Nihad Filipović
Jasno, ovakav slijed zbivanja kod Srba, nije ostao bez reakcije na hrvatskoj strani jugoslavenskog etno-nacionalističkog klatna. I u njih dolazi do naglašenog politiziranja katoličkog stožera. Katolička crkva u Hrvatskoj u političkoj utakmici između hrvatskih političkih stranaka, u pripremi prvih slobodnih izbora nakon pada komunizma u Jugoslaviji, otvoreno se svrstava na stranu ekstremne etno-nacionalističke Hrvatske demokratske zajednice. Paradoksalno, i s dozom cinizma kazivano, ali istinito, tako, bar u izvjesnoj mjeri, ona srpska politička floskula, koju je prihvatila i Srpska pravoslavna crkva, o „kominternovsko-vatikanskoj zavjeri“ protiv srpskog naroda, bar djelom dobiva real-političko uporište.
Januara 1992, 400 pastoralnih duhovnika raspravlja u Zagrebu o „preporodu i obnovi u Hrvatskoj“, primjenom „načela katoličkog društvenog nauka, temeljenog na Papinskoj enciklike Centessimus Annus”. Zaključak skupa je bio da je Hrvatska, “domovina naših otaca, naših suza i radosti, postala katolička sveta zajednica … vjerna tradiciji, nauku i putu Svete stolice”, te da je “katolički moral, pogled na svijet, na nauk života i smrti, ustrojstva i opstanka pučanstva našeg, jedini i najznačajniji čimbenik Hrvatske” .
Predsjednik R. Hrvatske, dr Tuđman, nakon uspostave diplomatskih odnosa sa Vatikanom, u februaru 1992, potpisuje odnosno preuzima obavezu na zaključenje četiri ugovora sa Svetom stolicom:
- Ugovor o pravnim pitanjima,
- Ugovor o dušebrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske,
- Ugovor o odgoju i kulturi,
- Ugovor o gospodarskoj suradnji.
Ovaj posljednji, zaključen 1998. godine, obavezuje Republiku Hrvatsku na izdašna financijska izdvajanja za potrebe Katoličke crkve, i smatra se, jedan je od najunosnijih ugovora koji je Vatikan potpisao sa nekom državom.
Na ovaj su način, bivši komunistički general, ateista i čovjek koji nikada nije živio i ispovijedao katoličku vjeru, kao i njegova politička stranka, Hrvatska demokratska zajednica, definitivno zadobili povjerenje i povlašćen tretman sa strane Vatikana, a to onda znači i strane katoličkog klera u Hrvatskoj. Taj povlašćen tretman HDZ trajao je i poslije smrti predsjednika Tuđmana, a tek sa približavanjem Hrvatske punom članstvu u Evropskoj Uniji, primjećuje se crkveni otklon i pokušaj distanciranja i zauzimanja ekvidistance spram političkih stranaka.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini također ne ostaje po strani narastanju nacionalističkih političkih raspoloženja. Umjesto da ostane neutralna u političkoj utakmici pred prve slobodne izbore 1990, Islamska Zajednica u BiH, staje na stranu Stranke demokratske akcije i njenog lidera Alije Izetbegovića. Jasno je da je postupajući tako IZBiH, učinila uslugu toj stranci, jer je u bh. društvenim prilikama, obzirom na tradiciju i značaj Islama u artikuliranju muslimanskog identitetskog osjećanja, bilo sasvim izvjesno, da ona politička stranka, koja ima podršku IZBiH, većinski na izborima dobiva podršku Muslimana.
Na dlaku slično, gotovo kao zakonita refleksija postupaka u organizaciji Srpske pravoslavne crkve i njihovog otkrivanja „grobova novo-mučenika i novo-svetitelja“, na velikom političkom i vjerskom skupu u Foči 25. 8. 1990, Islamska zajednica organizira klanjanje dženaze žrtvama četničkog genocida iz Drugog svjetskog rata. Postupak je vjerski motiviran, ali kao što biva kod miješanja vjerskog i političkog, skup dobiva naglašenu političku konotaciju. Klanja se dženaza, ali medijska pažnja se fokusira na Aliji Izetbegoviću, koji se zaklinje Bogom Istinitim da se Foča ponoviti neće – dok neki iz mase uzvikuju: Ubićemo četnike.
Veza IZBiH i Stranke demokratske akcije, uprkos deklariranom pristajanju uz ideju sekularizmu, živi i svih godina nakon rata, od 1995, pa dalje.
Delikatan je, maglovit i često puta u dodiru, pa i prožimanju princip sekularizma sa onim što je osobno vjersko uvjerenje. Ali, dok se u nekoj zajednici što ima pretenziju razvijati demokratski model organizacije društva, ne osvoji sekularistički pristup u javnim, napose političkim poslovima, civilno društvo, ostaje tek nedosanjani san.
Iz prednjeg sažetka stanja klerikalne svijesti kod Srba, Hrvata i Bošnjaka, u godinama neposredno pred ratove u Hrvatskoj i BiH, uočava se identificiranje vjerskog i nacionalnog i kod jednih i kod drugih i kod trećih. Situacija u Region i BiH je i danas u tom smislu ista. Taktika koja se pri tome koristi sa strane klera je različita, ali je cilj isti: snažan otpor sekularizaciji društva odnosno naglašavanje potrebe prisutnosti vjerske komponente u svim socijalnim (društvenim) aspektima života.
SPC pri tome taktički i dalje koristi srpsku mitologiju, posebno Kosovski mit, veliča srpsku nacionalnu historiju i demagoški manipulira teškim položajem preostalih Srba na Kosovu i prečanskih ili prekodrinskih Srba koji se, kao i Srbi općenito, i dalje doživljavaju isključivo kao pravoslavni.
Katolički kler u Hrvatskoj, na tragu hrvatskog približavanja punopravnom članstvu u Evropskoj uniji, pokušava djelovati na široj platformi svenarodnog okupljanja i pridobivanja građana preko kojih se onda utiče na ukupne društvene tokove; ostaje za vidjeti na koji će se način taj tok odraziti na svijest i aktivnosti katoličkog klera u BiH.
Islamska zajednica u BiH, koja tradicionalno njeguje korektan (lojalan) odnos prema društvenoj zajednici i njenoj vlasti, uz uvjet poštivanja vjerskih prava muslimana, u novoj povijesnoj situaciji, nastavlja istim pravcem, uz stalno naglašavanje islamske bošnjačke komponente, što poprima ekskluzivitet svođenja bošnjaštva na muslimanstvo.
Religija je moćan faktor u kulturološkoj i sociološkoj identifikaciji pojedinca i grupe. U našim uvjetima i povijesnoj situaciji kakvu imamo danas u Bosni i Hercegovini, demokratska transformacija društva je nezamisliva uz ideološka stigmatiziranja i sektaški odnos spram religijske svijesti, ali je isto tako stranputica upotreba religije u političke svrhe odnosno religijsko poigravanje politikom favoriziranjem odabranih političkih stranaka.
Ukoliko se istinski želi iskorak u slobodno društvo, religijska svijest se mora osloboditi političkih natruha, a politička se mora artikulirati u slobodnoj političkoj utakmici, dakle na osnovama slobode izbora lišenog religijskog posredovanja i favoriziranja odabranih političkih stranaka.
U bh. uvjetima, to je idealna projekcija, rješenje zamislivo na papiru, a u životu i dalje ćemo imati interakciju i uvezivanja političke i religijske svijesti. To je zato što u BiH nije osvojena jedinstvena domovinska, zemaljska ili državna nacionalna svijest, i dok je god tako, u BiH ćemo prisustvovati onome čemu svjedočimo svih ovih godina od kako je 1990. pala ideološki impregnirana ideologija zajedništva i politika bratstva i jedinstva: snažna uvezivanje religioznog stožera naroda sa onom politikom koja se doživljava najbližom zamišljenom nacionalnom idealu.
Iz prednjih razloga, dakle neosvojena zajednička domovinska svijest i odbacivanje ideologije zajedništva praćeno kapitulacijom multikulturalne svijesti, plus nedostatak neke strane, izvan-jugoslavenske agresorske sile koja bi samim svojim prisustvom djelovala centripetalno, nivelirala razlike i motivirala zajednički otpor, u domovinskom ratu 1992 – 1995, nisu zabilježeni slučajevi aktivnog otpora klera na zajedničkoj osnovi jednakopravnosti i odbrane domovine.
U Drugom svjetskom ratu, nije bilo tako. U sve tri konfesionalne zajednice bilo je ljudi koji su se uključili u pokret otpora silama Osovine i kolaboracionistima u domovini, npr. Ibrahim efendija Ferić, čovjek čijih je pet sinova položilo život u antifašističkom otporu (i sam je bio učesnik u Narodno-oslobodilačkoj borbi), narodni heroji – Hamid efendije Beširević i Sulejman efendije Omerović, vijećnici AVNOJ-a, hadži Mehmed efendija Mujkić, Omer efendija Maksumić, Sulejman efendija Topić, hafiz Halil efendija Sarajlić; sve su to bili ljudi koji su živjeli Islam i borili se sa Srbima i Hrvatima za domovinu u kojoj će moći nastaviti živjeti i ispovijedati istinu Islama.
Srpska pravoslavna crkva je u istom tom Drugom svjetskom ratu (gdje je u nas, ne zaboravljajmo, istovremeno vođen i građanski etno-nacionalistički rat) imala vijećnika AVNOJ-a i narodnog heroja Vladu Zečevića, imali su narodne heroje Jovana – Jolu Zeca i Miću Bukelića, imali su protu Jevstavija Karamatijevića, protu Savu Savića, protu Blaža Markovića; sve su to bili ljudi koji su živjeli svoju pravoslavnu vjeru i zajedno se borili za domovinu sa muslimanima, katolicima, pripadnicima drugih vjera i ateistima.
Prema nekim izvorima 141 katolički svećenik je učestvovao u Drugom svjetskom ratu na strani anti-fašistiočkog narodno-oslobodilačkog partizanskog pokreta. Jedan od najpoznatijih među njima je bio vijećnik Zemaljskog antifašističkog vijeća Hrvatske, Svetozar Rittig. Štrosmajerevac po političkom uvjerenju, dr Rittig je još 1929. g. osudio ustaški pokret zbog službe tuđinskoj politici i prepuštanja Dalmacije Italiji, a 1943, u sedamdesetim godinama života, odlazi u partizane.
Općenito svećenici se nisu baš “proslavili” u Drugom svjetskom ratu, ali ih je vidimo ipak bilo i u redovima NOP-a. Nije se ni komunističko vođstvo NOP-a proslavilo u svom odnosu prema svećenicima i religiji, ni u toku rata, ni poslije rata, naročito u prvoj poslijeratnoj fazi, kada su, po ugledu na Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika i u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji (kasnije Federativna Narodna Republika Jugoslavija) nametnuli kruti komunistički režim, lišen elementarnih osjećaja za ljudska prava i slobode; (dakle i pravo na vjersko osjećanje i očitanje.)
Međutim, poanta nije u životnom svjetonazoru gore pobrojanih ličnosti, nego u njihovoj snažnoj humanističkoj i patriotskoj svijesti, koja je bila u stanju razlučiti dobro od zla i strano i okupatorsko od domovinskog, te na toj osnovi, unatoč nepremostivim razlikama u svjetonazoru, priključiti se tada jedinom istinskom oslobodilačkom pokretu i Bošnjaka i Srba i Hrvata, Titovim partizanskim narodno-oslobodilačkim jedinicama. Primjera poput prednjih iz Drugog svjetskog rata nije bilo u ratu 1992. na 1995, a smatramo, nije ih ni moglo biti, jer je rat, vođen bez stranog miješanja.
Upravo taj element, odnosno nedostatak jasne napadačke izvan-jugoslavenske sile, zasjenio je agresivnu prirodu etno-nacionalističkog sukoba u BiH, svodeći sve na lokalnu bh. razinu, na tobože “prirodno”, iznutra, iz odnos u BiH proizišao građanski rat i sukob zavađenih bh. naroda.
Gornje primjere zajedničkog djelovanja duhovnika iz redova sva tri konstitutivna bh. naroda, ovdje navodimo, budući smo uvjereni kako u BiH nema, niti će biti dugoročno održivog političkog rješenja, bez iznalaženja zajedničke dodirne bh. tačke svih “naših” nacionalizama.
Kao što je za gore pobrojane osobe i hiljade, desetine i stotine hiljada drugih patriota, onda, jugoslavenska ideja i ideja bratske sloge i jedinstva malih jugoslavenskih naroda u otporu velikim, koji su vazda dolazili na naše prostore vođeni svojim interesom, bila onaj svjetionik oko kojega su se okupljali, na čije su se svjetlo orijentirali ploveći historijskim antifašističkim putem u slobodu, tako bi danas u BiH, to trebala biti domovinska, bosanska ideja.
I to na izvornim, našim, bosanskim zasadima merhameta, Hrvati bi kazali uljudbe, a Srbi neka nazovu kako god hoće; ali, jedno je jasno: mada ovo pozivanje na domovinsku slogu u današnjim političkim prilikama u BiH izgleda utopijski i iluzionistički, jer su prevlađujuće na djelu upravo suprotne etno-nacionalističke srpske i hrvatske tendencije, ipak, bez iskrene bosanske domovinske sloge, na kojoj se onda može riješiti svako pitanje, pa i pitanje famozne ravnopravnosti (jednakopravnosti) naroda, neka se niko, ni u Bosni, ni van Bosne, ne vara: skoro mirne Bosne biti neće.
(Iz knjige – N. Filipović, Etno-nacionalizam na pokaz, Lijepa riječ. Tuzla, 2023.)