Sa italijanskog preveo Erman Jakupi
“To je “, dodao je direktor mudro “to je tajna sreće i vrlosti: voljeti ono što se mora voljeti. Svako upravljanje cilja na to: načiniti da ljudi vole njihovu neizbježivu socijalnu destinaciju”. Aldous Huxley – Novi svijet
«Uvod»
Zovem se Diogen, kao cinik, pas. Potrebno je biti ciničan da bi se kontrolisala svijest. Potrebno je biti nadobudan i ne dozvoliti sumnjama da te opsjedaju. Ovdje počinje moja priča, kao što bi počela bilo čija. U suštini, nisam toliko različit od bilo koga. Samo sam lukaviji. Uvijek imam takta i prigodne rečenice, ali ne bih mogao reči da sam lišen onog intimnog bola kojeg tako mrzim u drugima. Normalan sam čovjek, normalno depresivan. Ali nikome ne dozvoljavam da mi kaže da sam depresivan. Ne vjerujte da je jednostavno, uopšte nije. Ja sam jedan od onih nekontaminiranih i kao takav moram istrajati, moram ostati u igri, moram se ubijati alkoholom i adrenoplusom da ne bih razmišljao o budućnosti, o jednostavnoj činjenici da budućnosti više nema. Moram uspjeti u svemu, ne smijem popustiti. Najbolji sam psihovodič u gradu 207, i uprkos tome, patim od nesanice. Kad se upale svijetla nebodera, okružena iperdronima, kad grad čini se manifestuje svoju ekstremnu tehničku moć, ja se prepuštam jednom nijemom očaju u kojeg niko nikada ne smije da posumnja. Zovem se Diogen i ja sam jedna normalna osoba, šta više, super normalna i kao sve vas bude me napadi panike u tri sata noću, svake noći, i mislim da bi sve ovo mogao biti samo jedan san.
I
Žena s druge strane stola ima kratku kosu, bakarno smeđkaste boje, priča južnjačkim akcentom, ima zatvorene vokale i naglašene konsonante, veoma je mršava i ne gleda me u oči.
“Mjesecima ne jedem.”, kaže.
“Zašto?”
“Moj muž je otišao”.
“ Ne vidim kakve to veze ima sa hranom”.
“Nemam apetita. Stomak mi se zatvorio. Noću ne spavam”.
“Šta tražite?”
“Hoću da uđem”.
“Recite mi vaše ime”.
“Ime mi je Gracija, a prezime Kutrolodi”.
“Gracija koliko vam je godina i šta znate raditi?”.
“Pedeset. Uistinu nisam stručna za svijet ideja, znam uredno držati stvari, bavim se kućnim poslovima, njih odrađujem dobro”.
“Recite mi nešto o vašem ličnom životu”.
“Kad mi je bilo šest godina poslali su me u koledž, nisam imala dobre odnose sa mojima, manje više smo se ignorisali i pravila u koledžu bila su stroga, ja sam imala poteškoće u studiranju, ne zato što mi se nije sviđalo nego zato što su učiteljice bile kao despoti. Tamo sam naučila da odbijam hranu. Najznačajnija stvar bilo je naučiti dobre manijere, ispravno sijediti za stolom, znati plesti i pospremati sobu. Nisam sklopila prijateljstva tamo, poprilično sam rezervisana”.
“Sad kako živite?”.
“Imam samo ovo”.
Izvuče iz džepa na jakni iskinuti listić na kojem Palača piše da traži psihički kapital. Njeni prsti su dugi i prekriveni borama koje im ukrućuju pokrete. Lice je ispijeno, mršavo. Oči velike i tamne kao bunar. Podsjeća me na moju mamu i ozlijeđuje me pomisao da je se ne sjećam dobro; vraća mi se u svijest miris kardamoma, jedan začinjeni čaj kojeg je pravila, ili njen slabašan glas pušaća. Htjela bih reči gospođi Graciji da je van Palače čekaju dva puta: jedna se zove smrt, druga ludilo. Gospođa Gracija još ništa ne zna o bolničkom prijemu nestalih. Znam šta ću napisati o njoj al hoću da joj dam još jednu mogućnost.
“Kako zamišljate budućnost?
“Boli me vidjeti mlade sa uvijek upaljenim konektivnim naočalima, potrebno je ograničiti tehnologiju. Ne postoji više ništa jer ko komanduje želi nas držati u mraku, mi smo reprogramirani u oloprojekcijama, svim tim ništarijama koje nam izjedoše život”.
Stišće zelene naočale sa iskričavim rubovima i najnovijim ravnim ekranima i stavlja ih u džep. Ima jaknu na kvadrate, kao da potiće iz druge epohe.
“Imamo potrebu za činjenicama, vi predložite a ja ću vidjeti šta mi je činiti” kažem.
“Trebamo iznova dati autoritet školama i knjigama. Kulturološke pilule zaglupljuju narod.”
“Protivuriječite samima sebi, zar niste zaključili da ste prestali jesti jer su vas vaše učiteljice kažnjavale?”
“One su pretjerivale, ja kažem da je potrebno ispravno sredstvo, sigurno ne tjerati ih da kleče na zrnima pasulja al’ ne valja ni ovako, jedno dijete ne može pretendirati da nauči nešto gutajući pilule, niko ne čita više, niko ne slijedi regole, svi idu samo plesati niko ni s kim ne priča, da li ste primjetili to?”
Obliše je suze, bore na licu kao da se produbljuju i obrazi postaju još mršaviji blijedji.
“Molim vas!”.
Kažem Graciji da joj ne mogu dati mjesto ali da ću je poslati na drugi prijemni razgovor kod jednog drugog psiho-vodića. Lažem. Ovo je moj deseti razgovor sa Gracijom, moje NEPRIKLADNA znači da mora u bolnicu.
Moram je utješiti, činim to često, dižem se i idem ka drugoj strani stola, ona je dvijestoosma persona koju tješim ove godine. Dok zapisujem na list neprikladna nešto se lomi u meni, ne radi se o empatiji nego o svijesti, mogao bih biti i ja onaj koji će podnositi godinu dana hospitalizacije.Kad izadješ od tamo ne vračaš se uvijek unazad, postoji mogućnost da budeš degradiran iz uvijeta nestalog u uvijete beskorisnog. Beskorisne šalju u sobu zaborava a odatle u bolji život. Ljubazno ih likvidiramo, dajemo im smrtnu dozu chetodarnotala, umiru bez bolova.
Sanjam često sobu zaborava, ispružen sam na jednom bijelom krevetu, čekam injekciju. Jedan čovjek sa kukuljačom nosi mi posljednju kafu, pita me da li se želim ispovjediti, pitati životni preračun. Kažem ne, dolazi jedna medicinska sestra kost i koža, odjevena u crno i zabada mi iglu u vene. U ovom momentu obično se probudim preznojen, idem u kuhinju, popijem kafu, pojedem dvije piškote i uzmem adrenoplus, izađem i kažem sve je u redu.
Odlazeći ubijena suzama Gracija zaboravlja nešto na stolici. Jedan list sa nekom adresom. Slijedim je u hodniku ali ona već ulazi u telensor prije nego što joj se mogu obratiti.
Telensor je za sada jedini model eksperimentalnog teletransporta, kad uđeš istovremeno si i vani, u momentu kad si vani istovremeno si i unutra, postoji više kopija tebe u dvije porcije dva relativno bliska prostora, od prvog do stošestog sprata telensor te moze podijeliti i sastaviti na način da se poništi iskustvo trajanja. Patentirala ga je jedna osoba sa stopetog sprata, bilo joj je dovoljno primjeniti jedan eksperiment sa miševima na jednog nestalog: u ograničenim porcijama prostora moguće je udvostručiti jedno tijelo.
II
Slušati nestale znači dati glas jednoj sjenci, ima ih mnogo, i ja se gubim na granicama. Žubor vode u lavabou u banji, moljci u vratima ormara, vlažne fleke koje se poklanjaju na zidu sve su to slike sjenki. Pustim da se ove epifanije manifestuju u snovima, budnost je žrtvenički akt, navodi me da stavim imaginarno pod simboličko. Dnevnno vidim odprilike troje nestalih, na kraju razgovora trknem do Maura na stosedmi; telensorom stignem za sekund, prije nego što uđem dignem glavu: svjetlucanje neba prije no što zatamni, crveni oblaci u sumrak udaraju o stakla Palače. Maurova soba je od kristala, radni stol, okviri za fotografije, prazne slike na zidovima, svaki predmet je jedan filter i mi se ogledamo u refrakcijama, umnoženi sto puta, stišćemo ruke u sto ogledala.
Ponekad mislim da je Mauro automat, projektovan da postidi sve druge, izgleda deset godina mlađi a ne zna šta je teretana ili akutilonska kiselina. Kad uđem u njegovu kristalnu sobu prostre mi ekspresivan osmjeh, čak su mu i zubi nerealno bijeli, mramorni, oči nebeski plave i prodorne. Izađemo na terasu, sjednemo na ležajku na linije ispod bijelog suncobrana na rubu velikog providnog bazena i gledamo ljudski mravinjak sa ograde stošestog sprata.
“Čudno, a? Pravi mravi”, kažem.
“Nije čudno nego logično. Oni nisu u Palači”.
Ono što je logično je neljudski, jedna misao koja dolazi iz prošlosti, iz vremena prije vremena, kad sam studirao filozofiju. Pretražujem džepove i nađem savijeni list gospođe Gracije.
“Šta je to ?”, kaže Mauro.
“Jedna adresa”.
“Daj da pogledam”.
Pružim mu list. Pročita tihim glasom ulicu, nije ovdje blizu al’ se njegove plave oči zasvijetliše i jedna mala radosna grimasa zazrači na njegovom licu.
“Hajdemo tamo”.
Mauro ima specijalne cigarete, ne sadržavaju duhan nego prokain, jedan alkaloid kokaina manje toksičan kojeg je teško naći u krvi; popuši ih oko dvadeset dnevno, nudi mi jednu al sam prinuđen odbiti, efekti prokaina na adrenoplus mogli bi biti pogubni.
Gledan odavde grad 207 izgleda minijaturna hromatska galerija, magično i spektralno mjesto u kojemu bujica automobila boji ulice i zrak se iskri u ljetnoj živahnosti.
“Ponekad mislim na moju mamu.”, kažem.
“Nedostaje ti?”
“Ne znam da li mi nedostaje, želio bih da zna”.
“Šta?”, kaže Mauro.
“Ko sam ”.
“Nijedna majka to ne zna, potrebno je emancipirati se od njihovog pamćenja”.
Mauro ima sigurnost da poznaje definitivnu istinu o stvarima i svijetu, studirao je neuroinženjerstvo, i to ga čini učesnikom u mnogim tehničkim tajnama meni nedostupnim, njegova sreća bila je u razuzdanoj upotrebi jedne izvjesne dijalektike silogizma uzdignute do sistema. Ako neuromodifikacija već diktira zakon svakoj humanističkoj mogućnosti Mauro je njen direktan agent.
“Šta bi uradio kad bi saznao da jedan tvoj radnik uzima antidepresive?”.
“Morao bih razmisliti”.
“Šta?”.
“Da li da ga unazadim il stavim na prinudno čekanje. Znaš li da ih neko koristi?”.
“Sumnjam u Valerija. Vidio sam ga da je uzeo neke nekulturološke pilule”.
“Mora da su bile protiv starenja”.
“Moguće”.
Mauro se ustaje, zakazuje mi sastanak večeras: doći će po mene, otići ćemo na mjesto kojeg spominje Gracija u svom listiću.
Biografija
📓