Na slici: Sefer Halilović, rođen 06. 1. 1952, prvoimenovani načelnik Generalštaba Armije Republike Bosne i Hercegovine
Nihad Filipović
Riječ dvije kao komentar, uz par izvadaka iz Lukave strategije, knjige svjedočenja gen. Armije Republike Bosne i Hercegovine, Sefera Halilovića.
Dugo pratim politiku, politička zbivanja i fenomene vezane uz bivšu jugoslavensku, i nakon raspada Jugoslavije ex-jugoslavenske politike, posebno bh. komponentu. Pročitalo se dosta toga, a pojavom i prodorom interneta i vidio sam i naslušao se mnoštva intervjua, javnih istupa manje ili više značajnih ličnosti, osoba koje su bile u matici zbivanja, svjedoci i direktni učesnici historijskih zbivanja. Bez bojazni da ću pretjerano pogriješiti, slobodan sam kazati da za sve to vrijeme, teško da sam „sreo“ ličnost takvog osobnog integriteta i tako iskrenog u nastupu, kao što je to general Sefer Halilović. Prosto, to je utisak posmatrača koji se trudi ostat objektivan, prati nakon svakog njegovog istupa na ovu temu.
Da se razumjemo, Halilović nije političar i vjerujem i da jeste na nekoj istaknutijoj političkoj poziciji, ne bi se tu snašao. Isuviše je iskren i na temi opstojnosti Bosne emotivno angažiran i vojnički direktan, bez sposobnosti laganja i uvrtanja (spinovanja) što je, ipso facto (lat. po sebi), sva historija nam kazuje – podrazumjevajući instrument uspješnog političara.
Međutim, uz činjenicu da je jedan od osnivača Patriotske lige prvoimenovani načelnik Generalštaba ARBiH, dakle čovjek koji je imao direktan kontakt sa predsjednikom Izetbegovićem, upravo rečene njegove karakterne osobine – taj emotivan govor srca i iskrenost, jeste ono što njegovom svjedočenju u knjizi „Lukava strategija“ dodatno daje na uvjerljivosti.
Ono što on iznosi u pomenutoj knjizi je u toj mjeri neuvijeno, i što vrijeme više odmiče, ispostavlja se, precizno kazivanje i ukazivanje na suštinu političkih namjera Alije izetbegovića, da je upravo nevjerovatno kako je bh. javnost tako olako prešla (i još uvjek prelazi), preko takvog dramatičnog javnog očitanja.
Moje uvjerenje je da je to znak ili nezrelosti i niskog stepena političke kulture naših ljudi ili je to sindrom historijske isprepadanosti i frustracija kroz koje je taj naš čovjek prošao i prolazi, gdje ljude iskustvo uči jezik za zubima držati, pogotovo u mutnim, neizvijesnim vremenima tranzicije, gdje se ne zna koji tok će historija poprimiti; ili će biti i jedno i drugo na djelu, u isti mah?
U Halilovićevoj knjizi najinteresantniji su opisi dva razgovara u kojima se on iz prve ruke, od samog predsjednika Izetbegovića izrečeno, suočio sa idejom mogućeg preseljenja naroda i podjele Bosne.
Najprije, Halilović opisuje kako je prvi put, saznao da u najužem republičkom vrhu razmišljaju u kategorijama, kako se to eufemistički (ublaženo i drugim riječima) kaže, etničkog inženjeringa, tj. o preseljenju naroda i podjeli Bosne. Bilo je to u novembru 1992. godine. Kaže, javio mu se predsjednik telefonom i pozvao ga k sebi u kabinet jer da imaju obaviti neki važan razgovor. Opisuje kako je došavši u kabinet, zatekao predsjednika i potpredsjednika Ejupa Ganića gdje razgovaraju. Nakon pozdrava, sjeo je, a njih dvojica su nastavili razgovor. Uz neznatno skraćenje, radi uštede na prostoru, prenosimo taj ključni dio Halilovićevog javnog očitanja u vezi ideje preseljenja naroda i podjele Bosne. Piše Halilović:
– Šta kaže Suljo, pita Ganić Aliju. Predsjednik se okreće meni i kaže:
– Dobro je da i ti čuješ ovaj razgovor. Pričao sam telefonom sa Ugljaninom (Sulejman Ugljanin, op. NF.) i ja ga pitam (okreće se Ganiću), bi li narod u Sandžaku pristao da se zamjeni za Istočnu Hercegovinu.
– I šta kaže Suljo, kaže opet Ganić..?
A Izetbegović hladan i miran kao da govori o prebacivanju šibica iz jednog džepa u drugi odgovara:
– Suljo kaže da bi to narod u Sandžaku sa oduševljenjem prihvatio.
Od muke sam u tom času zapalio jednu cigaretu… Ja pripaljujem, oni nastavljaju razgovor. Ganić kaže:
– To bi bilo odlično.
– Naravno da bi bilo odlično. Skupiti narod, srediti državu i raditi svoja posla…
Ja sam imao dojam da su potpuno zaboravili na mene, razmišljajući o toj temi, kad se Ganić okrenu meni:
– Šta ti o tome misliš?
Halilović dalje piše da se iznenađen on tu odbijao izjasniti, izgovarajući se da je vojnik i da zna kako se oni političari ljute kada se vojnici o bilo čemu političkom izjasne, a nije na liniji njihovog mišljenja. Na to se uključio ponovo Izetbegović:
– Znamo mi da ti to dobro razumješ i da o tome imaš svoje mišljenje. Ali zapamti: samo budala ne mijenja mišljenje. Nama je jako važno šta ti misliš i treba da nam kažeš.
Tu je onda Halilović izdeklamirao svoje mišljenje, totalno u suprotnosti sa idejom preseljenja naroda i podjele Bosne. Kazao je da je to uništavanje Bosne, da je to protivustavno i protiv Platforme Predsjedništva Republike BiH, da je to neozbiljno, da je neprihvatljivo…
– Kada sam to rekao, obojica su ustali. Ustadoh i ja. Alija kaže Ganiću:
– Jesam li ti rekao da sa njim na ovu temu ne vrijedi razgovarati. On je navalio, suverena, cjelovita i nedjeljiva i neodustaje od toga.
Idemo prema vratima. Ja kažem:
– Naša odlučnost i naš moral su naše najjače oružije i to ne smijemo uništiti, a sa ovim bi se to uništilo.
Svi smo izašli iz Izetbegovićevog kabineta. Ganić ode na jednu stranu, ja na drugu i tek kada sam izašao iz zgrade, shvatio sam da predsjednik i ja nismo obavili nikakav razgovor. Dakle zbog ovog su me zvali. Bio je to moj prvi direktni susret sa mogućnošću podjele Bosne.
Halilović piše da je još samo jednom sa Izetbegovićem imao direktan razgovor na temu moguće podjele Bosne. Bilo je to u avionu, nakon povratka sa pregovora u Ženevi početkom januara mjeseca 1993. godine. Trefilo se pa su Halilović i izetbegović sjedili jedan do drugog. Nakon malog nevezanog razgovora oko jedne slike, poklona što je predsjedniku Izetbegoviću dao Jaser Arafat, Izetbegović je prepričao razgovor koji je imao sa Arafatom. Piše Halilović:
– Ovu mi je sliku poklonio Arafat. Bio sam s njim. Imali smo dugačak razgovor. Sudbina palestinskog naroda je vrlo slična našoj sudbini.
Nisam se složio. Sudbina našeg naroda je slična Jevrejima, jer Palestinac, kada ga protjeraju, stavi kaput preko ramena i ode u Jemen, u Egipat, ode negdje, a Jevrej nema gdje.
– To je tema za drugi put, ali vidje ćeš da nisi u pravu, odgovori mi predsjednik i nastavi:
– Nego da ti ispričam šta mi kaže Arafat. Pita me, Alija, nude li oni tebi šta? Ja mu kažem, nude, nude i to dobar komad. I Arafat kaže, uzmi Alija. I meni su nudili pa nisam htio, nego hoću sve. Na kraju sam ostao bez išta.
Kad je sve ispričao pogleda ravno u mene pa nastavi:
– Ti si u opasnoj zabludi. Mi čovječe treba da uzmemo komad Bosne. Na taj komad Bosne nek se vrati narod, sredi stanje i napravi državu. Ovako ćemo i mi ostati bez išta.
Halilović dalje opisuje kako se tek tu razvila diskusija između njih. Halilović je uporno ponavljao svoje protivljenje svakoj podjeli Bosne, a razgovor je završen Izetbegovićevom konstatacijom:
– Nama treba komad na koji će stati jedno dva miliona stanovnika. Neki će doći, neki otići i taman.
Zašutismo obojica.
Za moje znanje, ovo Halilovićevo očitanje je najdirektnija moguća poveznica Alije Izetbegovića sa idejom preseljenja naroda i podjele Bosne. Halilović u prvom slučaju navodi i Ejupa Ganića kao svjedoka. Ganić bi mogao, kada bi htio, kazati o ovome ono što ima reći, ali interesantno je, iako se Halilović sa ovom knjigom pojavio još 1997. godine, za živa predsjednika Izetbegovića, ni predsjednik, a ni Ganić, ni tada, niti bilo kada poslije, ni jedan od njih se u vezi sa tim nije pojavio u javnosti i kazao: ne, nije istina, ili da, istina je, ali, nije to baš tako kako Halilović kaže… itsl.
Prema tome što bih se pravnički kazalo, ovdje imamo klasičan primjer odbrane ćutanjem. A pravnici to znaju, ćutanjem se uvjek brane oni koji su na neki način uključeni u inkriminirani tok.
(Iz političke studije autora ovog priloga: Alija Izetbegović, elementi portreta tolerantnog totalitarca.)