Detalj mozaika s likom Justiniana, Basilika St. Vitale, Ravena, AD 547.
Suad Haznadarević
Zaključno, borba protiv arijanstva u Africi u doba Justinijana bila je složen proces u kojem su vojni uspjeh, zakonodavne mjere i ekonomski interesi djelovali zajedno. Eliminacija arijanstva nije bila samo religijski cilj, već i sredstvo za konsolidaciju imperijalne vlasti. Ovaj primjer jasno pokazuje kako je u kasnoj antici religija mogla biti korištena kao instrument političke moći i društvene transformacije.
Borba protiv arijanstva u Africi je bila organizovana na više nivoa: vojnom, pravnom, ekonomskom, društvenom i religijskom.
Cilj nije bio samo suzbijanje hereze, nego potpuna transformacija i integracija društva.
Kratka dodatna digresija na Gote u Dalmaciji/Bosni
Kad je palo Gotsko kraljevstvo u Justinijanovoj vojsci je bilo arijanskih Gota koji su imali značajnu ulogu u vojnim strukturama. Justinianov Corpus Iuris Civilis (Zbornik građanskog prava), konkretno iz Codex Justinianus[25]ne spominje izričito arijance, iako se posredna referenca na njih može uočiti u jednom odlomku. Ove mjere su dio šireg programa vraćanja pravovjerju. Riječ je o dijelu u kojem se, nakon izlaganja kazni za službenike, razmatra utjecaj koji bi zakon mogao imati na gotske jedinice u carskoj vojsci:
“Ἐννοιαν μέντοι λαμβάνοντες, ὅτι Γόθους πολλάκις τοῖς καθωσιωμένοις ἐγγράφρουμεν φοδεράτοις, οἷς οὔτε ἡ φύσις οὔτε ὁ φάσας βίος τοιούτους ἐνέθηκε λόγους, συγχωρῆσαι τι τῆς ἀκριβείας αὐτοῖς συνεὶδον καὶ γινομένοις ἀνέχεσθαι φοδεράτων καὶ τιμωμένων, οἷ ἂν ἡμῖν παρασταίη τρόπος”.
(„Uzimajući u obzir da često regrutujemo Gote u naše pobožne federatske jedinice, kojima ni priroda ni prethodni način života nisu usadili ponašanje u skladu s tim principima, naredili smo da se prema njima ublaži strogoća i da se onima koji stupaju u službu kao federati dopusti da dobiju dostojanstva prema onome što smatramo najprikladnijim.”)
(Latinski tekst iz Orazio Licandro CODEX C. 1.5.12.17: Considerantes autem, quod Gothos saepe devotis foederatis adscripsimus, quibus neque indolens neque vita praeter lapsa tales animos imposuit, de severitate nonnihil eis remittere decrevimus et foederatos eos fieri honoribusque decorari permittimus quemadmodum nobis visum fuerit]. Evidenti le tracce dell’atteggiamento gotico di rifiuto della cittadinanza romana con conseguente rallentamento del processo d’integrazione mediante la riaffermazione del divieto di matrimonio con i Romani.)
„Razmišljajući, međutim, o tome da Gote često ubrajamo među odane saveznike (foederati), kojima ni priroda ni dosadašnji način života nisu usadili takve misli, odlučili smo da im u pogledu strogosti nešto popustimo, te dopuštamo da postanu saveznici i da budu počašćeni na način koji smatramo prikladnim.“
Ovaj pravni dokument, koji je u 6. vijeku sastavio car Justinijan I. predstavlja temelj rimskog prava. Citirani odlomak odnosi se na pravni status Gota koji su bili “federati” (saveznici) Rimskog Carstva, a tekst raspravlja o njihovom uključivanju u rimske institucije i građanska prava.
Ovaj odlomak iz Justinijanovog zakonika (Codex Iustinianus) ilustrira pragmatičnu politiku prema Gotima, gdje država svjesno ublažava zakonsku strogost kako bi integrirala gotske skupine kao federate, iako je u praksi, prema autoru (Licandro), taj proces često nailazio na otpor zbog zadržavanja specifičnog gotskog identiteta i socijalnih normi (poput endogamije, odnosno zabrane miješanih brakova). Jasni su tragovi gotskog stava odbijanja rimskog državljanstva, s posljedičnim usporavanjem procesa integracije kroz ponovno potvrđivanje zabrane sklapanja brakova s Rimljanima.
Osnovni ustav iz 523. protiv heretika bio je odgovor na praksu širenja arijanizma u Dalmaciji i Panoniji. Ove mjere zabranjuju heretke na javnim položajima, tj. svećenićke funkcije i njihovu imovinu.
Jasno je da se u slučaju Gota, ovdje posmatranih kao arijanaca (ili pagana), odstupa od propisa zbog njihove uloge i koristi koju su pokazali caru u vojnoj službi. Upravo u godini donošenja ovog zakona ponovo su izbila neprijateljstva s Perzijom; a ne treba zaboraviti ni pritiske koje je vršio kralj Teodorik, usmjerene na zaštitu svojih istovjernika oko 527. godine. Da bi umanjio ratne tenzije, u različitim izvorima se pominje da je Teodorik, kralj Ostrogota, zadužio papu Ivana da uvjeri Justina I. da ublaži nedavnu odluku protiv Arijanaca, koja je, čini se, podrazumijevala ponovno posvećenje (krštenje) njihovih crkava po tradicionalnoj trinitarnoj nicejskoj formuli.[26]
Različiti oblici kršćanskih pravaca previše su bili ukorijenjeni u carskoj vojsci, tako da je Justin bio odvraćen od pretjerano stroge primjene zakona koji je sam donio.
Ostavljanje zakonskog prostora za očuvanje dostojanstva gotskih vojnika, borba i rat su se ipak mnogo više vodili zbog vlast a ne zbog same religije i njene dogme. Pravila se ublažavaju za Gote u carskoj službi, jer su bili korisni u vojnom smislu. Institucija crkve je poslužila samo kao sredstvo konsolidacije, ujedinjenja društva i izbavljenje iz društvene raslojenosti koje su uzrokovali razni heretički pokreti: manihejci, makedonianci, homeji, arijanci, nestorijanci.
Justinijanske mjere protiv arijanaca opravdale su rat protiv Gota: Bizant je 535. zauzeo arijansku Salonu i provinciju Dalmaciju od Ostrogota, a rat je završio 555. porazom Ostrogota. Nakon pobjede, arijanska crkvena imovina predana je pravovjernoj crkvi, kao u Ravenni gdje je Justinijan konfiscirao vlasništvo Ostrogota. To je uništilo institucionalnu podršku arijanstvu u Iliriku i Dalmaciji. Ovo je period ranog hrišćanstva, kad je na geografskom području današnje Bosne i Hercegovine sagrađeno i u punoj funkciji bilo preko 71. bazilika koje će u narednom, avarskom periodu biti porušene ili prepuštene propadanju.
Negdje oko 600. godine Avari i Slaveni zauzimaju prostor koji je ranije pripadao bizantskom Iliku. Prema ”Theophanis chronographia”[27]ratovi s Avarima uglavnom se spominju unutar vremenskog raspona oko 591–620. g. n. e. a najčešće se veže na dijelove koji opisuju vladavine cara Maurikija i Heraklija. Avarska najezda u balkanski Ilirik, bizantsko‑avarski sukobi, te bliski kontakt s „Slavenima“ u tim oblastima.
Kako su na osnovu Teophanovih podataka mnogi historičari rekonstruisali, nakon avarskog osvajanja počinju se javljati prve kneževine i banovine u Iliriku.
Ivo Goldstein (Hrvatski rani srednji vijek) – jasno povezuje slabljenje Avarskog kaganata i Bizanta s nastankom prvih hrvatskih kneževina u 7. i prvoj polovini 8. vijeka. Dinko Šokčević smatra da dolaskom Slavena uz Avare u stvari dolaze Hrvati koji stvaraju kneževine u to razdoblje smatra kao osnovu modernih nacionalnih država. Autori koji su pisali o ranoj državi Raškoj (V. Ćorović, V. Popović, kasnije V. Vučetić i dr.) često povezuju slavenske migracije i rušenje Avarskog kaganata s nastankom srpskih kneževina od 7–9. vijeka. Poljski sociolog i historiograf Henri de Lumley/H. Gumplowicz (19. vijek) sačinio je sintezu o formiranju slavenskih država kao posljedici doseljenja ratničkih Slavena i sloma države Avara. Njemački i austrijski medijevisti (F. Mez, R. Dietrich, I. Bognar‑Kutzian) u svojim raspravama o Avarskom kaganatu i franačko‑bizantskim odnosima oslikavaju proces koji omogućava nastanak slavenskih kneževina na Balkanu, uključujući teritorije buduće Bosne.
——————————————————————————–
[25]Orazio Licandro CODEX | Giornale romanistico di studi giuridici politici e sociali; Codex Justinianus (1.5.12.17)https://www.academia.edu/44210908/Orazio_Licandro_CODEX_1 fusnota 97. na strani 47. Ovaj pravni dokument, koji je u 6. vijeku sastavio car Justinijan I., predstavlja temelj rimskog prava. Citirani odlomak odnosi se na pravni status Gota koji su bili “foederati” (saveznici) Rimskog Carstva, a tekst raspravlja o njihovom uključivanju u rimske institucije i građanska prava.
[26]Per esempio Excerpta Valesiana, 90, rec. J. Moreau, editionem correctiorem curavit V. Velkov, Lipsiae 1968; Le « Liber Pontificalis «. Texte, introduction et commentaine, par L. Duchesne, 2 voll., Paris 1886-1892, I, 275; Theophanis Chronographia, A.M. 6016 (169) ed. C. de Boor, I, Hildesheim-New York 19802. Sull’episodio cfr. Greatrex, Justin I, 78-81 e Greatrex, Theodore Lector, 218-220.
[27]Theophanes the Confessor, bizantski monah i historičar koji je živio oko 758–817. godine. Historijska hronika koja obuhvata period od oko 284. do 813. Godine. Fokusira se na Bizantsko carstvo, ali uključuje i podatke o: Rimskom carstvu i ranim islamskim hilafetima.
Literatura:
Conant Jonathan – Staying Roman: Conquest and Identity in Africa
Yves Modéran – radovi o Vandalima i Africi
Charles Diehl – L’Afrique byzantine
J.A. S. Evans – The Age of Justinian
Peter Brown– The Rise of Western Christendom
Orazio Licandro– CodexJustinianus
Dragoö MÎRÖANU Katholieke Universiteit Leuven (Belgia) FURTHER NOTES ON THE AESTHETIC ‘SHADOW’ OF GOTHIC ARIANISM IN RAVENNA StTeol 4/2009, pp. 199-212
Pavle Simović; Trojstvo i promjena Božjeg identiteta; Cetinje 2024. godine
J.B. Bury, History of the Later Roman Empire, London, 1923.