Nihad Filipović
Razmotrimo neke od ključnih činjenica u “migrantskom pitanju”. Evo ih nekoliko:
– Nigerija je 2000. god. imala 122 miliona stanovnika, danas 206 miliona. Do kraja stoljeća, tim rastom, biće će ih 790 miliona.
– Pakistan 2000. god. – 142 miliona, danas – 220 miliona.
– Egipat 1990. god. – 57 miliona stanovnika, danas – 100 miliona
– Etiopija 2000. god. – 66 miliona stanovnika, danas 110 miliona.
– Kongo 2000. god., 47 miliona, danas 90 miliona.
Danas prosječna familija u podsaharskoj Africi ima oko 5,5 djece, svjetski prosjek je 2,5; evropski 1,6 djece. Prognoza rasta do kraja XXI. stoljeća:
– Populacija Nigera, u kojem danas živi 22 miliona ljudi povećati će se šest puta.
– Populacija Mozambika, Malija, Burkine Faso, Burundija i Zambije povećati će se tri puta.
– Populacija Tanzanije i Angole povećati će se četiri puta.
Od 2010. godine, broj legalnih migranata iz podsaharske Afrike u Europu porastao je za blizu 200%. Slična demografska tendencija je i u Južnoj Americi odakle plima migranata ide prema sjeveru i USA.
Prema nekim anketama, 75% ispitanika u Africi (tj. zemljama u kojima je istraživanje rađeno) željeli bi napustiti zemlju i krenuti k Europi.
Demografska eksplozija je opet tek jedan od uzroka masovnog migriranja ljudi juga ka sjeveru, siromašnijeg dijela svijet k bogatijim djelovima planete. Ekonomska besperpektivnost, politička nestabilnost i ratovi su oni što moguće joši više, pokreću ljude na bijeg u potrazi za boljim životom. U svakom slučaju svi ti momenti su ljudski proizvedeni: ljudi se množe (odgovorno, neodgovorno nebitno, u svakom slučaju iznad sopstvenih mogućnosti održavanja novostvorenih života u pristojnim okvirima egzistencije) i ne znaju se organizirati tako da tamo da gdje jesu, učine sebi život podnošljivijim.
Ali problem JESTE planetaran. Njegov rješenje podrazumjeva napor cijelog svijeta, od OUN pa dalje. No, za razliku od nekih što misle da je to odgovornost pod jedan razvijenih dijelova svijeta, ja mislim da je odgovornost najprije na domicilnim državama, znači na građanima tih država (i migrantima) i njihovim elitama.
Afrika nije nerazvijena danas zbog pljačke bogatih zapadnih država, nego je današnje stanje tog kontinenta u direktnoj vezi sa socijalnom situacijom koju ljudi i elite tog kontinenta tvore.
Kao što nema razloga da se narod u Bosni organizira i ureduje migrantsko pitanju onako kako je to njegovom najboljem interes.
Druga je stvar što narod i oni koje narod bira da riješavaju narodne brige i probleme to nisu u stanju, jer se narod faktički samorazvlastio od države, koje ima i nema (ponajviše), a trebalo bi da je ima; pa je narodu u takvoj situaciji (koja je proizvod domicilne narodne, a ne migrantske gluposti), kriva plima migranata, što nam zatrpa naš lijepi provincijski Bihać; i ne mogu dalje, jer im ne dozvoljava Hrvatska prolaz k zapadnoevropskim destinacijama. Pa je, jelte, kriv tamo neki Pedro alias Hamza od Sirije, što noćas moram skloniti papuče ispred ulaznih vrata da mi ih ne hape ti tamo migranti. A nije kriva država i ti silni ministri od kantonalnih preko federalnih do državnih. Nije kriva ni policija nesposobna da ureduje po slovu zakona. I nismo krivi MI, tj. narod i naša glupost i muka što nas je gurnula u tvorbu takve invalidne države, nesposobne o sebi (znači nama, a i nezvanim gostima migrantima) se starati, na učinkovit i civiliziran način.
I otud, iz te nemoći, treba rajcati ksenofobične strasti u ljudima, huškati, puckati, prijetiti, pozivati na nasilje, da ih se bije, da ih se napada … Metaforički kazivano, poput onog anonimnog Pedra, ovdje aninimni Hamza od Sirije ima da visi, jer nam on i njegovi u bijegu od zla i u potrazi za boljim sutra za sebe i svoje familije stvaraju probleme nezvani sraljajući i upadajući nam u Bosnicu. … A mi ne znamo šta ćemo sami sa sobom.
Dole, stanje nakon podmetnutog požara u migrantskom kampu na grčkom otoku Lezbos, septembar 2020.