni zakon o afričkoj crkvi, poznat kao Justinijanove novele. Novela 37 iz 535. godine potvrđuje pravo nicejskih crkvi na povrat imovine i istovremeno uvodi niz restrikcija za arijance i druge heterodoksne grupe, Jevreje, Donatiste[18] i Doketiste.[19]
Arijancima u Africi je zabranjeno obavljanje bogosluženja, krštavanje po arijanskoj formuli i zaređivanje sveštenika. Također im je onemogućeno učestvovanje u javnoj upravi, dok su njihove vjerske aktivnosti strogo ograničene. Prekršioci su kažnjavani novčanom kaznom od deset funti zlata. Ove mjere jasno pokazuju da je cilj bio potpuno potiskivanje arijanstva iz javnog života.
Time su arijanci faktički isključeni i svedeni na margine društvenih događanja. Ovakve pravne odredbe pokazuju da je borba protiv arijanstva bila sistemska i pravno utemeljena.
Važnu ulogu u formulisanju ove politike imao je afrički episkopat. Na saboru u Kartagini 535. godine raspravljalo se o ključnim pitanjima: da li bivši arijanski sveštenici mogu biti primljeni u katolički kler i da li osobe krštene od arijanaca mogu obavljati svešteničke funkcije.[20] Afrički biskupi zauzeli su strogu poziciju, odbacujući mogućnost arijanske integracije u ortodoksnu crkvu. Papa Agapet I. u pismu caru Justinijanu (535.) izričito naglašava da oni koji odstupaju od prave vjere ne mogu se primati niti vraćati u crkvene časti (“non oportet… excipere”), čime potvrđuje strogu disciplinu bez kompromisa sa hereticima.[21] Lokalna crkva nije bila pasivni izvršilac carske politike, već aktivni učesnik u oblikovanju religijskih pritisaka.
Dokumenti iz zbirke Collectio Avellana pokazuju da je afrička crkva aktivno utjecala na carsku politiku i insistirala na rigoroznim mjerama protiv arijanaca.
Na taj način, religijska politika direktno je doprinijela jačanju države. Istovremeno, gubitak imovine oslabio je arijansku zajednicu i ubrzao njeno raslojavanje.
Crkve koje su Vandali sagradili napuštene su ili preuzete od nicejskih hrišćana, pa je arijanska ikonografija, ukrasi i natpisi vraćeni u okrilje pravovjerja. Po istom principu prema arijanskom naslijeđu se pristupilo u cijelom Rimskom Cartsvu.Zbog umjetničkih zahvata klasične crkve na arijanskim objektima i biblijskim predstavama, danas je teško odrediti kojoj denominaciji bi mogle izvorno pripadati, arijanskoj ili ortodoksnoj. Jedino je sigurno, a to je da se arijanska crkva može prepoznati jedino ako za nju postoje pismeni dokazi. Čisto arheološki dokazati da je neka crkva prvobitno arijanska, na geografskom području na kojem su vladali Vandali, praktično je jako teško. Najveći dio vandalskog naslijeđa je uništen ili je prepušten zubu vremena.
Ekonomska dimenzija borbe protiv arijanaca bila je od presudnog značaja. Oduzimanje zemljišta i dobara arijanskim institucijama dovelo je do značajne preraspodjele bogatstva. Povrat crkvene imovine obuhvatao je dvije osnovne kategorije: zemljišta oduzeta ortodoksnim kršćanima tokom vandalske vladavine, posebno u vrijeme Gaiserica i Hunerika, te liturgijske objekte i pokretna dobra koja su koristili arijanci.
U slučajevima gdje vlasništvo nije moglo biti dokazano, imovina je prelazila u ruke carske riznice.[22] Prokopije iz Cezareje opisuje sporove u kojima su rimski vojnici pokušavali prisvojiti imanja, ali su vlasti presuđivale u korist države. Time je religijska politika direktno doprinijela jačanju carstva.
Važna posljedica ovih mjera bio je porast konverzija iz arijanstva u ortodoksiju. Međutim, ove konverzije često nisu bile motivisane religijskim uvjerenjem, već pragmatičnim razlozima. Pojava tzv. religijskog oportunizma ukazuje na to da su mnogi arijanci prihvatali ortodoksiju kako bi sačuvali društveni status i imovinu te izbjegli društvenu marginalizaciju.[23] Ovaj fenomen dodatno potvrđuje da je borba protiv arijanstva imala snažnu socijalno-ekonomsku dimenziju.
Arijanci kao politički neprijatelji
Iako su afrički biskupi često osporavali iskrenost ovih konverzija, carska vlast ih je uglavnom prihvatala, jer su doprinosile stabilizaciji društva i učvršćivanju ortodoksije.
Označavanjem arijanaca kao heretika i njihovim povezivanjem sa vandalskom vlašću, stvarajući sliku o arijancima kao političkim neprijateljima car je opravdavao represivne mjere i učvršćivao svoju vlast.[24] Ova propaganda doprinijela je stvaranju percepcije da su arijanstvo i „barbarski“ identitet nerazdvojni, iako takva veza nije odgovarala stvarnosti.
Ova ideološka konstrukcija omogućila je legitimizaciju represivnih mjera i olakšala integraciju osvojenih teritorija u okvir carstva.
Justinijan je koristio religiju da opravda svoju vlast i političke odluke u Africi, kako bi ljudi lakše prihvatili njegovu vlast kao ispravnu i „božanski podržanu”. Religiju je iskoristio kao instrument lične političke legitimacije. Postavio je ortodoksne biskupe koji su odani njegovoj vlasti, a time je pokazivao da ne donosi samo političku vlast, nego i „ispravnu vjeru”.
Borba protiv arijanstva može se posmatrati kao dio šireg procesa transformacije društva u kojem su religija, politika i ekonomija bili nerazdvojno povezani.
Posljedice ove politike bile su dalekosežne. Već u drugoj polovini VI. vijeka arijanska crkva u Africi gotovo je u potpunosti nestala. Njena imovina prešla je u ruke ortodoksnih institucija i carske riznice, dok su njeni pripadnici ili prešli u klasično hrišćanstvo ili bili društveno marginalizirani. Ortodoksna crkva je, s druge strane, značajno ojačala, postavši ključni stub nove vlasti.
Isčezavanje arijanskih zajednica
Dugoročno, arijanske zajednice su izumrle jer su se njihovi članovi prebacivali u katoličku crkvu, djeca su odgajana u nicejskoj tradiciji, a vladajuća crkva je sistematski istiskivala arijanske strukture u gradovima i na selu.
U praksi, „uništenje arijanskih zajednica“ se najčešće može shvatiti kao raspad ili preuređenje: kada su se arijanske zajednice raspale, crkve su bile zatvarane, korištene kao skladišta ili stambeni prostori, ili su kasnije ostavljene u ruševinama koje arheološki više nisu pouzdano prepoznatljive kao specifično arijanske.
————————————————————————————
[14]Henotikon je bio carski edikt iz 482. godine koji je izdao istočnorimski car Zenon. Ciljao je pomirenje između pravoslavnih (kaličkih) i miaphizita (monofizita) u teološkom sporu oko Kristove prirode.Potvrdio je Nicejsko i Kalcedonsko sabore, ali izbjegavao eksplicitno prihvaćanje Kalcedona (451.) Osudio je nestorijanizam i eutihijanizam, ali dozvoljavao dvije prirode u Kristu bez preciznog tumačenja. Zenon ga je proglasio obvezujućim, ali papa Feliks III. ga je odbio, što je produbilo raskol Car Justin I. (518–527.) ga je ukinuo 519. godine, prihvatljivši puno Kalcedonsko učenje pod utjecajem pape Hormizda. To je omogućilo privremeno pomirenje s Rimom i zatvorilo akacijanski raskol.
[15]Proglašeno Kalcedonsko vjerovanje: Krist ima dvije naravi – božansku i ljudsku – u jednoj osobi, nepromijenjene, neodvojene.Osuđeni monofiziti i nestorijanci; potvrđeni prethodni sabori. To je dovelo do raskola s monofizitskim Crkvama (Kopti, Armenci).
[16]Michael Syrus, Chronicon, IX; Jacob of Edessa, fragmenta.
[17]Codex Justinianus 1.5.12.
[18]Donat Magnus, raskolnik čije učenje opstaje sve do arapskog osvajanja u 7. vijeku.
[19]Novella 37 (1. august 535).
[20]Victor Vitensis, Historia persecutionis Africanae Provinciae.
[21]Agapetus I, Epistola ad Justinianum, u: Patrologia Latina, vol. 66, kol. 41–44.
[22]Procopius, De Bello Vandalico, II.
[23]Peter Brown, Power and Persuasion in Late Antiquity, Madison, 1992.
[24]J. B. Bury, History of the Later Roman Empire, London, 1923.