Edward Hopper, People in the Sun, 1960., ulje na platnu,
Smithson American Art Museum
Piše: Nihad Filipović
Divne su nedjelje. Volim ih. Nedjelja nam, uvijek iznova, kazuje, šta je to zapravo što nam tako očajno nedostaje, u užurbanom i sve užurbanijem svijetu u kojem živimo. Svijet će se, čini se, jednog dana naprosto razprsnuti, od silnog ubrzanja kojim ga goni čovjek.
U kakofoniji zvuka, informacija, znanja, istine, laži, mašte, mitova i svega između, što i jeste i nije, najznačajniji je odmak, vrijeme koje vam pruža priliku za refleksiju, promišljanje, lučenje i brušenje “žita od kukolja”, vrijednog od profanog i bezvrijednog. Vrijeme gdje ste svoji, gdje nemate nametnutih obaveza, sem onih koje sami izaberete, pa bilo odlazak u džamiju (crkvu) ili na nogometnu utakmicu. Ili tek ležite, opušteni odmarate, čitate, ili pače, ako ste skriboman poput moja malenkosti, pišete. Jedne nedjelje tako ležeći opušten, napisah za sve nedjelje:
Nedjelja
Volim nedjelju.
Nedjeljom miriše moja porodica
mirisima djetinjstva.
Spora, upravo troma, lijena i mazna nedjelja
otegnutih Dalijevskih kazaljki na satu.
Nedjelja u krevetu do u debelo jutro.
Nedjelja dokolice: porodični ručak u jedan,
vrijeme sporta muzike i razonode
nedjelja tako trazličita, posebna.
Svi ostali dani, kao život, kratki su:
dlanom o dlan i prođe.
Jedino nedjeljom vrijeme kao da miruje.
Jedino po nedjelji znamo, kako život
i nije baš tako kratak.
Volim nedjelju!
Nedjelje su dani i vrijeme nekog drugog, usporenijeg toka. Nedeljno vrijeme je jedino vrijeme gdje je dan duži od noći, pa nam se čini kako vremena imamo toliko te ga možemo trošiti i na dosadu. Ostalim danima nikada nemamo vremena. Samo nedjeljom ga imamo toliko da ga možemo, a da ništa ne izgubimo, podijeliti sa drugim.
Ljeti, nedjeljom – otegne se Sunce od sabaha do akšama kao Dalijeve kazaljke na sahatu razvučene prolaznosti.
Zimi, use uđe i Sunce i kazaljke vremena, kao skupljene na mrazu, a dan nam ipak, u dokolici nedeljnoj, traje do kasno u noć.
Što mi daje pravo zaključiti: naša percepcija o vremenu je pogrešna; vrijeme bezkrajno miruje. Ono što mu daje privid kretanja je iluzija fatamorgane u pustinji vremena. Koliko je ovo blisko ili daleko od istine fizike, ne znam. Znam da bi, bez tih svih silnih obaveza koje sebi tovarimo za vrat, svakodnevno imali nedjelju.