Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
III
Maurovo auto je jedan velikocilindarski Arcavol, sa malim eliptičnim krilima, lebdi tek toliko koliko je dovoljno da se izbjegne saobraćaj, kreće se samo zahvaljujući senzorima koji imitiraju zrcalne neurone, žena koja ga je projektovala radi na dvadeset i šestom, Mauro je imao jednu kratku realaciju sa njom sada su samo prijatelji. Ne svi mogu sebi priuštiti Arcavol. Kad smo u orbiti zaboravimo na vrijeme, brzina poništava trajanje, zaobilazimo obična prevozna sredstva prelećući ih, cesta se razmrvljuje u konuse duginih boja, zajedno sa drvećem i svijetiljkama, zvijezde se pretvaraju u višeoblične prolaze, prelazimo vjetrove. Sa Arcavolom je jednostavno: natipkaš jednu adresu i on te odveze, nikakav napor,nikakav saobraćaj, ništa.
Mjesto sastanka je jedna velika kasarna sa deset spratova, stari stil, nekad je ova vrsta građevina bila predodređena za stanovanje i naselje u kojem se nalazi zvalo se Corviale. Danas niko ne bi htio živiti na jednom sličnom mjestu; iz poda od nepovezanih cigla vire žohari i ostaci posjećenog grmlja, mjesto smrdi na dim i mračno je.
“Šta je tražila ovdje”, kažem?
“Pretpostavljam pregovaranje.”
“Šta podrazumjevaš pod tim”?
“Neki nestali da bi izbjegli bolnicu mijenjaju njihov identitet sa drugima.”
“Zašto bi neko pristao da ide u bolnicu umjesto nekog drugog”?
“Život je zamoran”.
Maurova pretpostavka nije uvjerljiva, mračno i bajato mjesto ima aspekt velike katakombe i ne čini se pogodno za bilo koju vrstu pregovaranja. Slijedimo slab izvor svijetlosti na stepeništu, silazimo, odozdo dopire jedan rekvijem, egzotična muzika, opsesivan ritam, horovi ženskih glasova.
Žućkasto osvjetljenje postaje bijelje i unutar svijetla grči se deset uznemiranih plesačica, velovi pokrivaju i otkrivaju trake mesa..Ispred njih kao konjevi kopitama udaraju nogama o zemlju muškarci zbijeni u grupu. Balerina u sredini ima kosu sa zaokruženim kovrdžama boje drveta i tamne oči kao čavli, gustu šminku, velike grudi, jedna bradavica joj viri iz majušne crvene haljinice; njeni kukovi se znalački njišu dok pleše orijentalni ples. Miris žeravice, dim. Mauro, potonuo u isparenjima, nastoji da se oslobodi od ruka plesačica. Najednom muzika se prekinu i djevojke se zaustaviše na jednom malom osvjetljenom mjestu, čekajući da ih jedan od muškaraca stigne. Prva balerina gleda direktno u oči Maura i on se, nesvijestan, hipnotiziran, zaustavlja naslanjajući glavu o zid. Ljudi i djevojke se udaljavaju, u praznoj sobi ostajemo ja, Mauro i žena obućena u crveno. Svijetlost je sve blijedja i gubim kontrolu nad čulima. Gusta magla mi pada na oči. Zgrabim za jednu ruku plesačicu.
“Ko si ti”, kažem?
“Niko”, kaže
“Šta si uradila mom prijatelju? Učini da se vrati k sebi”.
“Ne mogu”.
“Šta znači ne mogu? Oslobodi ga!”.
Mauro se gubi u dimu, dvije žene ga prate do zelenih vrata i ja ostajem plijen mračne plesačice i isparenja iz nargile. Svijetlost, sve slabija, tek dozvoljava da se vide dijelovi tijela kao u slikarskoj tamnosvijetloj tehnici.
“Sijedi” kaže ona “Ovdje neće doći niko da te traži”.
Dođe mi teško da utihnem moju glad za zrakom, događa mi se često da u trenucima napetosti osjetim bronhije kako se stežu i da ne uspjevam udaljiti od sebe tjeskobu od smrti, jedna mračna i prijeteća senzacija umrtvljuje moje disajne puteve i ostavlja me na milost i nemilost čudovištima.
Otvorim oči u jednoj drugoj sobi, punoj mandale, sa plesačicom pored mene koja mi nudi čaj od kardamoma.
“Ovdje me zovu Sibilla.”, kaže.
“Gdje je Mauro?”.
“Odveli su ga gore,ovo nije mjesto za vas”.
“Gdje smo? Ko su bile one žene?”.
“Kako ste našli ovo mjesto?”.
“Bilo je na listiću jedne nestale”.
“Kako se zove?”.
“Grazia. Šta je trebala raditi ovdje?”.
“Pričaj mi o tebi?”.
“Zovem se Diogen”, pružam ruku, ”mogu li znati s kim pričam?”.
“Ne znam Diogene. Odavno to ne mogu shvatiti. Ja drugima mogu samo dati jednu mogućnost”.
“Jednu mogućnost?”.
“Da, jednu alternativu”.
“Čemu?”.
Diže bradu i nagovještava nadmoćan osmjeh. Njen stisak je hladan, željezan. Gubi se pogledom u geometrijama mandale i prepušta se jednom malinkonićnom uzdahu.
“Al’ ti nemaš potrebu za njom”.
Njena glatka koža, oznojena, zamagljene i udaljene oči, ne izgledaju kao da nisu žive.
IV
Sibbila me gura vani i naređuje mi da se na vraćam, da zaboravim, ostavim nju i ono apsurdno mjesto u zaboravu. Kaže da ću zaboraviti, da sam samo sanjao i da će me i Mauro ubijediti da je sve bio samo san.
Prva svijetla zore prosušuju noć, povratak je dug, čujem laju psi, moje naočale su prazne i ne mogu mapirati put. Nemam pri sebi Adrenoplus. Hodam praznim ulicama u kojima fijuče vjetar i u kojima su sjenke pasa demonske figure.
Gledam u ruke i ne mogu da ih zaustavim. Zemlja se, čitava, trese. Hodam i cement se mrvi, komadi cigla nošeni vjetrom padaju sa krova. Uđem u jedno naselje, uzmem telensor, zgrada se razmrvi i ostanem na nebu u jednoj kocki od stakla dok se i ta kocka ne razbije i dok ne propadnem dolje do pada na zemlju. Al’ do razljepljenja ne dođe nikada, uvijek dođeš sebi momenat ranije. Nije realno. Ulica je ona od prije: jedan strm puteljak od kamenja i oblutaka, nije klizište i ja ne propadam.
Imao sam dvadeset godina, mučila me nesanica, čitao sam na fragmentaran način i nisam uspjevao naći mir. Pisao sam i pisao iznova al’ su mi izlazile samo iskidane rečenice. Prve godine na univerzitetu bile su užasne, nisam uspjevao položiti ispite i žene su me izbjegavale. Nakon deset dana nesanice popih tri flaše viskija i padoh u alkoholnu komu. Probudio sam se u hitnoj pomoći i moja mama me odvela, u ono vrijeme se moglo, kod jednog privatnog specialiste. U Palači su bili već zabranili psihoterapiju al’ pokoji stručnjak odolijevao je nepokorno: upoznah tako doktora Fiore koji mi je dijagnostikovao veliku depresiju uzrokovanu odlaskom mog oca kad sam bio veoma mali, depresiju i sindrom ostavljenosti i savjetovao Adrenoplus kao terapiju. Moja mama reče: ”Ovo je tajna, Niko ne smije znati da se liječiš. Stvari se mjenjaju, Diogene, ovdje osobe koje pate šalju u bolnicu”. Nagovarala me da studiram istoriju, da shvatim šta se desilo u prošim vijekovima: značenje riječi lager, značenje riječi jama. Moja mater je mislila da smo bili blizu jednoj novoj diktaturi, njen politički zanos bio je usmjeren u borbi protiv apsolutisma naučne misli i u odbrani humanističkih disciplina koje je jednostavno definisala ljudskim.
Doktora Fiorea vidim još uvijek jednom sedmično, nisam prestao da uzimam Adrenoplus, smrt moje mame je dodatni razlog da ga koristim; bez nje svaka moja želja se gubi u neizmjerljivom toku događaja. Na stranu Mauro i pokoja balerina lap-dancea ja sam sam i nesklon da razmišljam o životu kao vjerdostojnoj perspektivi.
Ulica vodi ka jednom začetku civilizacije, iskričava svijetla, i sesquipedalia napisano u crvenom, baloni zakačni za prozore. Prepoznajem grad. I stižem kući. Frižider je prazan, printer 4D je pokvaren i popravka košta mnogo. U bočnim pravougaonicima na Social Mind-u pojavljuju se reklame o stvarima koje bi me mogle interesovati, kulturološke pilule, kapsule za porno filmiće, mlijeko, kifle, mùesli, pica, krompirići, kobasica, integrali hljeb, mandarine. Dodaj u korpu, dodaj u korpu, dodaj u korpu; dodajem sve ono što algoritam savjetuje. Za četiri minute jedan hiperdron zuji pred prozorom kao muha u kafezu. Otvorim prozor, ulazim unutra i odvezujem pojas koji odvaja jednu od dvije metalne glave: mogu pokupiti ono što sam kupio.”Hvala Diogene! Potrošio si 850 bore i 11900 dinara.”.
“Hvala metalni prijatelju”.
Otvara krila i lebdi nasuprot vjetru. Pokoji kreten o njima razmišlja kao o novim formama inteligencije ali istina je da su samo metalne ptice, leteći roboti, stvari u suštini. Hiperdroni su usavršeni 2035, dolaze od starih dronova: prvi je izmišljen 1849 u Australiji; bili so to baloni bez pilota trudni bombama, tom prilikom korišteni su u napadu na Veneciju. S vremenom usavršeni su do malih dronova, u najvećem broju slučajeva radi se o telekamerama sa varijantama za ratne svrhe, al’ mi se možemo pohvaliti da smo patentirali hiperdrone, ljudskog oblika, sposobni za interakciju,za održavanje kućnog reda i higijene, sposobni da prime komandu na Social Mind-u i da vam donesu kupljene stvari kući.
Uvijek mi se sviđala istorija, često se uhvatim kako razmišljam o posljednjem smislu svega dogođenog, gobljenje kontakta sa svetim, npr. sintom je jedne civilizacije koja je zamjenila dušu sa neuronaukama. Na zidovima grada 207 često piše OSTANIMO HUMANI, to ima veze sa prijemima u bolnicu, sa glasovima koji kruže o tom prijemu. HUMANO je jedan apstraktan koncept, tehnologije su nas prevarile u pogledu značaja kojeg imamo, čovjek je korumpirana životinja i uprkos tome slijedi ideal nedostižnog ja. Perfekcija, to je Maurova muka, i zato i mi zaraženi se prepuštamo magiji tehnike, bilo da se radi o prokainu, antidepresivnim sredstvima ili oloigrama.
Prije numeriranih gradova postojali su glavni gradovi, ovo mjesto se zvalo Rim. Prije nego što je Mauro preuzeo Palaču da upravlja njome postojala je jedna stvar koja se zvala parlament, moja mama je bila u njemu al’ jednog dana je izgubila posao jer su je optužili za konspiraciju protiv države.
Umrla je za vrijeme velikog potresa, jedan kamion joj je presjekao put i ona je, jer nije vozila Arcavol nego jedno obićno auto za trke, probila grudobran i upala u provaliju. Njeno tijelo nije nikad nađeno. Moja mama je vjerovala u RES PUBLICA, motivi sala me da studiram filozofiju, htjela je da shvatim dubinu egzistencije, da se bavim etikom i metafizikom, ipak često je ponavljala: ”Ti nisi načinjen za moć, moraš konstruisati jednu alternativu”. Kad su ukinili knjige i uveli kulturološke pilule, rekla je: ”Možeš napustiti univerzitet, ionako ne služi više ničemu”.
Volio bih da može vidjeti šta sam postao. “Jedan otuđeni” najvjerovatnije je da bi rekla. Ali ne jedan nestali. Kad bi moja mama pričala o svom porijeklu ja sam je slušao kao što se sluša jedna čarolija, bila je salentina i pitala me da izućavam tradicije njene zemlje, da ne zaboravim. Držala je da je istorija značajna da se ne bi ponavljale iste greške al’ je u isto vrijeme smatrala da je istorija jedan ciklus koji se uvijek iznova ponavlja.
Biografija
📓
Ilaria Palomba je mlada italijanska spisateljica čiji je opus raznovrstan i bogat. Napisala je romane “Načini sebi loše” (izdavačka kuća Goffi, roman je preveden na njemački jezik za Aufbau-verlag) ‘, “Čovjek je čovjeku virus (izdavač Meridiano zero, roman je 2015-te osvojio nagradu Carver),” Jednom je ljeto” (izdavač Meridiano zero), “Smetnje osvjetljenosti” (izdavač Goffi) i “Žudnja”(izdavač Perrone). Ništa manje uspješne su i zbirke pjesama: “Nedostajanje” (izdavač Augh), “Pustinja” (izdavač Fusibilia, knjiga je osvojila nagradu antico pygros 2019-te) i “Metafizički gradovi” (izdavač Ensemble). Napisala je i esej “Ja sam umjetničko dijelo (izdavač Dal sud). Ilaria piše za mnoge časopise i surađuje sa uglednim kulturnim udruženjem escamontage. Diplomirani je filozof na putu da postane magistar.
Prethodni nastavak: