Nihad Filipović
Nazifa Gljivu sam samo jednom u životu sreo. Bilo je to u Domu pisaca u Sarajevu, one godine, koja li biješe, 1990. biće, jel'de, kad smo ono mi građani BiH, biva prvi put slobodnom, svojom, “demokratski izraženom” i tako to voljom, birali Predsjedništvo naše Republike. U to sam doba ja petljao sa bosanskim liberalima – Rasimom Kadićem, Đorđem Latinovićem, Martinom Ragužom, Kasimom Rašidovićem i ostalom, manje ili više, posebno tada, baš finom rajom; (bili smo isuviše mladi i vrijeme kvarenja je još bilo pred nama).
Mogu sada korifeji tzv. narodnjačkkih elita pričati što im drago, ali je prostor za promjene i demokratizaciju bivšeg nam bratstvo-jedinstvujušćeg društva otvoren iznutra, iz sistema, a u tome su prednjačili mladi ljudi, od Slovenca Janeza Janše, (kakav bio da bio i ma šta o njemu i onda i danas mislili) i ljubljanske novine “Mladina”, preko zagrebačkog “Poleta” i bosansko-hercegovačkih “Naših dana” i naših potonjih, onda mladih liberala, pa recimo do crnogorskih đetića, Momira Bulatovića i Mila Đukanovića; (hajde da i njih ovdje ubacimo, makar koliko nategnuto bilo, jer su se oni ipak pojavili na talasu prevlađujućeg političkog raspoloženja da se nešto mijenja, ali su međutim, tipično za violentne Crnogorce, zabrazdili u Miloševićeve, kokano (1)”antibirokratske” i “jogurt” revolucije, da bi potom došli tobe, pa tamte-vamte vrludali, gdje je Bulatović na kraju povio šiju i otpao, a Đukanović se oteo velikosrpskoj kontroli i nastavio plivati, evo u pravcu neovisne Crne Gore).
Nego nejse. Vratimo se Nazifu.
Stavimo mi liberali Gljivu, estradnog novokomponiranog zabavljača, uvjek picnutog, lijepo dotjeranog, nalickanog i baš “nemere neg’ nakog” Nazifa za našeg kandidata na izborima za Predsjedništvo BiH.
“A i koga će te. Nećete valjda onog jalijaša Emira”, veli šarmantni Nazif; (ako ste pomislili Kusturicu, poštovani čitaoci, pogodili ste).
“Pa pogledajte samo kao se nosi i kako izgleda”, nastavi Nazif sa higijenisanjem Emira (kasnije prepoznatljivog u javnosti pod pozajmljenim imenom Nemanja); da bi na koncu poentirao:
“K’o da se od rođenja nije kup’o”.
Provala je Nazif bio. Znao je, a zna i danas, na koga se namerači, baš podobro zavući do ispod bubrega. Ali, poruka ove priče nema veze sa bubrezima. Nego o kurvarluku je riječ.
Jer, staviti Gljivu kao kandidata jedne političke stranke na predsjedničkim izborima, bio je potez radikalan i onda kao što bi to bilo i danas u BiH. Bio je to potez radikalan u onoj mjeri, u kojoj je recimo, jedna italijanska stranka, svojevremeno Ćićolinu (Cicciolina), poznatu mađarsku kurvu, kandidirala za italijanski parlament; (ne kažem porno zvijezdu, jer u kurvanju i zarađivanju para na kurvarluku, ne vidim ništa zvjezdano).
I tako, prođemo mi bosanski liberali i Gljiva na izborima onako kako je i bilo za očekivati, zglajzamo do balčaka. Dno dna. Jasno, ne zbog Nazifa. Malo je ko u BiH pismen, a da se ne kačimo evo tih i preko 20% nepismenih, koliko kažu da ih je sada poslije rata u Bosnici, malo je ko među takvim, kažem, mogao i tada i danas razumjeti ironiju, politički cinizam i zajebanciju, u kandidiranju jedne prostitutke za italijanski parlament i našeg jednog, ma kako simpatičnog, ali politički potpuno irelevantnog, folk zabavljača, za člana Predsjedništva RBiH.
Ergo (lat. riječ u značenju prema tome, dakle) politika je prečesto moralni kurvarluk najgore vrste, a parlamenti javne kuće u kojima se potežu pištolji i mrtve glave padaju.
Analogno, naša državna predsjedništva su takav jeftini estradni cirkus gdje bi nam baš bilo bolje, kad već jebadu gledati i slušati moramo, Ćićolinu gledati a Nazifa slušati nego razne Jelaviće (Ante) i političare (po)četnike Paravce (Borislav), što po zatvorima i raznim Ravnim Gorama svršavaju; (vjerovali ili ne i ta dvojica su bili članovi Predsjedništva BiH; prvi, kriminalac s dna kace, osuđen je na 10 godina zatvora zbog korupcije i dan danas nalazi se u bjekstvu, a drugi, Ravnigorac do balčaka; možete misliti – četnik, pa u Predsjedništvu BiH). Ćićolina i Nazif bar bi svršavali po raznim top listama najgledanijih i najslušanijih. A anamo-one, niti gledati, niti slušati!
(1) Ovdje se aludira na populističku politiku Slobodana Miloševića i velike narodne mitinge koje su on i ekipa njegovih saradnika organizirali u drugoj polovini 1980-ih, kao način političke manipulacije masama u pohodu na vlast. Ti su narodnjački mitinzi i nacionalistička retorika na istim poslužili Miloševiću u njegovom izvan-institucionalnom obračunavanja sa političklim protivnicima i njihovom rušenju sa pozicija i mjesta odlućivanja. Sve je bilo maskiran o antibirokratskom retorikom i navodnim nezadovoljstvom birokratskom okoštalošću struktura vlasti. Termin pak “jogurt revolucija” se pojavio u javnoj cirkulaciji nakon što je pomenutom mitingaškom metodom rušeno rukovodstvo u Autonomnoj pokrajini Vojvodini, gdje su demonstranti bacali jogurt na zgrade organa vlasti.