Tomislav Ladan, 25. lipanj 1932 – 12. rujan 2008, glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”, poliglota, prevoditelj, književnik, enciklopedist; prevodio je sa starogrčkoga – poglavito Aristotelova djela, dijelove Biblije, Eshila, Euripida, sa latinskog – pisaca Ovidija i Augustina, zatim djela hrvatskog filozofa Franje Petrisa s latinskoga te Decartesa i H. Marcusea. Hrvatsku književnost zadužio je i prijevodima T. S. Eliota, E. Pounda, V. Nabokova, Shakespearea, I. Bergmana, H. Ipsena, A. Strindberga.
- Izvadak iz izlaganja održanog na simpoziju “Povratak iskonu” odrzanom u Zagrebu, prosinac …. ?
Od 1945. pa do danas moglo bi se reći da se najmanje spominjao “bosanski” ili “bosnjaški” jezik. To je na neki način bio jedan od smrtnih grijeha ili, ako hoćete, nešto vrlo neuljudno, kao kozjak na rođendanskoj torti. Ali, u onoj godini dana prije ovoga velikog rata, počeli su se javljati ljudi koji su s punom ozbiljnošću i dobrim poznavanjem stanja počeli govoriti i o bosanskom ili bošnjačkom jeziku. Dakako, to nije posve novo. Moram reci da to i nije tako jednostavno, jer upotreba rijeci Bošnjak ili Bosanac, koliko god bile časne ili primjerene, gotovo da su bile izbjegavane od cjelokupnog pučanstva.
Razlog je tome najvećim dijelom velikosrpska i unitaristička promičba. Nitko u Bosni neće da bude Bošnjak. To što neko hoće da bude Srbin, pa to je kao doktorat, ili neka akademska titula po rođenju… Malo je tko i govorio da je Hrvat, osim onih najtvrdoglavijih s našeg kamena bosanskohercegovačkog, jer to je opet bila loša preporuka za državnu službu i u Hrvatskoj, a nekamoli u BiH.
Ostalo je, naravno, da bi Muslimani mogli najprirodnije i s najviše prava govoriti o bosanstvu, bošnjakluku i o bosanskom jeziku, međutim, ni oni to nisu činili. Vjerojatno je razlog tome bio što, ako bi se upotrijebilo ime … onda bi se pitalo – tko u Bosni moze biti Bošnjak?
Srbi u Bosni od toga su vazda bježali. Tko je lud da bude Bošnjak kad je Srbin? Hrvati opet kažu: ako bismo mi rekli da smo Bošnjaci, onda se mi otkidamo od jednoga od mjesta u koje smo vazda gledali. Jer, mi smo vazda gledali jednim okom na Rim, a drugim na Zagreb, pa smo svi ofrljavili od toga. Onda radije ćuti, radije reci da si naš, da si neopredjeljen, ali ne reci da si Bošnjak.
Što se tiče Muslimana, meni je jasno ovo. Iako su osjećali, osobito muslimanski duhovnici, da je za ljude iz Bosne tisuću godina najčasnije i najprimjerenije ime Bošnjak, da za stanovnike ili pučanine bosanskohercegovačkog vilajeta nema časnijeg imena od imena Bošnjak i za jezik nema časnijeg imena od bosanski ili bošnjački jezik, pojavilo se pitanje: Što će biti s ovima oko nas? Hoće li oni od pravoslavnog vjerozakona, ili od katolickog vjerozakona, htjeti ići s nama ili ne? Ako neće, Bosna se cijepa već na jeziku!
Čini mi se: ono što je u Kalajevo (Kallay) vrijeme bilo nerješivo, pokazalo mi se u današnje vrijeme još nerješivijim. Prema tome, bilo mi je jasno, čim je počela ta rasprava ili prepirka oko bosanskog jezika, da nitko opet neće htjeti, iako je iz Bosne, iako je Bošnjak, da prihvati bošnjački jezik…
Ako još uvijek postoji država Bosna Hercegoviona, ako je ta država međunarodno priznata i ako se dogodi da veliki Allah dade da ona opstane kao država, kao samostalna, kao civilna, ne vidim ništa prirodnije nego da se jezik Bošnjaka zove bošnjački ili bosanski. To je ono što ja mislim; niti ja to preporučujem, niti ja to namećem, to samo mislim i tražim minimalno pravo ne da budem u pravu, nego da budem u krivu.
I ako hoćete sada moj bošnjački odgovor na vrlo jednostavno pitanje postoji li bosanski jezik?
Ne postoji i postoji, a trebalo bi da postoji!