Bronzana statua imperatora Konstantina I., York, England, UK, blizu mjesta na kojem je 306. g. proglašen i dobio titulu Augustusa (što je najveće titula u doba Rimske imperije); skulptor Philip Jackson.
Nihad Filipović
A onda, kažemo i ovako, da nas ceo svet razume! Pa jel’ tako. Dašta radi, neg’ je tako!
Helem, historičari izvješćuju da je Konstantina I. (koji nije bio kršĆen veći dio svog života), na samrti, 337. godine krstio arijanski biskup Eusebije Nikomedijski.
A u V. stoljeću je ubačena legenda da je papa Silvestar I. bio taj koji je krstio Konstantina. Objektivna znanost svijeta to odbacuje kao falsifikat; ovdje mislim na Zapadnu znanost – koja je jedina, posebno društveni separat, slobodna; sva ostala, od Kine do Rusije, pod kajasima je.
A naši “objektivni” historičari diplomirali u Travniku i koje-kuda, na univerzitetima kojih nema na listama ni 1.000, da ne kažem 100 najprestižnijih kuća nauke u svijetu, na to kažu:
- A zašto bi to Crkva falsificirala.
Odgovor je:
- Pa Bog vas pomog'o, zato što joj se moglo, e da bi se iz historijskog kvasca pamćenja, na kojem se piše historija, arijansko kršĆenje, koje je car Konstantin I. primio na kraju svog života, potisnulo, izbrisalo, zaturilo i zaboravilo, a umjesto toga Konstantinu I. pripisalo da je, po izričitoj želji, Nikejski kršćen na samrti.
Jah. I bljah!
Arijanstvo se različito primalo u Zapadnom Carstvu. U vrijeme vladavine Konstantina II. arijanski-gotski biskup Wulfila (Ufila), posvećen za biskupa izravno strane Euzebija Nikomedijskog, biva poslan u misiju Gotima; znači da im prenosi arijansko vjersko učenje.
Misija je bila veoma uspješna i osigurala je oBstanak arijanizma među Gotima, (obratite ovdje pažnju), i do osmog vijeka; (a tu negdje do tog vremena ili u tom vremenu, nastaje bosanska banovina i, vjerujem, Crkva Bosanska – što je, naravno, otvoreno za dokazivanje; ali, uvjeren sam, da je jedno pratilo drugo. Uvjeren, jer znam koja je veza između državotvornih entiteta i kulturnog – specifično religijskog – kompleksa). … Nejse.
Nego, i ovo hoću kazati: u izvorima nalazimo da je u XII. stoljeću, benediktinski opat Petar Velečasni pominjao Muhameda a.s. kao “Arijevog nasljednika i preteču Antihrista”. Takođe, u izvorima nalazimo i da su, tokom protestantske reformacije, poljsku sektu, poznata pod imenom Poljska braća, pokad-kad nazivali, arijanima, zbog njihove anti-trinitarne doktrine. A onda, tu su i danas Jehovini svjedoci i mnoge druge hrišćanske sekte, faktički u nauku, u varijacijama, na tragu arijanskog shvaćanja Boga i Isusa.
Tako da te tvrdnje, o kraju Arijanstva i arijana, koji nastupa sa smrću episkopa Arija 336. ili nešto kasnije da slijedi krah te “hereze”, nakon što su zapadni i istočni ortodoksi, stavili tačku na tu “zloćudnu” doktrinu – iskreno rečeno, jesu neozbiljne, a ako je već riječ o poDsmijavanju onih koji to tako nalaze, onda su i takvi, što se podsmijavaju – smiješni.
Historija nije arktički led, pa da je zalediš i takva je i tačka; na kraju krajeva ništa nije nemoguće pa ni da se arktički led u nekoj budućoj klimatskoj kataklizmi – istopi.
A u duhovnim relacijama, svijet je upravo suočen s takvom jednom kataklizmom koju sa sobom povlači prodor tzv. Vještačke inteligencije i genetičke antropologije.
Tu će historijski led tek da se topi, braćo i sestrice ortodoksi u historijskoj i općenito u društvenim znanostima!
Znači, kažem, a kome je do pucanja neka puca – Arijanizam, kao varijacija u učenjima različitih kršćanskih sekti, bez obzira kako sebe nazivali i doživljavali, u osnovi živi i danas. I zato je šašava apodiktička tvrdnja da nije mogao imati nikakvog upliva na misaoni tok iz kojeg je formirana duhovnost bosanskih krstjana i njihove Narodne crkve.
Dapače – i što onaj šeret reče, damače – taj je vjerski odklon (a može i naklon) u direktnom ili indirektnom, kako god razumijeli, ali svakako, u duhovnom osloncu na tu, (uz u vremenu kačene razne pridodatke), temeljnu hriščansku diskrepanciju, što se vuče od primanja hrišćanstva, pa evo i do danas!