Ključ, Vatrogasni dom, zatečeno po oslobođenju 1995.
Nihad Filipović
U Banjaluci, ovih dana aprila 2024. slave genocidni projekt i sa strane najviših internacionalnih sudova svijeta presuđene ratne zločince Ratka Mladiča, Radovana Karadžiča i ostale. Predsjednik Bukove, Milorad Dodik i ekipa njegovih kerbera, s nipodaštavanjem i neskrivenim prezirom i mržnjom govore o Bošnjacima, narodu kojeg su nemilice metkom i nožem “etnički čistili” u ratu 1992. na 1995, a što nastavljaju verbalno svih ovih godina nakon rata, pa evo i danas.
Pogledati:
Stoga, prenosim donju objavu, koju pustih u aprila 2018. Da se ne zaboravlja kontekst. Jer, izdali su sve što je ljudsko, a stida nemaju i evo i 29 godina od rata i dalje oštre narod ne bi li mu krvca nanovo provrela.
Pozadina zbivanja; godina je 1992:
Lažući, politički petljajući i zavodeći soBstvne narode, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, preko poltrona, raznih bezkarakternih tipova kojima je obraz guzica, kakav je i taj bivši mali pionir Vinko Kondić, kojega vidimo dole u tom dokumentarnom zapisu, za tri mjeseca raskomadaše Republiku BiH. Velika Srbija je poklopila 70% Bosne, a Franjini Udbaši su poklopili zapadnu Hercegovinu i dio središnje Bosne. Pod kontrolom vlade u Sarajevu je ostalo samo oko 15% teritorija Republike.
Vidio prilog:
Djelić propagandnih laži o zločinima u općini Ključ. Medijski banditi, kriminalci s kravatama i teški zločinci i ubice na terenu, na djelu.
Veliki svijet šuti, neodlučni ne znaju ili ne žele intervenirati. Ohrabreni pasivnošću tzv. velikih sila, srbski i hrvatski šovinisti kreću sa poslom “etničkog čišćenja” (pseudonim za genocid) terena.
“Procenat nesrba ne sme da pređe 2% stanovništva na srbskoj teritoriji”, izjavljuje Radosav Brđanin, jedan od ključnih funkcionera zločinačke, šovinističke i ekstremno nacionalističke Srbske demokratske stranke (SDS).
U Banja Luci, na sjednici ilegalne Skupštine srbskog naroda, (prisutan je i taj dole u dokumentarcu zabilježen, kriminalac Vinko Kondić), maja 1992. utvrđuje se Plan čišćenja u tri etape:
- prinudom i nasiljem učiniti nesrbima život nesnošljivim tako da sami, “dobrovoljno” odluče se na odlazak,
- potom slijedi deportacija,
- a nakon toga, ono što ostane, ako se ne uklapa u planirani snošljiv postotak nesrba na “srbskoj teritoriji”, novi krug nasilja i izgon.
Ratko Mladić, koji je tu postavljen za glavnokomandujućeg paravojske SDS, zbunjen, ipak školovan je oficir i ponešto zna o ratovanju i Ženevskim konvencijama s tim u vezi, izjavljuje:
- Pa ljudi, kako to misle gospodin Karadžić i Krajišnik, to da jedni odu, a drugi ostanu. Pa ljudi… to je genocid…
Počašćen priznanjem i dodjelom funkcije vojno-glavnokomandujućeg u pokrenutim nacionalnim poslovima, videći sebe i svoje mjesto u historiji srbskog naroda, brzo je, međutim, skontao gdje se nalazi, legao na rudu, prilagodio naraciju i ušao u legendu bezčašća.
U skladu sa tajnim direktivama SDS još iz decembra 1991, donesenim prema instrukcijama emisara iz Beograda, opštinski krizni štabovi su već imali pripremljene spiskove osoba koje su smatrali opasnim za veliko-srbski projekt stvaranja srbske države na teritoriji međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine.
Na spiskovima su lideri političkih stranaka, svi oni koji su se javno deklarirali protiv rata u Hrvatskoj, liječnici, sudci, profesori, uspješni (i imućni; valjalo je to pljačkati) poduzetnici, direktori preduzeća manjih ili većih svejedno; riječju svi oni koji su bili savjest, svijest i obraz naroda. Kada se njih ukloni, kada se ti ljudi istrgnu iz zajednice, zajednica slabi, nije u stanju uvezati se, pružiti bilo kakav otpor i tako u konačnom, nestaje. Posao završen.
To je bio Plan. Taj gornji dokumentarni zapis govori o tome, a da bijednici koji su ga sačinili, nisu toga ni svjesni.