Ivo Andrić, 10. 10. 1892 – 1. 3. 1975.
Nihad Filipović
Andrića se ne treba odricati. Bosanski je. Makar i jaje kukavičije – Nobelovac je bosanski. Majka mu je Bošnjakinja. I otac Bošnjak. Znači, bosanski je. Neka se osjećao i Srbinom – bosanski je. I Srbi su bosanski narod.
Pohapaše i posvojataše čovječe sve:
- od bosanskog tornjaka, ćuke, preko konja brdskog, do evo čuje se i nakog horoza bosanskog hoće ćapiti,
- od stećaka – biva svačiji su, ne mogu biti samo bosanski, ima ih i u Crnoj Gori i u Srbiji i u Hrvatskoj, dokle god je vjerovanja bosanskih krstjana bivalo, ima i stećaka. Ali, hejjj, u nauci prepoznavani kao bosanski, ne smiju biti, pa to ti je,
- od jezika, sevdalinki i Asanagince,
- preko kralja Tvrtka I. Kotromanića, (kojeg historija pamti kao bosanskog, ali, jel'te, bosanski ne more biti i kapak),
- do, evo, književnih kraljeva Maka i fra-bega Arnautovića – sve pohapaše, sve posvojataše, budi Bog s Tobom narode.
Čiji je Štefan Cvajg: hebrejski, austrijski ili njemački i svjetski? Čiji je Danilo Kiš: hebrejski, srbski, mađarski ili svjetski? Čiji je Branislav Nušić: srbski, cincarski ili svjetski? Čiji je Ljubomir Tito Josip Franjo Babić poznatiji kao Ksaver Šandor Đalski: hrvatski, mađarski ili svjetski. Itd. itsl. Kužite?
I zato, daje se na znanje i ravnanje – Andrić je bosanski.
Kad insan može biti po osjećanju šta god, (a što ne bi mogao, i to je ljudsko pravo – da biraš granu na kojoj ćeš sjediti), svačiji po djelu (i nedjelu) po kome se pamte, tim prije može i biti vilajetski – po majci, ocu, rođenju i inspiraciji. Pa je'l tako? Dašta je neg’ tako.
Neka ga je i mrak tamno-vilajetski inspirirao, bosanski je.
Jer i mrak je svjetlo. Neke istine u mraku najjače svijetle!