Loading...
Kultura

Volim nedjelje

Edward Hopper, People in the Sun, 1960., ulje na platnu,
Smithson American Art Museum

Piše: Nihad Filipović

Divne su nedjelje. Volim ih. Nedjelja nam, uvijek iznova, kazuje, šta je to zapravo što nam tako očajno nedostaje, u užurbanom i sve užurbanijem svijetu u kojem živimo. Svijet će se, čini se, jednog dana naprosto razprsnuti, od silnog ubrzanja kojim ga goni čovjek.

U kakofoniji zvuka, informacija, znanja, istine, laži, mašte, mitova i svega između, što i jeste i nije, najznačajniji je odmak, vrijeme koje vam pruža priliku za refleksiju, promišljanje, lučenje i brušenje “žita od kukolja”, vrijednog od profanog i bezvrijednog. Vrijeme gdje ste svoji, gdje nemate nametnutih obaveza, sem onih koje sami izaberete, pa bilo odlazak u džamiju (crkvu) ili na nogometnu utakmicu. Ili tek ležite, opušteni odmarate, čitate, ili pače, ako ste skriboman poput moja malenkosti, pišete. Jedne nedjelje tako ležeći opušten, napisah za sve nedjelje:

Nedjelja

Volim nedjelju.

Nedjeljom miriše moja porodica
mirisima djetinjstva.

Spora, upravo troma, lijena i mazna nedjelja
otegnutih Dalijevskih kazaljki na satu.

Nedjelja u krevetu do u debelo jutro.

Nedjelja dokolice: porodični ručak u jedan,
vrijeme sporta muzike i razonode
nedjelja tako trazličita, posebna.

Svi ostali dani, kao život, kratki su:
dlanom o dlan i prođe.

Jedino nedjeljom vrijeme kao da miruje.

Jedino po nedjelji znamo, kako život
i nije baš tako kratak.

Volim nedjelju!

Nedjelje su dani i vrijeme nekog drugog, usporenijeg toka. Nedeljno vrijeme je jedino vrijeme gdje je dan duži od noći, pa nam se čini kako vremena imamo toliko te ga možemo trošiti i na dosadu.  Ostalim danima nikada nemamo vremena. Samo nedjeljom ga imamo toliko da ga možemo, a da ništa ne izgubimo, podijeliti sa drugim.

Ljeti, nedjeljom – otegne se Sunce od sabaha do akšama kao Dalijeve kazaljke na sahatu razvučene prolaznosti.

  Zimi, use uđe i Sunce i kazaljke vremena, kao skupljene na mrazu, a dan nam ipak, u dokolici nedeljnoj, traje do kasno u noć.
Što mi daje pravo zaključiti: naša percepcija o vremenu je pogrešna; vrijeme bezkrajno miruje. Ono što mu daje privid kretanja je iluzija fatamorgane u pustinji vremena. Koliko je ovo blisko ili daleko od istine fizike, ne znam. Znam da bi, bez tih svih silnih obaveza koje sebi tovarimo za vrat, svakodnevno imali nedjelju.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »