Thomas Lea – Two thousand yard stare, 1944.
Nihad Filipović
Šta uopće znači ta fraza – većina ljudi (ove ili one zajednice) je miroljubiva i nije za radikalna rješenja? I posebno nije za rat.
Dobro, rade se iztraživanja javnosti i procjene javnog mišljenja, na ovom ili onom pitanju, pa se dolazi do spoznaje o stavovima ljudi s tim u vezi. Vele, iz tih izpitivanja znamo, da je u svakoj zajednici negdje od 15 do 20 – 25% radikalnih, onih koji su, u krajnjem, spremni optirati i za rat, kada procjene da im tamo “leži” interes iz kojeg će profitirati njihova zajednica, i specifično, oni osobno. Taj procent varira, ovisno od kulturnog modela zajednice i ideološkog narativa na kome model funkcionira, koji se instrumentima kulture (uključujući obrazovanje) i državnog intervencionizma, implementira u zajednici. Pa ako je model i narativ agresivan i izključiv, raste i broj radikalnih u zajednici. I obratno.
I onda, temeljem takvih iztraživanja, izvlači se zaključak da je većina ljudi u svakoj zajednici, miroljubiva.
Međutim, još nije zapamćeno da je proveden referendum u nekoj zajednici na pitanju – želite li u rat ili ne? Pa da pouzdano znamo da je na pitanju rata i mira, većina protiv rata, a za mir. Nego je to predpostavka od koje polazimo u mišljenju.
I dobro, neka je ta predpostavka i istina; pitanje je – šta uopće ta istina znači u relacijama života koje živimo i kojim svjedočimo, gdje su ljudi, diljem planete, svakodnevno u kojekakvim ratovima?
Mislim, šta, ako je doista većina ljudi miroljubiva i ne želi rat – odkud ratovi? Svaki dan ih gledamo na televiziji.
Što će reći, (o tome sam se oglašavao već studijom – Traktat o Novom vremenu i političkoj moći brojeva), ako brojevi (veličine) nisu uvezani, vođeni i idejno usmjereni, makar bili i veliki – nemoćni su, bez značenja su, tiha su većina koja se de fcto ništa ne pita; već bivaju u ratovima, ono Krležino – “topovsko meso”.
Stoga, ta fraza – većina ljudi je miroljubiva i ne želi rat – koliko istina, (jer želimo vjerovati, a i blisko je srcu i pameti, da ljudi doista ne žele da im djeca bivaju ubijena u kojekakvim ritualima bezsmislenog žrtvovanja), toliko je to, doista, tek fraza, znači, lijepo zvuči, ali je smisleno (svrhovito) bez sadržaja, znači, bez veze je sa stvarnim stanjem odnosa u zajednici.
Nekoliko transparentnih primjera:
- Većina je u Kini, svakako, miroljubivog svijeta. Pa ipak, to nije spriječilo manjinske, ali politički ustrojene, uvezane i vođene komuniste da, za vlade Mao ce Tunga, tamo pobiju teške milione Kineza.
- Za trajanja Ruske sovjetske imperije, većina je bila miroljubivih ljudi, pa ipak i tamo su manjinski, ali politički ustrojeni, uvezani i vođeni komunisti pobili opet teške milione ljudi.
- U Njemačkoj za vlade Adolfa Hitlera, vjerujem, da je provedeno slobodno ispitivanje razpoloženja građana, da bi većina Njemaca bila protiv pokretanja svjetskog rata, pa ipak, tamo su malobrojni, ali politički ustrojeni, uvezani i vođeni nacisti, pokrenuli svjetski rat tokom kojeg pobiše teške milione ljudi.
- I još prije toga, u Austro – Ugarskoj, u Njemačkom rajhu, u carskoj Rusiji, pa i u maloj Srbiji i Bosni, većina ljudi je bila protiv rata, pa ipak, manjina Crno-rukaša, provede atentat na prestolonasljednika Ferdinanda, u Sarajevu na Vidovdan 1914. i uvuče većinu u Prvi svjetski rat.
- U Rusiji danas, većina ljudi je miroljubiva i nije bila za pokretanje rata na Ukrainu, pa ipak predsjednik Putin i manjina su ih gurnuli u rat, koji traje, u kojem ginu i kako stvari se razvijaju, tek će ginuti. Itd. itsl.
Znači, politika i kulturni modeli u kojima funkcioniraju zajednice, su ključ.
Ljudi, oni većinski, miroljubivi, što ne žele rat i da im djeca bivaju u ratovima žrtvovana, MORAJU imati interesa za filosofiju politike (intelektualci) odnosno za politiku per se (građani u prosjeku), kao dnevnu djelatnost od koje zavise njihovi životi; jer iz tog interesa i tih spoznaja, razvija se građanski aktivizam, koji je jedini u stanju razpoloženje većine artikulirati u oficijelnu politiku.
U suprotnom, historija tako kazuje, mogu se naći u situaciji da su, prije ili kasnije, u ratu i da su i oni i njihova djeca ubijani, a da ih niko ništa s tim u vezi nije pitao!
Podvučeno:
Pokretanje agresivnog rata je zločin. Vlade su te koje pokreću ratove. A tko bira vladu i tko je održava na vlasti? Građani. Čak ako i ne biraju, ako im je to pravo uzkraćeno političkim inženjeringom i terorom, kako je za komunizma bilo, ili, evo, kako je od 2005. u Gazi bilo i jeste i danas – pasivnim odnosom prema vladi, građani legitimiraju njeno djelovanje.
Zato je fraza – većina ljudi je miroljubiva i protiv je rata – ako ljudi nisu u stanju da je politički artikuliraju, zaista – tek fraza, bez svrhovitog sadržaja je i bez dodira sa stvarnim stanjem odnosa u zajednici.
Jer, u ljudskom svijetu, svi sadržaji, svi fenomeni, pa i pitanje rata i mira, jesu – do ljudi! Ako ljudi ne žele rat – neća ga biti. Ako je pokrenut, mimo njihove volje i uzprkos njihovom protivljenju – naći će načina da ga zaustave. Ako ga ne zaustavljaju – snosit će posljedice jednako kao i njihova vlada!