Skrivena historija Bosne

Nihad Filipović

(Uz pojavu knjige Suada Haznadarevića & Emira Medanhodžića – Od Batona do Kulina; prikaz)

      “Prvi korak ka uništenju jednog naroda je brisanje njegovog pamćenja. Uništiš mu knjige, kulturu i historiju i onda nađeš nekog da piše nove knjige, proizvede novu kulturu, izmisli novu historiju. Takav narod brzo počinje zaboravljati šta jeste i šta je bio. Iskrena (poštena) historija oslobađa”.

(Američki historičar Arthur Schlesinger)

       Historija, kao rijetko koja još disciplina duha u nas u Bosni i Hercegovini i šire u zemljama bivše Jugoslavije (uz književnosti, dakako), posebno od polovine XIX. stoljeća, pa sve do novijeg vremena, bila je sluškinja ideologije naciona u kulturi (znači i politici), najprije u konstrukciji nacije, a onda i širenju takvih konstrukata u prostoru, tako da su, bukvalno sve generacije naših ljudi u tim vremenima, što traju gotovo do kraja XX. stoljeća, ostale prikraćene za dubinsko historijsko znanje o predcima, o ljudima i narodima što su naseljavali naš Region prije nas, o specifičnoj kulturi koja je i na kojoj je oblikovan mentalite tog svijeta, a onda i njihovih sljednika, nas, ovih danas, kakvi već jesmo.

      To naravno, kao i svako kašnjenje i neznanje, ima cijenu, jer se, kao po nekom nepisanom difoltu (od engl. default, predestinirano, predodređena funkcija u kompjuterskom sistemu), laž i pervertirana historiografija, prenosi s generacije na generaciju, u konačnici usvaja kao znanje, a onda to ima dalekosežne posljedice. Fokusirano na narod Bošnjana (Bošnjaka), danas se te posljedice kontinuiranog historijskog laganja i prevrtanja istine o njima, najprije osjećaju kao identitetski problem, kao problem korjenske svijesti o porijeklu.

       Jer historijski hod naroda Bošnjana je, silom historijskog usuda, bio upravo takav: to je narod koji je gotovo pa zaturio kompletnu historiju predosmanskog, kasno-antičkog i rano-kršćanskog perioda. A, pozivajući se na misao historičara Schlesingera s početka ovog teksta, ako je Bošnjani zanemaruju, ako je marginaliziraju u (identitetskoj) svijesti ili ako je neće –  ima ko hoće.

      Kakvo je danas prosječno znanje ljudi bivšeg jugoslavenskog regiona i evo, specifično kakvo je danas prosječno znanje Bošnjaka o  tim vremenima i kulturnim i historijskim fenomenima, pojavama, zbivanjima, ličnostima tih vremena?  Koliko znamo za motive asirijske božice Ištar na stećcima, egipatske božice Izida, za motiv vedskih svastika (kukasti krst) na stećcima, keltskih božica, ilirskih zmija i zmajeva? Otkuda isti u Mesopotamiji i u Egiptu? I otkuda u Bosni? Gdje su se izvorno pojavili, a gdje su doneseni?

      Otkuda to da je u Bosni na stećcima više motiva indoiranskog zoroastrijanskog božanstva svjetla – Mitre, nego se može naći u Iranu? Otkuda ta sličnost u nazivima najviših drijevnih egipatskih sveštenika i najvišeg svećenika u hijerarhiji Crkve bosanske; oba su se zvali – did?

      Šta nam to “pričaju” ilirske gradine oko Jablanice? Šta i koliko znamo o arijanskim bazilikama Bosne, o dodiru Arijanizma i Islama, o Crkvi Bosanskoj i tradiciji na kojoj se javlja? Šta i koliko znamo o najranijoj pojavi entiteta Bosna, o prvim formama, današnjom terminologijom kazivano, državnih tvorbi na tom prostoru, o prvim vladarima i banovima bosanskim predborićkog perioda Bosne, o Ratimiru (u Franačkim analima “region Ratimari ducis”), po svemu sudeći prvom banu bosanskom, i šta i koliko znama o   regionalnim takvim vladarima Raške, Duklje, i tako dalje i tome slično? Cijela je to obimna historija o kojoj gotovo pa ništa ili zaista ništa, generacije i generacije naših ljudi nisu učili u školama. A radi se o ključnim povenicama na historijskom putu Bosne i njenih ljudi.

      Radovi sa kojima se srećemo u knjizi  Suada Haznadarevića i Emira Medanhodžića – Od Batona do Kulina, fokusirani su upravo na tu “zaturenu” historiju; krcati su mnoštvom zaboravljenih, u prosječnoj svijesti potisnutih ili pak nepoznatih historijskih činjenica i u tom smislu, ova knjiga je  rijedak i značajan prilog bosnistici. Bez znanja činjenica, (a činjenice su svjetlo istine u društvenim relacijama), koje se, bez spinovanja, objektivno, u kontekstu prilika i odnosa u vremenu podastiru i analiziraju u ovim radovima, nemoguće je pravilno misliti o Bosni i njenim ljudima, juče i danas. 

      Uvjeren sam da iz te nemogućnosti, iz tog i takvog dubokog neznanja naših ljudi o sebi, djelom i proizilazi tragedija novije historije Bosne i bosanskih ljudi. To su ljudi i narod, što se kaže “ubijeni u pojam”, raspamećeni, identitetski raspolućeni između osjećanja i “folklornog” znanja koje nose iz kuće – da su svoji, na svojoj zemlji – i obrazovanjem oktroiranog  falsificiranog “znanja” o njima i njihovoj historiji, to je narod što još uvijek, unatoč, konačno javno artikuliranoj svijesti o sopstevenoj narodnoj posebnosti, dijelom identitetski luta, pa je takav podložan propagandi nedobronamjernih, koji mu i dalje osporavaju pravo na zemlju (i jezik), a time i na historiju.

      Riječ dvije o onome što osobno očekujem kao moguće reagiranje nekih na pojavu Haznadarevićeve i Medanhodžićeve knjige; naime, ova knjiga je djelo amaterskog dvojca u historiografiji, pa su moguće neke metodološke primjedbe u pristupu i obradi topika kojim se autori bave u prilozima. Neki će moguće primjetiti da je tu više riječ o publicističkom, nego znanstvenom pristupu, da tu, sem referenci, nema dubinskog analitičko-sintetičkog komparativnog uvida i slično.

      Međutim, historija je nauka koja se bavi izučavanjem prošlosti, ljudima, zbivanjima i činjenicama prošlosti kakvi jesu, a ne kakve bi trebali biti. Historija otkriva, ali ne presuđuje, posebno ne presuđuje vrjednosnim sudovima modernog vremena. Prema našem razumijevanju i najvišim historijskim standardima, historijski autori, na temelju sopstvenog uvida, mogu kontekstualizirati otkrivene činjenice u vremenu, ali ih ne bi smjeli prećutkivati, ne bi ih smjeli nekritički usvajati i posebno svoditi pod mjerila i sudove današnjeg vremena. Primjera radi, na osnovu nekritičke recepcije Konstantina Porfirogenita o Sklavinijama ili zapisa popa Dukljanina o “hrvatskim vladarima” nad Bosnom, pogrešno je izvlačiti postmodernistički zaključak o srbstvu ili hrvatstvu Bosne.

      Haznadarević & Medanhodžić, prilozima u knjizi Od Batona do Kulina bana, argumentirano, prezentaciono i logički uvjerljivo demaskiraju upravo te i slične mitologeme južnoslavenske historiografije, otkrivajući nam najraniju historiju Bosne u novom svjetlu.

      Prilozi u ovoj knjizi su krcati historijski utemeljenim, a manje poznatim ili pak prosječnom čovjeku potpuno nepoznatim činjenicama, koje osobno, (jer i sam sam jedan iz generacije školovane u vremenu nacionalno-oportunih laganja o Bosni i njenoj historiji), a uvjeren sam i svaki koji se upusti u njihovo isčitavanje, sabrane, izložene i razumijevane u kontekstu vremena u kojem se javljaju, doživljavam poput eksplozije istine u moru ignorancije, prećutkivanja i otvorenog laganja o historijskom entitetu Bosna i njeni ljudi – Bošnjani.

      Zaista, ti su prilozi poput svjetla u dubokoj tmini historijskog tunela kroz koji su prošli i dalje prolaze, ljudi i narodi zapadnog Balkana i specifično Bosne i Hercegovine. A to je kvalitet koji nadrasta svaku moguću primjedbu na metodološki pristup.

      Konačno  amaterizam se uobičajeno  shvaća kao nešto dopunsko, manje vrijedno, rezultat profane znatiželje da ne kažem kao nešto pežorativno. Međutim, moderno vrijeme, tehnološki i ukupni civilizacijski proboj humaniteta, otvara nove mogućnosti, kreira nove sadržaje i odnose u relaciji profesionalni rad, slobodno vrijeme i kultura dokolice. U tim relacijama danas je iz temelja okrenuto i tradicionalno razumijevanje profesionalnog i amaterskog doprinosa u stvarima duha tj. nauke i kulture, posebno ako je riječ o javnim servisima, (npr. školstvo, zdravstvo, socijalne službe itd.) i društvenim naukama (npr. historija). Pojedinci koji se amaterski, bez opterećenja stegama koje pokadšto prate profesionalni angažman, (plaća, status, prestiž itd.), iz strasti, iz ljubavi i iz naglašenog interesa za određene topike, bave istraživačkim radom, odnosno predmetom njihovog interesa, otvaraju nove mogućnosti i osmišljavaju nove pristupe zasnovane na različitim koncepcijama stručnosti.

      Knjiga S. Haznadarevića & E. Medanhodžića – Od Batona do Kulina, zaista naznačuje nove mogućnosti i osmišljava novi pristup u čitanju i razumijevanju najranije historije  ljudi i prostora na kome nastaje, traje kroz vrijeme i danas postoji entitet u historij poznat pod imenom Bosna (u moderno doba pridodato –  i Hercegovina).

     Prilozi s kojim se srećemo u ovoj knjizi, smjeraju na jedno: da nas, svjetlom istine o jednoj zaboravljenoj historiji, oslobode. Ovo štivo stoga, smatram nije prejako kazati, vrijedi čitati svima, koji žele znati šta je to Bosna i kto je taj, dođavola, narod Bošnjana – Bošnjaka – Bosanaca.