Sve je isto, samo ustakljeno: Prije socijalizma i nakon socijalizma.
Googlam riječ šune i šunuti – i ništa ne mogu naći. Ama slova. Dobo, poslije mi javiše da ipak nešto ima, ali hoću reći: ostalo mi u pamćenju da se u nas u Krajini kazivalo, za na um pasti, kratko – Šunilo mu, mi, joj, njemu itd. I onda, rekoh hoću, i stavim taj izraz u jednu moju ambiciozno zamišljenu i nadam se uspješno ispisanu pisaniju. Ispišem – Šune mu. I ostavim tako.
Te i meni danas, ovako šunulo; povadim pluskvamperfekt objave sa moje meta psihijatrije i poslažem ih ovako:
11. 4. 2017.
Moja linija mišljenja – ovo dole je ono što nama fali u popularnoj kulturi.
Bosna je država koje i ima i nema, a trebalo bi da je ima: pa je na papiru ima, a stvarno, hmmm ima DoDrka za predsjednika; pa je na papiru zemlja ljudskih prava, a u životu kamo mrdneš sučeliš se sa teškim nepravom i nepravdom. Diskriminacija, seksizam, homo i ksenofobija ne sve strane, ali, sem nešto među reperima i u rock muzici – Edo majka, Pušenje i nešto raje (što međutim korespondira sa ukusom manjine, te i dalje ostaje kulturološki underground u brdovitoj Bosnici), ostatak, ono većinsko od pop-halata u kulturi i nekulturi, jeste turbo dernek, kojekakve Zvezde granda i nadahnute ljubavne poskočice tipa – Troši me ove noći, trošime ja ću moći.
Nina Simone je pjevala To Be Young, Gifted and Black (Biti mlad, nadaren i crn), podižući samosvijest mladih afro-amerikanaca; jer je osjećala potrebu da izrazi situaciju koju vidi u američkoj stvarnosti.
James Brown, isti motiv, isti shvaćanje uloge, mjesta i zadaće umjetnika, pjevao je – Say it Loud, Im Black and I'm Proud (Reci glasno, crn sam i ponosan).
Kontam – kada će se u Bosnici naći neko da oDpjeva nešto slično, evo rećemo – Biti mlad, nadaren i Bosanac, ili – Ja nemam prijatelja, ja sam Bosanac, ili slično; pa da i tako raste smosvijest, razpamećene bosanske mladosti. … I da li je uopće takav fenomen u nas moguć?
Pitam, a znam i odgovor mi na vrh jezika!
11. 4. 2022.
A ja kažem: U političkom diskursu (javnoj konverzacijskoj interakciji), ovo dole – i jedno i drugo, anahrono je. Vjerovanje u modernom demokratskom društvu je u sferi privatnosti, a ovdje se plasira u političke svrhe.
I da, da ne bude zablude, komunizam i njegova domaća varijacija – titoizam, takođe je bilo vjerovanje, samo što su komunisti Boga s nebesa preselili u kabinete predsjednika države. Vjerujem da Bećirović to razumije (čovjek zbilja nije glup), ali, znajući to, onda kažem – bjelodano spinuje osjećanja simpatizera na koje je usmjereno njegovo političko djelovanje.
E, sada, spin je dio PR, oliti public relation promocije političara i ova dvojica su s ovim vjerujem pravo pogodili u tanahnu žičicu osjećanja njihovih simpatizera. A koliko je i prvo i drugo, i to Izetbegovićevo i Bećirevićevo, s ovu ili onu stranu seta evropskih vrijednosti kojem, navodno, i oni teže i žele Bosnu tamo, u tu luku privesti, to je baška, jel'de?
Hmm, muko u Bošnjaka. Ko ne zna, na rane bi ih previjao!
Ja tako velju. A vi, bezbeli, svoje znate.
11. 4. 2022.
A bogme i mnogi od tih tamo Bosnischen inteligenata, jel'te, tog vrha u kulturi, bezbeli, znači pisci, umjetnici, ljudi od nauke, politike i općenito ljudi koji se bave nadgradnjom i duhom, u toj su mjeri otrovani tim, što kažu, na prvu loptu, progresivnim idejama i kojekakvim velikim riječima, e da bi valjalo osnovati neku novu varijaciju Kumurovačke škole, ali sada slobodnog, kritičkog, racionalnog mišljenja, gdje bi ih za uši dovlačili i uvijek iznova im puštali ovaj zapis – pa dok ne utuve.
A onda bi sa općeg (ideja) prelazili na pojedinačne sadržaje:
- lenjinizam kao početni stadij totalitarizma,
- staljinizam – kao ogledni primjer totalitarizma,
- maoizam – kineska varijacija,
- titoizam – jugoslavenska varijacija,
- kapmućijska Nulta godina prapočetka,
- sjeverno-korejski The Dear lider – Zvijezda je rođena,
- pa paralele sa nacizmom, sa fašizmom i novim formama totalitarizma i populističkog lijevog (i desnog) skretanja, itd.
I sve tako, pa tek kada i to savladaju, puštati ih na svjež zrak da pokušaju, uz ono šta znaju, vođeni novo-osvojenom sposobnošću kritičkog mišljenja, graditi nadgradnju i voditi društvo.
Nejse. Koji je i meni, da ćorlučim.
JEDANAEST KORAKA K TOTALITARNOJ DRŽAVI
11. 4. 2020.
Interesantna je ta naša fascinacija pojmom fašizam, kao desnim ekstremom. Bosanska ljevica je na tom narativu i dan danas, a da potpuno zanemaruju lijevi ekstremizam, koji za njih kao da i ne postoji. Na zapadu toga nema, jednostavno imate totalitarizam i parlamentarizam, imate slobodna i imate neslobodna društva….itd.
Vrlo rijetko, čak i u kontekstu priče o Drugom sv. ratu, ovdje u Velikoj Britaniji recimo se vrti termin fašizam (iako se vrti naravno, ali nema te izključivosti kao u nas). Najčešče se koristi termin diktatura ili fašistička (nacistička) diktatura, totalitarna država, terorizam države nad građanima itd.
U Bosni (izključivo), pa i u Regionu – gotovo pa izključivo, vrti se u tim relacijama termin fašizam. To vuče iz vremena i narativa koji su komunisti razvijali u nas nakon Drugog svjetskog i krvavog građanskog rata i obračuna sa nacionalistima (svih boja i dezena); gdje se vještim manevrom u jeziku, javnu pažnju fokusiralo na desni ekstrem, znači na fašizam per se, prikrivajući na taj način istu takvu totalitarnu i ekstremnu strukturu komunističke vlasti.
Ne znam ko je ovo gore na slici tako poslagao, (preuzeo sam to sa interneta), ali sve pobrojano je tipično za put u totalitarizam, u diktaturu, svejedno fašističku ili komunističku.
Zato bi ispravno bilo nasloviti – Eleven Steps to Totalitarian State (Jedanaest koraka ka totalitarnoj državi). A uvijek, kada već kliču – Smrt fašizmu, (meni je već sam taj jezik indikativan, jer jezik je ogledalo), trebalo bi klicati (užas, čuj klicati) i – Smrt komunizmu. Bio bi to znak ideološke emancipiranosti, konačne prosvjećenosti i ideološke osviješćenosti tih regionalnih salonskih revolucionara.