Loading...
KulturaPoezija

Ilaria Palomba: Izbor poezije iz knjige “Metafizički gradovi”

Foto: storygenius.it

Sa italijanskog preveo: Erman Jakupi

Ilaria Palomba je mlada italijanska pjesnikinja i romanopisac koja je na dobrom putu, ako to već nije, da postane kultno pero novih generacija koje su umorne od optimističkih ideologija blagostanja i potrošaćke sreće. Ilarija hrabro stvara iz vlastitog unutarnjeg nereda i prokletstva. Prevedena je na francuski i njemački jezik. Ovdje vam predstavljam pet poema iz njene posljednje zbirke ”metafizički gradovi”(Città metafisiche).

🖋

Cvijeće ima deset soba
prva je jedan vrt
druga galerija
treća je zelenkasta,
puna klupa i geografskih
karti. U ustima
cvijeća šutljivo pamćenje
svijeta. U njemu se svaki
čovjek rađa i umire.
Umrijeti znači pretrčati jedan
bijeli hodnik i probuditi se.

💠

Ovaj put litica me odbila.
Dvorac u Otrantu bez gotskih zapleta
samo je jedna fotografija. Bijah mala i izgledaše

kao jedna ezoterična kula, narasla sam potom
i vidila grad poražen od rulje,
samo u septembru iznova zablješti.

Kad smo ovdje prošetamo se sjećanjem.
Moj otac izađe jutrom u šest
i hoda dugo borovinom

u jednoj šumi, svijetlo urezuje oštrinom
igle. Gutala sam ljude i
misterije iza stabala tih borova.

Ostalo mi je sjećenje na ruke
i ujede. Isporučila sam moru
neizrečene stvari.

Voda poznajesve stvari. Samo more sjećanje ima.
Mislim da ću se ispeti na kulu
i kleknuću da osvanem zajedno sa zorom.

Prozor moje sobe je
more u oluji i svaki dan
vratim se tamo gdje talas udara.
Bez tebe more ne bijesni
nego zaboravlja da se razbilo.

💠

Ruke su se polomile
a oči postale okrutne
zar sam bila ja ta koja vas je pitala
da mrzite? Bol je
preuzak otvor, il’
se vraćamo podijeljeni
ili povratka nema.
Željela bih da se prošećem mrakom
sa sposobnošću svijetlosti.
Al’ ja mogu samo sanjati,
viseći između zvuka i otrova.

💠

Prazne ulice su toliko lijepe
da izgledaju poražavajuće, nedostaje mi graja. Strpiću se
gledajući stari most,
vječan je Tiber sa lišćem i labudovima,
ništa drugo do sjećanja.
U okrutnoj ljepoti tišine
žudnja jednog proljeća.

💠

Šta ostaje od svjetlosti
koja mjenja osmjeh u plač?
Fragment nepronađene
vječnosti
i okviri su prazni
otvorićemo tišinu
.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »